Giuseppe Tartini, istarski genij bio je jedan od najvećih glazbenika 18. stoljeća

U posebnom ozračju u obnovljenog dvorišta Galerije El Magazeìn u Vodnjanu nedavno je održano prvo predstavljanje u Hrvatskoj knjige Giuseppe Tartini – Genio dell’arco. Una biografia critica (Giuseppe Tartini – Genij gudala. Kritička biografija) Mirka Schipillitija. S autorom je razgovarao Germano Fioranti, vlasnik i kustos Galerije, a susret je ponovno u središte pozornosti doveo jednog od najznačajnijih protagonista europske glazbe 18. stoljeća – Istranina Giuseppea Tartinija, rođenog u Piranu 1692. godine.

Više od petsto stranica i godine istraživačkog rada stoje iza djela koje je predstavljeno kao najpotpunija i najtemeljitija kritička biografija dosad posvećena velikom piranskom violinistu i skladatelju. Oslanjajući se na povijesne izvore, dokumente i muzikološke studije, Schipilliti rekonstruira Tartinijev život i umjetnički put nastojeći razlučiti povijesno provjerljive činjenice od brojnih legendi koje su se tijekom stoljeća ispreplele oko njegova lika. Pred čitateljem se tako pojavljuje Tartini čvrsto uronjen u kulturni kontekst Europe 18. stoljeća, ali istodobno duboko povezan sa sredinama i iskustvima koja su oblikovala njegovu osobnost.

TKO JE BIO GIUSEPPE TARTINI

Giuseppe Tartini (Piran, 1692. – Padova, 1770.) bio je violinist, skladatelj, glazbeni teoretičar i pedagog te jedna od najutjecajnijih ličnosti europske glazbe 18. stoljeća. Rođen je u Piranu, u Istri koja je tada pripadala Mletačkoj Republici, u imućnoj obitelji: njegov je otac bio povezan s upravljanjem gradskim solanama.

Obitelj mu je namijenila crkvenu karijeru pa je otišao u Padovu studirati kanonsko pravo, no odabrao je drukčiji put i posvetio se glazbi. Godine 1721. postao je prvi violinist Bazilike svetog Antuna u Padovi. Nakon važnog boravka u Pragu vratio se u Padovu, gdje je između 1727. i 1728. osnovao glasovitu violinsku školu koja je privlačila učenike iz cijele Europe i pridonijela međunarodnom širenju njegove metode.

Virtuoz iznimne slave, Tartini je već među svojim suvremenicima smatran jednim od najvećih violinista svoga doba. Bio je i neumoran istraživač akustike i glazbene teorije: uz njegovo se ime veže otkriće takozvanog „trećeg tona“, akustičkog fenomena poznatog i kao „Tartinijev ton“.

Autor je stotina skladbi, ponajprije koncerata i sonata za violinu, a njegovo je ime ostalo neraskidivo povezano sa slavnom Sonatom u g-molu, poznatom kao Đavolji triler, koja je tijekom stoljeća postala simbolom njegova virtuoziteta i legende koja ga prati.

Dirigent, pijanist, muzikolog i glazbeni kritičar, diplomant venecijanskog Konzervatorija „Benedetto Marcello“, Mirka Schipillitjai krasi i prilično neuobičajen profesionalni put: uz glazbu se bavi i medicinom te radi kao voditelj hitne medicinske službe. Tijekom večeri autor je otkrio i jedan od osobnih razloga koji su ga mnogo godina poslije naveli da Tartiniju posveti biografiju. Još kao dijete ljetne je praznike provodio u Piranu, gdje se često susretao s Tartinijevim imenom, premda isprva nije znao tko je on. Ime na koje je gotovo slučajno nailazio očito je nastavilo pobuđivati njegovu znatiželju, sve dok se s vremenom nije pretvorilo u pravi istraživački interes.

Metoda Sherlocka Holmesa

Tijekom susreta Schipilliti je objasnio kako cilj knjige nije bio tek ispričati Tartinijev životopis, nego rekonstruirati sredine u kojima je živio, osobe koje je susretao i povijesne okolnosti koje mogu pomoći u razumijevanju nekih njegovih odluka. U tartinijevskim studijama, dakako, postoji ranija biografska tradicija: govornik je u tom kontekstu spomenuo biografsko-kritičku monografiju Giuseppe Tartini Antonija Caprija, koju je 1945. u Milanu objavio Garzanti. Schipillitijev rad tako se mnogo desetljeća poslije ponovno vraća Tartinijevu životu, s mogućnošću, a prije svega s namjerom, da usporedi i međusobno poveže znatno opsežniju dokumentaciju.

