TKO JE ODLUČIO KAKO “ISPRAVAN” VRT MORA IZGLEDATI? O formalnim i naturalističkim vrtovima, održivosti, aktivizmu i trenutku kada osobni stav počne zamjenjivati stručnu procjenu

Priroda je danas vrlo popularna. Toliko popularna da je skoro svatko spreman objasniti kako bi ona trebala izgledati i tko je navodno na njezinoj “pravoj” strani. Na ovu današnju temu potakla me jedna rasprava na društvenim mrežama. Povod je bila ilustracija dvaju vrtova izrađena uz pomoć umjetne inteligencije. Jednog formalnog i geometrijskog i drugog naturalističkog, punog trava, cvijeća, ptica i leptira. Poruka je bila vrlo jednostavna.

Prvi je sterilan i neodrživ, a drugi živ, bioraznolik i ekološki ispravan. Takve usporedbe dobro prolaze jer složene teme svode na dvije slike i jedan brzi zaključak. Ali upravo zato lako stvaraju i pogrešan dojam.

Formalni i naturalistički vrtovi nisu “loš” i “dobar” vrt. To su dva različita načina oblikovanja prostora s različitom logikom, različitim zahtjevima i različitim načinom održavanja. Problem nastaje kada iz njihova izgleda počnemo izvlačiti zaključke o njihovoj ekološkoj vrijednosti jer bioraznolikost nije stil niti je održivost estetika, a riječ “sterilno” nije stručna kategorija nego samo elegantniji način da kažeš: Meni se to ne sviđa.

Zato prije nego što jedan stil proglasimo superiornijim korisno je objasniti što formalni i naturalistički vrt zapravo jesu i zašto ni jedan od njih sam po sebi nije ni održiv ni neodrživ. Formalni vrt počiva na jasnoj strukturi, geometriji, ritmu i kontroli prostora. U njemu su osi, linije, rubovi i biljne mase jasno definirane. Često koristi šišane živice, pravilne gredice, travnjake i ponavljanje istih vrsta kako bi se postigao red i vizualna disciplina.

I upravo tu treba razbiti prvu zabludu. Formalni vrt nije automatski biološki siromašan vrt. Njegova ekološka vrijednost ne ovisi o tome jesu li linije ravne nego o tome koje su vrste korištene, koliko je tla ostalo propusno, postoje li stabla, hlad, cvatuće biljke, zaklon za ptice i kukce, kako se upravlja vodom i koliko je održavanje racionalno. Drugim riječima, geometrija sama po sebi nije ekološki problem.

Naturalistički vrt polazi od druge logike. On ne pokušava sve držati u strogoj formi nego oponaša odnose koje nalazimo u prirodnim biljnim zajednicama. Važne su slojevitost, sezonalnost, ritam cvatnje, različite visine, teksture i način na koji se biljke međusobno natječu i mijenjaju kroz vrijeme.

Njegov najveći paradoks jest u tome što izgleda spontano, a iza tog dojma često stoji vrlo precizno projektiranje. Naturalistički vrt nije “pusti sve neka raste”. Treba znati koja će vrsta s vremenom postati dominantna, što će se previše samosijavati, što će nestati, kada intervenirati, kada rezati, a kada upravo ostaviti suhu strukturu. Zato se naturalistički vrt ne održava puno manje. Održava se drugačije.

Kod formalnog vrta rad je oku odmah vidljiv. Košnja, rubovi, šišane živice, održavanje forme. Kod naturalističkog vrta održavanje je često manje upadljivo ali traži stalno promatranje, poznavanje biljnih zajednica i pravovremenu intervenciju. I tu se vidi ključna razlika. Formalni vrt više kontrolira formu dok naturalistički vrt više upravlja odnosima među biljkama. I ni jedno ni drugo nije samo po sebi bolje.

Tek poznavajući navedeno možemo ozbiljno razgovarati o održivosti.

Zato nijedan stil ne treba pretvarati u mjerilo ekološke ispravnosti. Čim iz izgleda vrta počnemo zaključivati o nečijoj ekološkoj osviještenosti, izlazimo iz područja struke i ulazimo u područje pojednostavljenja.

