Što to stvarno smrdi na Kaštijunu... Recikliramo savjest, ne otpad

Ovih dana slušala sam razgovor o preferencijskoj distribuciji...pojmu iz psihologije koji vrlo jednostavno objašnjava jednu ključnu stvar: ljudi ne biraju ono što je objektivno najbolje, nego ono što rezonira s njihovim sustavom vrijednosti.

Ne biramo optimalno, nego ugodno. Ne biramo dugoročno, nego ono s čim možemo živjeti bez prevelikog unutarnjeg otpora.

Gotovo istovremeno pročitala sam i članak o Kaštijunu. O planovima, rješenjima, strategijama. I uhvatila sam se kako mi se te dvije teme, psihologija izbora i stvarnost otpada u glavi spajaju u jednu vrlo neugodnu, ali jasnu sliku. Jer ono što danas živimo s otpadom, reciklažom, smradom i
zagušenjem prostora nije tehnički problem. Niti logistički. To je problem vrijednosti koje živimo i izbora koje svakodnevno, uporno ponavljamo.

Živimo u vremenu u kojem smo se uvjerili da smo odgovorni ljudi zato što znamo u koju boju kante ide koji otpad. Plava, žuta, zelena, smeđa. Naučili smo to brzo, gotovo refleksno. I u toj smo vještini pronašli olakšanje. Jer kad otpad razvrstavamo imamo osjećaj da smo učinili dovoljno. Da smo „na pravoj strani“. Da problem više nije naš.

A istovremeno bez ikakvog unutarnjeg konflikta svakodnevno stvaramo količine otpada koje nikada
prije u povijesti nisu postojale. Kupujemo proizvode zapakirane u više slojeva plastike, kartona i folije, često za potrebe koje traju nekoliko minuta ili nekoliko zalogaja i ne pitamo se o tome dokle god znamo kamo s ambalažom.

Kao da je sam čin bacanja u ispravnu kantu dovoljan da poništi činjenicu da taj otpad uopće postoji.

I tu počinje dvoličnost.

S jedne strane gradimo sustave reciklaže, kampanje, edukacije, maskote i slogane koji nas uvjeravajuda smo ekološki osviješteno društvo. S druge strane nikada nismo živjeli komotnije, brže i jednokratnije. Nikada nismo lakše bacali stvari. Nikada nismo manje razmišljali o porijeklu, trajanju iraju onoga što kupujemo.

Reciklaža je postala ritual savjesti, a ne alat stvarne promjene.

Da postoji netko tko će se pobrinuti za ono što mi proizvedemo. Mi samo trebamo pravilno baciti. I zato nas smrad iznenađuje tek kad postane neizdrživ. Dok je bio nevidljiv „tamo negdje“, dok nije
dirao naš komfor mogli smo se uvjeravati da sustav funkcionira.

A ne funkcionira.

Ne zato što ljudi ne znaju sortirati nego zato što istovremeno i bez ikakvog osjećaja kontradikcije stvaramo sve više otpada.

Preferencijska distribucija to objašnjava bez emocija: ljudi biraju ono što im rezonira. Nekome rezonira savjesnost i on to plaća vremenom, trudom, odricanjem od komfora. Nekome rezonira komocija...brzo, jednokratno, zapakirano, „netko će se već pobrinuti“. I to je također izbor.

Problem nastaje onda kada tu komociju plaćamo svi.

Industrije to znaju i koriste. Trgovački centri nas uvjeravaju da kupujemo odgovorno dok nas okružuju ambalažom. Ugostiteljstvo nudi „eko“ detalje uz sustave koji proizvode enormne količine otpada.

Turizam prodaje slike čiste prirode dok lokalnim zajednicama ostavlja kontejnere koji se ne prazne.

A mi sudjelujemo: kupnjom, šutnjom, navikom jer nam je ugodno vjerovati da problem nije osoban.

Ali jest...

Kaštijun ne smrdi zbog tehnologije. Ne smrdi zbog jednog čovjeka, jedne odluke ili jednog sustava. Kaštijun smrdi jer je točan, matematički rezultat naših izbora. Ne možemo činiti isto i očekivati drugačiji rezultat. To nije filozofija. To je matematika.

Zato nije pošteno obećavati da Kaštijun više nikada neće smrdjeti. To je lažno obećanje. Pošteno je obećati nešto drugo: da smrad više neće biti besplatan. Da će komocija imati cijenu...novcem, navikama, promjenom.

Jer dokle god biramo ugodu, a odgovornost prepuštamo drugima, sustav će raditi ono što sustav 
uvijek rade...akumuliraju posljedice.

Ovdje ne govorim o savršenstvu. Nitko ga ne živi. Govorim o iskrenosti. O spremnosti da priznamo
vlastitu dvoličnost: da s jedne strane recikliramo, a s druge strane stvaramo otpad kao da živimo na neograničenoj planeti. Da recikliramo savjest, a ne navike. Da se tješimo pravilnim bojama kanti dok ne mijenjamo ono što u njih stavljamo.

Priroda s time nema problema. Ona ne prijeti i ne moralizira. Ona održava ravnotežu. Sve što se gomila... razgrađuje se. Sve što truje sustav...biva uklonjeno. Ako se signal ignorira, on se pojača. To nije prijetnja. To je obećanje.

Još uvijek imamo privilegij izbora. Možemo odgovornost platiti svjesno...drugačijim odlukama, manjom ugodom, većom pažnjom. Ili ćemo platiti nesvjesno...prostorom, zdravljem, kvalitetom života.

Priroda će ravnotežu vratiti. Pitanje je samo hoćemo li u tome sudjelovati svjesno ili ćemo biti zatečeni.

Kaštijun ne smrdi. Smrdi naša dvoličnost.

I dok god ne budemo spremni pogledati je bez uljepšavanja, smrad neće nestati. Samo ćemo se na njega naviknuti.