Govoreći o načinu na koji je pristupio istraživanju, Schipilliti se prisjetio i jedne dječačke strasti, naizgled vrlo udaljene od muzikologije, ali zapravo usko povezane s metodom kojom se služio pri pisanju knjige. „Kao dijete bio sam zaljubljenik u Sherlocka Holmesa. Kakve to veze ima? Conan Doyle, njegov autor, bio je liječnik i u pričama o Sherlocku Holmesu primjenjivao je deduktivnu metodu medicine. To me kao dijete silno fasciniralo“, ispričao je. Upravo je takav pristup poslije prenio i na svoje istraživanje Tartinija: „Upravo ta deduktivna metoda pomaže da se dokumenti, izvori i svjedočanstva dobro analiziraju i razumiju, da ih se povezuje i slaže u cjelinu.“

Takvim strpljivim uspoređivanjem dokumenata, pisama, svjedočanstava i povijesnog konteksta Schipilliti je pokušao rasvijetliti i manje jasne dijelove Tartinijeve biografije, nadilazeći uvriježene verzije i postavljajući pitanja o stvarnim razlozima glazbenikovih odluka. Ta metoda posebno dolazi do izražaja u rekonstrukciji jednog od najzagonetnijih i najzanimljivijih razdoblja Tartinijeva života – gotovo triju godina provedenih u Pragu.

Zagonetka triju godina u Pragu

Padova je imala središnju ulogu u Tartinijevu životu i karijeri. Godine 1721. postao je prvi violinist Bazilike svetog Antuna u Padovi, stekavši tako stalno i ugledno mjesto. Upravo je zbog toga još zanimljivija njegova odluka da nedugo zatim privremeno napusti Padovu i krene na dug i zahtjevan put prema Pragu. U tom kontekstu Schipilliti je upozorio i na jedan aspekt koji se često zanemaruje kada se pripovijedaju takve epizode: što je zapravo značilo putovati početkom 18. stoljeća. Putovanja su bila duga, skupa i rizična, a uključivala su prelazak granica, prolazak kroz lazarete i moguće karantene. Rekonstrukcija tih konkretnih okolnosti omogućuje drukčiji pogled i na putovanja koja se Tartiniju pripisuju u njegovim biografijama.

Tartini je u Prag stigao 1723. i ondje ostao gotovo tri godine. Dugo se smatralo da je bio pozvan kako bi sudjelovao u svečanostima krunidbe cara Karla VI. za češkog kralja. Schipilliti je, međutim, objasnio da Tartini nije dobio osobni poziv: u Prag je vjerojatno otišao i zato što se ondje već nalazio Antonio Vandini, violončelist i njegov kolega iz Bazilike svetog Antuna u Padovi. Tartini je sudjelovao u svečanostima, ali opera priređena za krunidbu izvedena je samo dvaput. Prema autoru, to samo po sebi ne bi moglo objasniti njegov gotovo trogodišnji boravak.

U Pragu je Tartini, naime, stupio u službu moćne obitelji Kinsky, vrlo bliske carskom dvoru. Schipilliti je podsjetio da je riječ o jednoj od obitelji s velikim utjecajem na austrijskog cara: jedan Kinsky bio je veleposlanik u Engleskoj i organizirao samu svečanost krunidbe Karla VI. za češkog kralja, dok je njegov brat bio carski veleposlanik pri papinskom dvoru. Prema hipotezi koju je iznio autor, Tartini se preko tih veza mogao nadati dolasku u Beč i ulasku u važno glazbeno okruženje carskog dvora. Praški boravak tako se ne pokazuje kao usputna epizoda, nego kao važna etapa njegova umjetničkog i profesionalnog sazrijevanja.

Škola za Europu

Nakon Praga Tartini se ipak vratio u Padovu, grad uz koji će ostati vezan gotovo pedeset godina. Ondje je između 1727. i 1728. osnovao violinsku školu koja je stekla izniman ugled. Mladi violinisti dolazili su k njemu iz cijele Europe, pa i iz vrlo udaljenih krajeva. Škola je pritom imala iznenađujuće moderan karakter: učenici su mogli biti uključeni u orkestar Bazilike svetog Antuna i svirati uz svoga učitelja. Schipilliti je taj sustav usporedio s današnjim akademijama povezanima s velikim orkestrima. Tartini, dakle, nije bio samo virtuoz, nego i pedagog koji je stvorio pravu školu te svoj način podučavanja proširio Europom.

Tartinijeva slava bila je iznimna. Kako je podsjetio Schipilliti, već su ga suvremenici smatrali najvažnijim violinistom svojega doba. Iz današnje povijesne perspektive možemo ga stoga promatrati ne samo kao jednog od velikih virtuoza njegova vremena nego i kao najvažnijeg violinista 18. stoljeća. Njegov ugled nije počivao samo na izvođačkom umijeću, već i na utjecaju koji je ostvario kroz svoju školu i širenje svojih violinističkih načela diljem Europe.

