Amy Denio iz benda The Tiptons Saxophone Quartet & Drums: "Ima nečeg potpuno magičnog u bivanju u Istri i suradnji s ljudima koji poštuju glazbenike"

Uoči koncerta benda The Tiptons Saxophone Quartet & Drums, koji čije samo glazbenice,  u Klubu Kotač u Puli, 6. ožujka, objavljujemo intervju s članicom Amy Denio.

Postoje bendovi za koje je improvizacija samo stvaranje glazbe iz trenutka, i oni za koje je ona način mišljenja, gotovo pa politička praksa. The Tiptons Saxophone Quartet & Drums pripadaju ovoj drugoj skupini. Njihova glazba ne nastaje samo iz zvuka, nego iz odnosa - između članica benda, između fizičkog postojanja tijela i prostora svijeta, između povijesti i sadašnjosti. Od samog početka djeluju kao kolektiv koji svjesno odbija hijerarhije, stabilne identitete i jasne centre moći, birajući umjesto toga igru, rizik i međusobno slušanje kao temelj rada.

Ime benda, preuzeto iz kompleksne priče Billyja Tiptona, nije tek hommage ovom saksofonisti, nego stalni podsjetnik na krhkost normi, skrivanja identiteta i političku dimenziju samog postojanja. U svijetu koji sve više traži kontrolu, predvidljivost i poslušnost, glazba The Tiptonsa inzistira na suprotnom: na kolektivnom činu slobode koji se događa ovdje i sada.

Uoči 8. marta, Međunarodnog dana žena i njihova povratka na Jazzbinu, gotovo šesnaest godina nakon prvog nastupa u staroj Cabahiji, razgovaramo s jednom od suosnivačica benda, pjevačicom i saksofonististicom Amy Denio o počecima benda, improvizaciji kao političkoj praksi i pitanjima koja glazba može otvoriti - ali ne nužno i zatvoriti.

U svijetu koji je sve kontroliraniji, u kojem svjedočimo normalizaciji nenormalnog, svijetu koji je sve više nalik distopiji, što za tebe znači stati na pozornicu i svirati improviziranu, kolektivnu glazbu - i može li taj čin sam po sebi biti politička gesta?

Improviziranje glazbe i sviranje glazbe općenito je otkrivanje našeg istinskog duha, kršenje pravila i kretanje naprijed - od scenarija do inspiracije. To zaista snažno osjećam s Tiptonsima. Sviramo zajedno već toliko godina da imamo prešutno razumijevanje da je glazba vozilo koje nas vodi prema inovaciji i poziva na nova iskustva otvorenog uma. Kada sviram, pozivam publiku da se pridruži avanturi u nečem novom, što nam svima ovih dana očajnički treba.

Možeš li se vratiti na sam početak i prisjetiti kako je došlo do osnivanja The Tiptonsa te što ste ti i Jessica Lurie tada željele stvoriti?

U studenom 1988. nazvala me žena po imenu Marjorie de Muynck. Svirala je tenor saksofon u blues bendovima i željela pokrenuti potpuno ženski saksofonski kvartet. Bila je umorna od toga da sjedi i čeka svoj red za solo dionicu te da bude “dežurna žena” u bendu. Rekla je da bi bilo sjajno okupiti četiri saksofona i imati “samo saksofone, cijelo vrijeme”, kako je to formulirala. Pomislila sam: “Pa zašto ne? Idemo probati.”

Na prvoj probi bila sam prestravljena jer sam nekako zaboravila čitati note, a ostale su donijele hrpu klasične glazbe. Pokušavala sam odgonetnuti vratove nota, točkice, pauze - sve te znakove - i trebalo mi je malo vremena da se snađem. Ali zvuk je bio fantastičan.

Sjećam se i trenutka kada sam čula kako Kronos Quartet svira “Purple Haze” Jimija Hendrixa. Gudački kvartet koji svira Hendrixa – i pomislila sam: “Ako to može gudački kvartet, zašto ne bi mogao i saksofonski?” To je u meni zapalilo iskru. Počela sam donositi originalne aranžmane, aranžirati vlastite skladbe i pisati novu glazbu posebno za saksofonski kvartet.

Kako su nastupi postajali sve teatralniji, morale smo smisliti ime benda. Predložila sam “Phlegm Fatale” - igru riječi na “Femme Fatale” - i pod tim smo imenom nastupale oko godinu dana. Htjele smo pokazati da žene jednako dobro mogu svirati jazz kao bilo tko drugi. U američkom jazz časopisu Downbeat 1939. godine objavljen je članak u kojem se tvrdilo da su žene “previše histerične” da bi bile dobre jazz glazbenice. Naša je ideja bila stvoriti snažan ženski bend i provocirati status quo. Jer kroz povijest je bilo briljantnih glazbenica, ali su rijetko bile priznate.

Kako je bend razvijao sve inovativniji repertoar, dobivale smo sve više koncerata i postale vrlo zaposlene. Nekoliko je članica tada napustilo bend, pa smo pozvale Jessicu Lurie da nam se pridruži. U to smo vrijeme surađivale i s koreografkinjom koja nas je postavljala na pozornicu, poticala na kretanje, čak i na ležanje usred solaža. Jessica se savršeno uklopila - bila je energična i inovativna. Obje volimo skladati, obje volimo zanimljive ritmove i neobične melodije, pa je to bio zaista fantastičan spoj.

