Iako na prvi pogled ideja organiziranog stanovanja djeluje kao dobro rješenje, ona nije za svakoga. „Ja prvi, kao 30-godišnjak s invaliditetom, koji radi, vozi auto i ima normalan život, ne bih želio tako živjeti", veli Dominik, otkrivajući nam niz uznemirujućih situacija s kojima se osobe poput njega susreću, od predrasuda do toga da mladić s cerebralnom paralizom, kada mu roditelji oslabe, može jedino s njima u dom za starije jer sustav drugo rješenje nema. Ima toga još...
Iako na prvi pogled ideja organiziranog stanovanja djeluje kao dobro rješenje, ona nije za svakoga. „Ja prvi, kao 30-godišnjak s invaliditetom, koji radi, vozi auto i ima normalan život, ne bih želio tako živjeti", veli Dominik, otkrivajući nam niz uznemirujućih situacija s kojima se osobe poput njega susreću, od predrasuda do toga da mladić s cerebralnom paralizom, kada mu roditelji oslabe, može jedino s njima u dom za starije jer sustav drugo rješenje nema. Ima toga još...
- Postoje istarski studenti s fizičkim invaliditetom koji namjerno produžavaju svoj fakultetski život u Zagrebu samo da bi sačuvali pravo na dom jer je to jedina zgrada koja je prilagođena njihovim potrebama i ništa slično ih ne čeka kada se vrate kući. Oni ne mogu reći „Vraćam se u Pulu jer tamo postoji stan prilagođen meni!“. Vjerujte, takvi studenti postoje! To je naša stvarnost i za mene je poražavajuće da se o njoj ne govori, priča nam u dahu Dominik Janković, predsjednik Udruge cerebralne paralize Istarske županije.
Prva je ovo tek u nizu uznemirujućih situacija koju nam spominje a svakodnevica osoba s različitim vrstama i stupnjevima fizičkog invaliditeta. Niz je poduži i uznemirujuć, a sve se neugodnosti u pravilu odvijaju daleko od očiju većine nas pa mirno spavamo misleći da i ne postoje. I Dominik i mi odlučili smo da je vrijeme da se o njima progovori.
Čak i kada pokušamo u glavi zaokružiti sve moguće probleme s kojima se susreću osobe s invaliditetom, nećemo stići ni do pola popisa. Još važnije, u većini slučajeva nećemo moći ni zamisliti koliko slojeva pojedini problemi nose. Kvalitetno stanovanje osoba koje, poput Dominika, imaju cerebralnu paralizu, nije, doduše, problem koji se ne pokušava riješiti, ali Dominik nam otkriva da čak i u rješavanju problema postoji problem. I to velik!
- U našoj udruzi postoje korisnici koji imaju težak oblik intelektualnog i fizičkog invaliditeta i za njih imamo radionice, pružamo im socijalnu uslugu, druženja i vrijeme provedeno u socijalizaciji. I to sve uredno funkcionira. Međutim, mi imamo i članove koji su sposobni mladi ljudi s invaliditetom. To su mahom studenti i zaposleni ljudi koji, danas – sutra, zbog invaliditeta više neće moći dobiti pomoć svojih roditelja, a njihovi asistenti imaju ograničeno radno vrijeme. Što će biti tada s njima? Gdje će tada živjeti i kako?! E sad, mnogi će mi na to odgovoriti: „Da, Dominik, ali postoji organizirano stanovanje“. Međutim, ono nije nužno potrebno takvim osobama jer podrazumijeva konstantnu prisutnost stručne osobe, a mnoge osobe s invaliditetom, uključujući i mene, jednostavno to ne trebaju i ne žele, objašnjava Dominik.
Dominik JankovićNama treba stanovanje u prilagođenim stanovima, gdje bi osobe s invaliditetom imale zajedničke aktivnosti i mjesto za druženje, ali i mjesto gdje će se povući u svoju privatnost. Pokušajte našu situaciju staviti u cipele osobe bez invaliditeta. Zamislite da ste doktorantica nekog fakulteta i vraća se u stan u kome je stalno netko prisutan. Gdje je tu tvoja intima? Gdje tu dolaze tvoja privatnost, pravo na samoću i životni izbor!?, pita Dominik.