Od Tartinija do Leopolda Mozarta

Znakovit dokaz tog utjecaja nalazimo kod Leopolda Mozarta, oca Wolfganga Amadeusa. U njegovu poznatom traktatu o sviranju violine iz 1756. pojavljuju se upute i pravila koja se mogu izravno povezati s Tartinijem. Neki dijelovi, kako je naglasio Schipilliti, čak preuzimaju njegove preporuke. Leopold Mozart koristi i ulomak iz Đavoljeg trilera, ne navodeći autora, u skladu s taštinom tadašnjeg vremena, kako bi objasnio dvostruke trilere – brze izmjene tonova na dvjema žicama koje je, prema onome što je rečeno tijekom susreta, Tartini praktički izumio. Mozart ne navodi Tartinijevo ime, ali autora primjera opisuje kao jednog od najvećih talijanskih violinista svih vremena.

Taj je detalj važan i za povijest slavne sonate. Đavolji triler objavljen je tek nakon Tartinijeve smrti 1770., no činjenica da se jedan njegov ulomak nalazi u traktatu Leopolda Mozarta iz 1756. pokazuje da je skladba kružila još za Tartinijeva života. Njezinu su širenju pridonosili učenici i prepisivači, preko kojih nisu putovale samo skladbe nego i učiteljeva violinistička pravila i pouke. Činjenica da su one stigle sve do Leopolda Mozarta dodatno svjedoči o europskim razmjerima Tartinijeve škole.

Tartini i Piran

Posebno zanimljiv dio razgovora bio je posvećen Piranu i Tartinijevu odnosu prema Istri. Odgovarajući na jedno od brojnih Fiorantijevih pitanja, Schipilliti je objasnio da je Tartinijeva obitelj bila imućna: njegov je otac upravljao piranskim solanama te posjedovao kuće, zemljišta i drugu imovinu, dijelom i na području Umaga. Obitelj je Giuseppea željela usmjeriti prema crkvenoj karijeri te ga je zbog toga poslala na studij u Padovu. Studij prava, a osobito kanonskog prava, bio je potreban onima koji su težili crkvenoj karijeri. Obitelj mu je uspjela osigurati i kanonikat, što je bio još jedan pokušaj da ga se usmjeri tim putem.

Tartini je, međutim, izabrao posve drukčiji život. Godine 1710., kao osamnaestogodišnjak, oženio je siromašnu djevojku protiv volje obitelji. Reakcija je bila vrlo oštra: obitelj ga je, kao što je i zaprijetila, lišila imovine, pa je mladić odjednom ostao bez sredstava. 

Tartinijev spomenik u PIrani, foto: Wikipedia

Unatoč sukobu s obitelji i činjenici da se, nakon što se nastanio u Padovi, više nije vratio živjeti u Piran, njegova veza sa zavičajem nije potpuno nestala. Obiteljski i gospodarski odnosi nastavili su postojati, Tartini se i financijski brinuo se za obitelj u Piranu, no prema Schipillitiju Tartinijevu najdublju vezu s Istrom treba tražiti prije svega u njegovu djetinjstvu i formativnim godinama.

Kako bi rekonstruirao Piran u kojem je Tartini odrastao, autor je tragao za svjedočanstvima koja mogu dočarati ozračje grada na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Tako se pojavljuje Piran snažno obilježen prirodom, umjetnošću i religijom. Schipilliti je podsjetio i na duboku religioznost obitelji Tartini i tadašnjeg piranskog društva, u kojem su vjera i pučka vjerovanja tijesno supostojali. Upravo je takvo okruženje moglo ostaviti dubok trag na budućem glazbeniku.

Zvuk, matematika, priroda i poredak svemira: „treći ton“

U posljednjim godinama života Tartini se intenzivno posvetio proučavanju odnosa između zvuka, matematike, prirode i poretka svemira. I otkriće poznatog „trećeg tona“ proizašlo je iz promatranja akustičkog fenomena: Tartini je polazio od nečega fizičkog i mjerljivog, zvuka koji proizvode žice, da bi se potom zapitao o općenitijim zakonitostima.

Iza tog znanstvenog istraživanja ostao je interes za odnos vidljivoga i nevidljivoga, za višu dimenziju koju je Tartini nastojao razumjeti i kroz glazbu. U posljednjim godinama života uronio je u studije, izračune i kozmologiju, pokušavajući oblikovati matematičke zakonitosti koje bi mogle objasniti odnos između glazbe i poretka svemira. U toj napetosti između onoga što se može izmjeriti i onoga što izmiče mjerenju, između prirode, glazbe i duhovnosti, Schipilliti prepoznaje i mogući odjek skladateljevih istarskih korijena i sredine u kojoj je proveo djetinjstvo.

Slika koja je proizašla iz vodnjanske večeri stoga je slika Tartinija znatno složenijeg od virtuoza koji se u kolektivnoj predodžbi ponajprije povezuje s Đavoljim trilerom: europskog glazbenika, učitelja koji je utjecao na generacije violinista, teoretičara i neumornog istraživača zvuka, ali istodobno i čovjeka čiji su kulturni i duhovni korijeni i dalje vodili prema Piranu i Istri.