POSADITI JE LAKO. A ŠTO ONDA? Održivost ne počinje sadnjom. Počinje brigom o onom što smo posadili

Osam stabala. Svaki dan prolazim pokraj njih na putu od kuće do ureda. Posađena su početkom ljeta, na izlazu mjesta u kojem živim. Mlada stabla, uredno postavljena u nizu, svako poduprto drvenim kolcima. A onda je počelo pravo ljeto.

Prolazeći svakodnevno istom cestom gledala sam kako se mijenjaju. Listovi su počeli gubiti boju, krošnje pokazivati prve znakove stresa, a danas četiri od tih osam stabala izgledaju da neće preživjeti.

Kolci su još uvijek besprijekorno na svojim mjestima. Čvrsto ih drže dok se suše. I taj me apsurdan prizor podsjetio na nešto što mi je prije nekoliko mjeseci u razgovoru rekao jedan direktor: “Pa očekuje se da neka stabla propadnu”. Sjećam se da sam mu odgovorila: “Zašto bi se to očekivalo?”

I od tog pitanja treba početi.

Posljednjih godina puno govorimo o tome koliko stabala sadimo. Puno manje ili nimalo o tome koliko ih uspijemo sačuvati. A brojke lijepo zvuče. Posadili smo deset, pedeset, sto novih stabala. Imamo projekte, akcije, kampanje i zelene inicijative te sjajne slogane poput ”Posadi stablo, ne budi panj”.

I sve je to dobro. Stabla nam trebaju više nego ikada. U gradovima, naseljima, uz prometnice, na parkiralištima, svugdje gdje nam nedostaje hlada i gdje se prostor ljeti pregrijava. Ali postoji jedna mala zamka. Stabla je vrlo lako prebrojiti onoga dana kad su posađena, ali treba se vratiti na isto mjesto tjednima, mjesecima kasnije i prebrojiti koliko ih je još tamo. A ta druga brojka trebala bi biti važnija.

Sama sadnja nije rezultat, ona je tek početak procesa. Mlado stablo nakon sadnje treba vrijeme da razvije korijenov sustav i prilagodi se novom mjestu. Treba vodu, praćenje i pravodobnu reakciju, osobito tijekom ljetnih mjeseci. Tu postoji isto jedna važna stvar koju često pogrešno tumačimo. Ako je neka vrsta otporna na sušu, to ne znači da je tek posađeno stablo otporno na nedostatak vode.

Odraslo stablo s razvijenim korijenovim sustavom i mlada sadnica koja je upravo posađena jednostavno nisu u istoj poziciji.

Zato me ona rečenica 'Očekuje se da neka propadnu', i dalje kopka. Naravno da će se ponekad dogoditi da neko stablo unatoč svemu ne uspije. To su živi organizmi i ne možemo kontrolirati baš svaku okolnost. Ali velika je razlika između toga da se gubitak može dogoditi i toga da ga unaprijed prihvatimo kao normalan dio sadnje. Ako je normalno računati da će dio stabala propasti nameće mi se drugo pitanje: Sadimo li više nego što možemo kvalitetno održavati?

I tu dolazimo do najčešće korištenih riječi našeg vremena: održivost. Sve je danas održivo. Održivi gradovi, održivi turizam, održiva gradnja, održivo upravljanje, održivo zelenilo. Ali ta riječ održivo nije etiketa koju nešto dobije zato što je zeleno. U najjednostavnijem smislu, održivo je ono što možemo dugoročno podržavati raspoloživim resursima poput prostora, vode, ljudi, vremena i novca, tako da ono što smo napravili može nastaviti ispunjavati svoju funkciju.

Kod stabala to je vrlo jednostavno. Održivo nije posaditi što više, već posaditi onoliko koliko možemo sačuvati. Ako možemo kvalitetno posaditi deset stabala, posadimo deset. Ako možemo pedeset, posadimo pedeset. Ali posaditi sto, a zatim prihvatiti da će dio njih propasti jer nemamo dovoljno kapaciteta za njihovo održavanje teško da možemo nazvati uspješnom zelenom politikom.

Posaditi stablo nije ono zbog čega sadimo stablo. Sadnja stabla je obećanje buduće krošnje i zato stablo nije završena investicija onog trenutka kada ga stavimo u zemlju. Tada investicija tek počinje. Kod živog organizma posljedica izostanka održavanja postane nepovratna. I nije rješenje prestati saditi. Dapače, upravo suprotno ali održavanje mora biti dio projekta od prvog dana.

Uz broj stabala treba unaprijed znati tko ih održava, kako će se zalijevati tijekom prvih ljeta, tko prati njihovo stanje i tko reagira kada se pojave prvi znakovi problema. I definitivno treba promijeniti i način na koji mjerimo uspjeh. Ne samo objaviti koliko smo stabala posadili već se vratiti nakon par tjedana, mjeseci, godinu, tri ili pet i objaviti koliko ih je preživjelo. To bi bila puno zanimljivija brojka i puno poštenija mjera održivosti.

Svaka nova sadnja trebala bi krenuti od jednog kriterija i to koliko stabala možemo održati živima. Jer posaditi više nego što možemo održavati nije ni ambicija, ni održivost. To je samo veći broj sadnica i veći račun potrošenog javnog novca. Zato bih voljela da jednog dana umjesto vijesti Posadili smo 100 novih stabala, pročitam jednu sasvim drugačiju: Prije pet godina posadili smo 100 stabala. Danas ih je 98 živih. E to bi bila vijest.

I to bi bila održivost.

Naravno da sadnja govori o namjeri ali ono što ostane živo govori o odgovornosti. Stoga je vrijeme da prestanemo mjeriti svoju brigu za okoliš samo onim što smo započeli. Treba početi mjeriti onime što smo uspjeli sačuvati. Na koncu konca, neće se na kraju brojiti koliko smo ih posadili. Brojat će se koliko ih je ostalo da rastu i onda kada nas više ne bude.