Na takvim pojednostavljenjima vidi se i slabost dijela današnjeg aktivizma. Složene teme lako se pretvore u parole tipa uredno je sterilno, prirodno je dobro, svaka sječa je loša, svaka intervencija sumnjiva. Takve poruke doista privuku pažnju ali ne educiraju. Postoje ljudi koji prirodu brane tiho, uporno i dugoročno i prema njima imam veliko poštovanje.

Međutim problematično mi je kada se uz takve ljude i inicijative vežu oni koji ekologiju koriste ponajprije kao platformu za vlastitu vidljivost i samopromociju. I sama sam više puta bila pozvana da svojim imenom i stručnim autoritetom stanem iza različitih “zelenih” inicijativa. Nisam to činila samo zato što je neka tema bila ekološki obojena. Struka ne bi smjela služiti kao dekor unaprijed zadanoj poruci. U takvom okruženju još je važnije sačuvati jasnu granicu između osobnog stava i stručne procjene.

Struka mora znati razlikovati stil od održivosti, dojam od funkcije i aktivistički refleks od stvarne analize prostora. Stručnost se, uostalom, nikada nije mjerila time kojim se alatom služimo već kako i zašto ga koristimo.

Nekada smo nacrte crtali rukom. Onda su došli programi za crtanje, 3D modeli i renderi, a danas imamo i umjetnu inteligenciju. I mi je u struci koristimo kao što je danas koriste arhitekti, liječnici, inženjeri, pravnici, ekonomisti i stručnjaci iz niza drugih područja. Kao što se nismo bojali softvera koji je zamijenio dio ručnog crtanja tako se stručnjaci ne boje ni AI-ja, Dapače, koriste ga. AI je alat, a svaki alat je najbolji u rukama onoga tko zna što radi. Problem počinje onog trenutka kada se brzina generiranja slike počne predstavljati kao zamjena za dubinu znanja.

AI doista može generirati sliku vrta ali struka zna zašto je nešto upravo tako projektirano, zašto baš na toj lokaciji i zašto baš za tog čovjeka.

I tu se vraćamo na ono najvažnije. Projektant nije tu da klijenta preodgoji u vlastiti ukus. Njegov posao je da unutar želja klijenta, uvjeta prostora i stvarnih mogućnosti pronađe najbolje moguće rješenje. Netko voli red, jasne linije i kontroliranu formu. Netko se najbolje osjeća u bujnom, slobodnijem vrtu.

Oboje je legitimno. Zato ako volite formalni vrt nemate se zbog čega osjećati manje “zeleno”, manje osviješteno ili manje odgovorno prema prirodi. Vaš ukus nije ekološki prekršaj. Pa da se vratimo na početak priče. Može li formalni vrt biti održiv i klimatski promišljen? Naravno da može. Može li naturalistički vrt biti loše projektiran, prezahtjevan i dugoročno neodrživ? Naravno da može.

Stil apsolutno nije problem. Problem leži u lošem projektiranju.

Imala sam priliku učiti uz neke od najpoznatijih svjetskih vrtnih dizajnera i upravo sam od njih naučila možda najvažniju lekciju svojeg posla, a to je poniznost. Dovoljno znanja da nemaš potrebu dokazivati sebe u tuđem vrtu i dovoljno sigurnosti da ne moraš vlastiti stil proglasiti superiornim. Stil može biti osoban, promjenjiv i podložan trendovima. Struka mora nadživjeti trend, ego i trenutnu popularnost.

A to se ne može odglumiti, ne može se izreklamirati i ne može se generirati jednim promptom. To se zna. Jer profesionalni autoritet nije marketinški ukras već odgovornost prema znanju, prostoru i ljudima koji vam taj prostor povjeravaju. A vrt na kraju ne pita kako smo ga nazvali. Formalnim, naturalističkim, suvremenim ili nekim četvrtim imenom. On samo pokazuje jesmo li razumjeli mjesto, biljke, čovjeka i vrijeme. Ako jesmo, stil je tek jezik kojim smo to ispričali.