Otišli smo snimiti najljepšu rovinjsku zgradu, villu Vianelli. Nalazi se u predjelu grada koji se zove Valdibora, na sjeveru Rovinja.
Izgrađena je početkom dvadesetog stoljeća ili koju godinu ranije. Vianelli je bila jaka trgovačko-poduzetnička rovinjska obitelj s utjecajnim vezama u Trstu. Poslovno su surađivali s financijsko moćnim, tršćanskim obiteljima Stock i Morpurgo.
Krajem devetnaestog stoljeća na predjelu San Gottardo, gdje se danas nalazi ono što je ostalo od tvornice Mirna, djelovala je tvornica stakla Vetraia Eufemia u vlasništvo pulske tvrtke Andrioli-Wassermann koja je od osnutka 1882. godine, ugostila na svom zemljištu pogon za destiliranje firme Vianelli-Retti.
Uslijed razornog požara koji se dogodio 1884., tvornica stakla je prestala s radom, a cijela je industrijska zona prešla u ruke tvrtke Retti-Vianelli koja je nestavila aktivnost destilerije.
Današnje parkiralište Valdibora
1905. godine Giorgio Vianelli pokrenuo je projekt poslovnog spajanja najvećih destilerija na Jadranu: Stock iz Trsta, Mansueto iz Umaga, Marchesi iz Vodnjana i Morpurgo iz Splita. Nastala je tvrtka Ampelea koja je u Rovinju zapošljavala oko 450 radnika i bila je jedna od najvećih u Europi.
Nakon Prvog svjetskog rata pogone je preuzela francuska fima Societe' generale francaise de conserves alimentaires.
Ampelea je postala tvornica za preradu riba, od rakije su prešli na sardele i inćune, ta je aktivnost nastavljena i nakon Drugog svjetskog rata, a 1948. Ampelea je promjenila naziv u 'Mirna' koju svi dobro poznaju.
Snimaš zgradu i preko nje protutnji cijelo stoljeće industrijske djelatnosti u Rovinju. Pišući o gospodarskim prilikama u Istri početkom dvadesetog stoljeća Mijo Mirković objašnjava da je poluotok tada ima samo dva jaka industrijska središta: Pulu i Rovinj.
Članovi obitelji Vianelli napustili su Rovinj 1945. godine, možda čak krajem 1944.
Sudbina Ville Vianelli ostala je vezana za industriju jer je ona za vrijeme socijalizma pretvorena u središte uprave poduzeća 'Istarski boksiti'.
Na prostranom platou kod Valdibore skupljao se boksit, dolazili su brodovi iz Italije i prevozili rudu u pogone za proizvodnju aluminija u Margheri kod Venecije. Italija je bila pupčano vezana za Istru, primjera radi, 1938. godine preko 90 posto talijanskog boksita dolazilo je iz Istre.
Bez obzira na izmjenjene političke prilike, trgovina je nastavljena. Rovinjski slikar Antonio Macchi ostavio nam je upečatljivu sliku stanja na rivi u Valdibori početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća: nakon kiše sva se riva crveni od boksita.
Zračna veduta sa boksitom kod Valdibore spreman za ukrcaj na brod
Kao djeca mi smo se redovito igrali na tim brdima, unatoč zabrani roditelja, vraćali se doma svi namazani od boksita. Nevjerojatno: u tridesetak godina cijeli je jedan svijet rada izbrisan, firma Istarski boksiti zapošljavala je preko 1600 radnika. Ako dodamo radnike Mirne i Tvornice duhana dobijemo masu od preko 4000 radnika, pedeset posto Rovinježa živjelo je od industrije.
Villa Vianelli ostaje amblem jednog razdoblja, i dalje dominira prostorom, s pravom kažu da je najljepša rovinjska zgrada.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je Istra bila pod njemačkom okupacijom, glavna luka za ukrcaj boksita bila je u Poreču i zato su saveznički avioni 1944. u nekoliko navrata teško bombardirali Poreč.
Istra, zemlja rudara: ugljen i boksit obilježili su veći dio povijesti poluotoka.