- Ideja da se grade centri za organizirano stanovanje je pohvalna, ali s druge nam strane ostaje neriješena drugi problem. Razumijete!? Zaboravljaju se osobe s invaliditetom koje su intelektualno jake i koje mogu biti donekle samostalne. Potreban im je samo adekvatan stan i povremena podrška, a to ne znači 24-satna njega. Mislim da ljudi miješaju kruške i jabuke i stavljaju nas sve u isti koš kao da je svejedno hoće li osoba s fizičkim invaliditetom, koja je intelektualno jaka ili čak natprosječna, boraviti s osobom koja nije intelektualno jaka, objašnjava nam sugovornik.
- Baka jednog korisnika naše udruge, koja se za njega brine, jednom mi je rekla da u budućnosti može jedino pokušati pronaći starački dom za sebe i njega. A mi govorimo o mladoj osobi koja je fizički značajno oštećena, ali je intelektualno iznadprosječna. I mi sada moramo osobu od 30 godina staviti u dom za starije jer ne postoji nikakva druga opcija. Pula, zahvaljujući Centru za rehabilitaciju Veruda ima jako puno sposobnih i donekle samostalnih osoba s invaliditetom, kojima treba samo smještaj i povremena podrška - ne da ona diktira njihov život, već da im pomogne u realizaciji njihovog života tako kako su ga oni zamislili sebi.
- O svemu ovome se ne priča. Nikoga ja ne osuđujem jer mislim da ljudi nemaju dovoljnu svjesnost o tome i misle da rješavaju problem tako što će sve osobe staviti u organiziranu zajednicu i potpomognuto stanovanje, ali to je samo jedan dio kolača. Ja prvi, kao osoba s invaliditetom i 30-godišnjak, ne bih volio da moram ići u organizirano stanovanje, gdje su i osobe s invaliditetom teže vrste. Iz dva razloga! Kao prvo, ja radim, imam normalan život, vozim auto i jednostavno bi za mene to bilo poražavajuće. A drugo, time se radi getoizacija! Ja kao osoba s invaliditetom, znači, moram nužno živjeti s drugim osobama s invaliditetom. E sad, ono od čega bih se u startu volio obraniti, jer već vidim komentare „Ti kao predsjednik udruge sada svrstavaš osobe s težim invaliditetom na nižu razinu“. Ne! Ali, treba reći istinu, a ona glasi da ne paše svakoj osobi s invaliditetom jednaka vrsta pomoći. To ne znači da osoba s težim invaliditetom manje vrijedi, samo je bitno da svatko dobije podršku kakva mu treba, kaže Dominik.
Dominik JankovićJedna korisnica trenutno živi s roditeljima i već sada je zabrinuta što će s njom biti kada joj oni više ne budu mogli pomoći. Na njeno pitanje „Što će biti sa mnom!?“ nitko nema odgovor. Ona ima svoje asistente četiri ili osam sati, ali znači li to da osoba s invaliditetom u Hrvatskoj može živjeti samo osam sati dnevno?!
Velik broj osoba s invaliditetom, suočen s činjenicom da ne pripada u centre za organizirano stanovanje, a druge opcije nema, nađe se u situaciji da mora tražiti stan u najam, a taj je put težak, često neuspješan i povremeno teško podnošljiv.
Naći pristupačan stan za najam koji odgovara osobi u kolicima u Puli i Hrvatskoj uopće je lutrija. A da ne govorimo o tek prešutnim predrasudama stanodavaca, pa i ljudi uopće kada vide osobu s invaliditetom. Iz prve ruke znam za iskustvo osobe koja je tražila stan, a vlasnik mu je rekao: „Super je sve to, ali kolicima ćeš mi ogrebati parket!“.
Kada smo zaokružili što je sve problem u najčešćem pristupu rješavanju problema, Dominika pitamo i kako bi, u njegovoj viziji, izgledala idealna situacija. Jesu li rješenje nove stambene zgrade sa samostalnim jedinicama ili adaptacija postojećih stanova?