Seattle ima bogatu povijest alternativne i eksperimentalne scene. Koliko te je ta sredina oblikovala, a koliko ti je bilo bitno od nje se odmaknuti?

U Seattle sam stigla 1985. godine. Već sam nekoliko godina organizirala koncerte za radikalno inovativne glazbenike poput Freda Fritha i Toma Cora iz benda Skeleton Crew. Ta me scena oblikovala - potaknula da i sama pokrenem duo s prijateljem Davidom Sternom. Nazivali smo se “četveronožni bend” jer smo oboje istovremeno svirali bubnjeve i niz drugih instrumenata. Projekti su se zvali The Tone Dogs i The Entropics.

Amy Denio, Tone Dogs, 1990. (Foto: arhiva)

U gradu je djelovao kolektiv Urban Nomad - labava mreža glazbenika, umjetnika i pjesnika koji su organizirali gerilske, improvizirane nastupe po kafićima i barovima. Svirali su orkestre pisaćih mašina, slobodnu improvizaciju, performanse bez jasnih granica između žanrova. Mi smo se u to savršeno uklapali.

A onda se klima promijenila. Diskografska kuća Sub Pop počela je oblikovati i brendirati ono što će postati grunge. U isto vrijeme Seattle je proglašen “najugodnijim gradom za život” u Americi, pa su u grad počele pristizati horde mladih glazbenika. Kad je grunge počeo zahvaćati duh vremena, moj eksperimentalni duo The Tone Dogs već je intenzivno svirao po Europi. Naša se glazba nije uklapala u novu scenu - i na tome sam bila zahvalna.

Gledala sam kako glazbena industrija unutar grunge vala proždire mlade bendove i potom ih izbacuje iscrpljene. Mizoginija je bila posvuda. Nisam imala nikakvu želju da me takav mehanizam “konzumira”. Zato sam, kad sam čula za ideju potpuno ženskog saksofonskog kvarteta, znala da želim biti dio toga. To je bio prostor otpora, a ne tržišna niša.

U to sam vrijeme doslovno živjela nekoliko paralelnih života: radila sam puno radno vrijeme u svjetskom sjedištu Muzak, svirala i putovala s The Tone Dogsima te istodobno gradila saksofonski kvartet.

A onda smo čule za smrt Billyja Tiptona, saksofonista i agenta iz Spokanea u državi Washington – glazbenika koji je živio vlastitim, nekonvencionalnim životom. Zamolile smo njegovu obitelj za dopuštenje da bend nazovemo po njemu.

Naziv benda inspiriran je životnom pričom Billyja Tiptona - rođenog kao žena, koji je cijeli život živio kao muškarac, a tek nakon smrti se saznala istina. Zašto vam je ta priča bila važna i kako se ta inspiracija reflektira na vaš umjetnički i politički stav?

Billy Tipton rođen je kao Dorothy Lucille Tipton i vrlo je rano počeo svirati saksofon. No 1930-ih žene nisu bile prihvaćene kao instrumentalistice u jazz ansamblima - izuzev razdoblja Drugog svjetskog rata kada su muškarci otišli na front pa su nastajali izvrsni ženski bendovi. Dorothy je odrastala u takvom okruženju. Kada je 1930-ih otišla na audiciju za jedan big band, odbili su je. Mjesec dana kasnije vidjela je da bend i dalje traži tenor saksofonista. Vratila se na audiciju, kratko ošišana, odjevena kao muškarac, i predstavila se kao Dorothyin brat - Billy. Rekli su joj: “Sine, sviraš sjajno. Primljen si. Prva gaža je u subotu.”

Od tog je trenutka odlučila živjeti kao muškarac. Sigurna sam da to nije bila laka odluka. Ali za nas, to je bio snažan primjer osobe koja je, bez obzira na okolnosti, slijedila svoju umjetničku viziju. Zato smo bend nazvale The Billy Tipton Memorial Saxophone Quartet - u čast toj jedinstvenoj figuri koja je išla svojim putem.

Tijekom godina često su me pitali s kakvim sam se poteškoćama suočavala kao glazbenica. Iskreno, ne mogu reći da sam se suočila s posebnim problemima. Jednostavno radim ono što osjećam da moram raditi. Stvaram kako želim stvarati. Hoće li to ljudi razumjeti ili ne - to je na njima.

Nedavno su Tiptonsi surađivali s latino duom Correo Aereo i odlučile smo promotriti povijest uloge žena - od paleolitika do danas. Tada sam napokon pročitala knjigu koju snažno preporučujem, The Chalice and the Blade autorice Riane Eisler. Knjiga istražuje odnose muškaraca i žena kroz prizmu arheologije i tvrdi da su antropološke interpretacije često bile iskrivljene u korist muške perspektive.

