Tri verzije napretka. Samo jedna ne uništava Istru

Piše: Iva Tominović Matas

Postoje serije koje nas opuste, i one koje nam pokažu istinu koju dugo izbjegavamo. Yellowstone pripada ovoj drugoj skupini. Dok gledamo obitelj Dutton kako se bori za zaštitu krajolika, postaje jasno da “napredak” nije riječ koju smijemo koristiti olako.

U seriji je taj konflikt prikazan kroz pokušaj investitora da “moderniziraju divljinu”: izgradnja aerodroma, luksuznih kuća, turističkih zona. Sve pod izlikom da donose razvoj i dobrobit. A Else Dutton je izgovorila rečenicu koja bi mogla biti moto Istre danas, bez zareza viška:

“Kreneš ovdje misleći da ćeš osvojiti divljinu, ali ova te zemlja osvoji umjesto tebe. I shvatiš da je štititi je jednako važno kao i ono što želimo da ona štiti.”

Kod nas na poluotoku gledamo istu logiku: što ljepše mjesto, to brže rušiš ono zbog čega je lijepo.

A paradoks je uvijek isti: Bježimo od betona…da bismo ga donijeli sa sobom. Bježimo u prirodu…da bismo je uništili. Bježimo po mir…da bismo ga ugušili bukom koju stvaramo.
Da, kasno je za neke stvari.

Kasno je za dijelove obale koje smo izgubili. Kasno je za stabla koja su platila životom. Kasno je za mjesta koja su od zajednica postala spavaonice. Ali još nije kasno za izbor. Još nije kasno da prestanemo zvati destrukciju: napretkom.

I pred Istrom danas stoje tri puta. Samo jedan ima smisla.

Tri puta koja danas stoje pred Istrom:

1. Put destrukcije

Najbrži. Najglasniji. Najpogubniji. To je put brze apartmanizacije, rušenja stabala, izgradnje bez infrastruture i mjesta bez ljudi. Put koji jede prostor koji nas održava na životu.

Nitko razuman ne bi izabrao ovaj put kad bi ga vidio bez svih marketinških etiketa koje ga
pokušavaju sakriti.

2. Put samoobmane

Najopasniji put od svih. To je put “umjerenog razvoja”, “kontrolirane gradnje” i “pametnog širenja”. Zvuči bolje. Izgleda pristojnije. Ali logika je ista: još kvadrata, još smještaja, još pritisaka na prostor.

Ovo je put koji izgleda kao kompromis, ali završava na istom mjestu kao Put destrukcije, samo
sporije. Opcija koja izgleda prihvatljivo ali je jednako pogrešna.

3. Put pravog razvoja

Jedini put koji ne jede sebe usput. To je razvoj koji: poštuje identitet mjesta, štiti postojeću prirodu kao temelj, razvija cjelogodišnje zajednice, postavlja infrastrukturu prije širenja, planira sporije ali pametnije, koristi prirodne resurse samo u granici povrata.

Ovo je put koji ne uništava ono zbog čega Istra postoji.

Što ne smijemo zvati napretkom (iako ga tako prodajemo)

1. Ne možemo zvati napretkom gradnju koja ignorira identitet mjesta. Ako zgrada izgleda kao da je došla iz drugog grada, druge zemlje, drugog kontinenta…to nije napredak. To je brisanje mjesta.

2. Ne možemo zvati napretkom rušenje stabala radi pogleda Pogled traje sedam dana. Stablo traje život.

3. Ne možemo zvati napretkom apartmanske spavaonice bez života i sadržaja. Mjesto bez škole, bez duše, bez ljudi, bez cjelogodišnjeg pulsa…nije mjesto. To je poligon za zaradu drugih.

4. Ne možemo zvati napretkom širenje koje ne planira infrastrukturu. Ceste, parking, voda, kanalizacija, energija, prostor za djecu, prostor za starije. Ako toga nema…onda to nije razvoj. To je teret prebačen na lokalne ljude.

5. Ne možemo zvati napretkom model u kojem prirodni resursi nestaju brže nego što ih možemo obnoviti. Šuma se ne vraća ritmom administracije. Priroda ne radi po rokovima dozvole. Samo čovjek radi greške ovako brzo.

Što trebamo učiniti?

Ovo nije idealizam. Ovo je jedini održivi model.

1. Graditi u skladu s mjerilima mjesta

Svako selo, svaki grad, svaki komadić obale ima svoj potpis. Graditi u skladu s time znači poštovati visinu okolnih kuća, poštovati pejzaž, koristiti materijale koji već žive u prostoru, čuvati pogled koji pripada svima, ne samo jednima. Grad u kojem se poštuje mjerilo, čuva duh prostora.

2. Štititi prirodu kao temelj budućnosti

Šuma, kamen, more, vegetacija… nisu “resursi”…to je identitet. Tek kad prirodu počnemo tretirati kao partnera, a ne kao sirovinu, možemo govoriti o održivosti. Što se jednom izgubi u pravilu se ne vraća ili se vraća presporo da služi generacijama koje dolaze. Očuvanje nije trošak. Očuvanje je investicija u život.

3. Razvijati cjelogodišnje zajednice, ne sezonske kulise

Smještaj je sezonski. Zajednica je trajna. Pravi razvoj donosi život. To znači poticati sadržaje za lokalne ljude, razvijati škole, sport, kulturu, druženje, privlačiti mlade obitelji, poticati lokalno poduzetništvo, stvarati mjesta gdje se živi, ne samo iznajmljuje. Turizam je vrijednost, ali zajednica je temelj. Bez zajednice sve drugo se uruši.

4. Planirati sporije, ali održivo

Brza gradnja je uvijek najskuplja na kraju. Spori razvoj nije zaostajanje. Spori razvoj je znak mudrosti. Planirati sporije znači analizirati potrebe prije gradnje, razumjeti nosivost prostora, poštovati prirodu kao suodlučitelja, osigurati infrastrukturu prije nego se pojavi problem, dugoročno misliti a ne sezonski. Najbolji prostori na svijetu izgrađeni su s mjerom, ne s nervozom.

5. Učiti od Prirode jer ona nikad ne griješi

Priroda je naša učiteljica. Ona raste sporo, u ravnoteži, u skladu s okruženjem, bez uništavanja temelja, s obnovom kao pravilom, ne iznimkom. Sve što raste protiv njezinog ritma…uruši se. Ako je nešto prebrzo, agresivno i bez mjere…priroda ga neće podržati. A sve što priroda ne podrži, kratko traje.