- Stavimo li sve osobe s invaliditetom u istu zgradu opet dolazimo do segregacije, pa bi najbolje bilo da to bude jedna zgrada sa normalnim stanovima, gdje će ih nekoliko biti prilagođeno. Zašto? Jer bi tada osoba imala susjede koji nemaju nužno invaliditet. Mogla bi sudjelovati u stambenoj zajednici, družiti se sa susjedima, ići u trgovinu, a paralelno dobiti uslugu asistenta i eventualno povremenu, ovisno o potreba. Jednostavno, živjela bi život kao svoj na svome i mogla bi reći da živi kao funkcionalan, normalan građanin. Naravno, trebalo urediti kako to da se plaća, ali to je sada još daleko, veli predsjednik Udruge.
No, sada kada je detektirana većina problema i zamišljena idealna situacija, Dominik je, kao predsjednik Udruge odlučio i pokrenuti pozitivnu promjenu.
- Ovih smo dana razgovarali članovi Udruge i ja o tome da uz ove korisnike koje sad imamo i naše radionice oformimo jednu skupinu intelektualno jakih i sposobnih osoba sa invaliditetom gdje ćemo napraviti konkretan plan kako bi trebala izgledati ta vrsta stanovanja i obratit ćemo institucijama da se i naš glas čuje. Moramo zapravo vidjeti koliko je toga moguće, kakve su procedure, koliko će to trajati i koštati… To su sve stvari koje tek trebamo vidjeti i otkriti gdje su nam prepreke. A da bi došli do toga moramo početi. Najbitnije je da u Istarskoj županiji postoji mnogo osoba s invaliditetom koje su fizički dosta sposobne, a da za njih ne postoji plan B. Ako zaista želimo integraciju, onda trebamo ići u dva koraka – ići u prihvaćanje osobe s invaliditetom kakva jest, ako može punopravno raditi i živjeti. Ako ne može, onda se tek mora razgovarati o organiziranim stanovima i 24-satnoj podršci. Moram reći da trenutno Istarska županija ima puno sluha za osobe s invaliditetom i vjerujem da neće biti prepreka za sastanke, veli.
U odnosu na ostatak Hrvatske smatram da je Istra napredna i vrijedi pohvaliti kada je nešto dobro, samo, eto, mislim da nikad dosad nije bilo izrečeno ili predloženo ovo o čemu sada pričam. Problem je što odluke i zakone često donose osobe koje nemaju invaliditet i zato će biti super kada dođemo mi i kažemo što je konkretno potrebno, kaže nam Dominik.
Velik je korak napravljen, smatra Janković, i kada je u pulsko Gradsko vijeće ušao vijećnik Marin Giljanović, no nije na jednom čovjeku da rješava sve probleme, dodaje. Važan je kontinuitet pomoći i pokušaja da se situacija popravi. Obilježavanje Dana cerebralne paralize i sličnih datuma samo po sebi neće učiniti ništa.
- Jedan dan u kome oblačimo šarene majice i lijepimo prigodne sličice neće nam pomoći. Ako zaista želimo integraciju, trebamo ići u prihvaćanje osobe s invaliditetom kakva jest, dakle može li punopravno raditi i živjeti. Ako može, riješiti problem adekvatnih stanova. A, ako ne može, tek onda razgovarati o organiziranom stanovanju i 24-satnoj podršci, rezimira Janković.
Put je dug, ali važno je da je započet!
Problem, dakle, nije nedostatak posla – dapače. Nakon što se početkom godine zatvorila jedna urarska radnja u Opatiji, u Labin stiže i velik broj klijenata iz Mošćeničke Drage, Lovrana i okolice. Problemi suvremenih urara drukčije su naravi, govori nam Fable
Pohvalno je da su krv prvi puta darovala dva nova darivatelja - Stefano Škrljić i Žarko Zidarić
L’omo ga usà la sua inteligensa per adatarse praticamente a ogni ambiente dela Tera, superando i limiti del proprio corpo. Ma assai più dificil xe stado imparar a viver in equilibrio col ecosistema: da Bibići a Gospić e Castion, tre esempi de come no gavemo ancora imparà a viver senza danegiar l’ambiente
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