Odrastala sam uz predodžbu da su “pećinski ljudi” vukli žene za kosu. No ako pogledate pećinske crteže u Francuskoj ili Bosni, vidjet ćete žene u središtu prizora - kako plešu sa životinjama, okružene biljkama - dok su muškarci često na periferiji. Drugim riječima, žene su bile ključne za opstanak zajednice.

Kad su prepušteni vlastitim prirodnim nagonima i urođenim sklonostima, muškarci i žene mogu biti izvanredni suradnici. Ustrajnost i snaga nisu ničiji ekskluzivni posjed - u tome možemo biti jednaki.

FOTO: Billy Tipton (1914-1989) Wikimedia

The Tiptons od samog početka djeluju kao kolektiv s naglašenom ravnopravnošću članica. Koliko je takav način rada bio svjestan politički izbor, a koliko nužnost? Rad bez klasične hijerarhije nosi i slobodu i izazove. Kako se taj kolektivni model razvijao kroz godine i što vam je u njemu bilo najteže zadržati?

Bendovi su kao brakovi - vrlo komplicirani brakovi pomnoženi brojem osobnosti. Zato je jednakost ključna da bend nastavi zdravim putem. Jednakost nam je uvijek bila važna, ali prepoznajemo da svaka osoba ima jedinstvene osobine, snage i potrebe. To postaje stvarno zanimljiva vježba iz društvenog inženjeringa kako održati bend na okupu 38 godina.

U osnovi slijedimo model “svatko prema svojim sposobnostima”. Svatko doprinosi grupi onim što može. Jessica i ja obično radimo više na organizaciji, pisanju prijava za potpore i pronalaženju koncerata, jer imamo to iskustvo. Ostale članice uskaču sa svojim nevjerojatnim skladateljskim sposobnostima i glazbenim vještinama. Dakle, svi daju ono najbolje što mogu.

Sve smo bile bazirane u Seattleu i redovito smo imale probe. Jedna po jedna, članice su se odselile iz Seattlea, pa smo sada potpuna dijaspora, što stvari čini izazovnijima. Ali upravo smo objavile 15. album, uživo snimak s naše američke turneje 2025., snimljene u Portlandu, Oregon. Bila je to apsolutno prekrasna noć i jedva čekamo podijeliti tu glazbu i uzbuđenje sa svima kada vas vidimo u Puli.

U vašoj glazbi snažno su prisutni igra, humor i sloboda, ali i jasna politička svijest. Doživljavaš li glazbu više kao prostor refleksije svijeta u kojem živimo ili kao prostor otpora - i prema čemu?

Mislim da naše skladbe definitivno odražavaju stanje u svijetu i sva univerzalna iskustva koja imamo kao ljudi: gubitak, ljubav, inspiraciju i osjećaj duboke povezanosti sa svemirom. Ali istovremeno svi osjećamo da je status quo nešto čemu se treba oduprijeti. Ne treba nam stagnacija. Stagnacija ne postoji u prirodi.

Ne želimo status quo, želimo “fluxus flow” - tok promjene. Želimo pokazati da slijediti put manjeg otpora nije jedini način postizanja ljepote. To možemo učiniti kroz glazbu i kroz kreativnu zajednicu na svakom našem koncertu. Ništa nam ne donosi više radosti nego vidjeti kolektivno oslobađanje, gdje svi mogu samo reći: “Aha!” ili “Haha!”

FOTO: The Tiptons, promo, 2018.

Često koristiš glas kao instrument, ravnopravan puhačima. Kako pristupaš glasu u improvizacijskom kontekstu i što ti on omogućuje što instrumenti možda ne mogu?

Volim onaj citat - nisam sigurna tko ga je prvi smislio - ali glasi: “Prije nego što progovorimo, pjevamo.” Kada slijedimo intuiciju i slobodno pjevamo, koristimo puni potencijal mozga. Jeste li ikada slušali dijete koje odjednom shvati da ima glas i počne ga istraživati? To je najnevjerojatniji zvuk. Obožavam tu fazu razvoja.

Jedan od mojih glavnih mentora je skladatelj i improvizator Fred Frith. On je radio zvuk za dokumentarni film Act of God, o ljudima koje je udarila munja. Pojavljuje se u filmu - sjedi u laboratoriju u Londonu sa senzorima pričvršćenim na mozak. Tehničar mu kaže: “U redu, gospodine Frith, izvolite odsvirati pjesmu.” On napravi grimasu: “Pjesmu? Hmm, ok.” Jedva iscijedi pjesmu na gitari, a uređaj pokaže kako sviranje aktivira dijelove mozga. A onda mu tehničar reče da sada samo improvizira. Odobrovoljeno se osmjehne. Prepustivši se improvizaciji, uređaj je safa pokazo puno složenije aktiviranje mozga.

Kada improviziramo, koristimo neuralnu mrežu cijelog mozga. Za mene pjevanje daje supermoć koju ne mogu pretočiti u riječi. Ne branim se, ne opravdavam, ne teoretiziram, ne planiram - ja samo jesam. Korištenje ljudskog glasa je oslobađajuće; to je gola suština sebstva kada netko pjeva.

Radiš u različitim formatima - od velikih ansambala do intimnih improvizacijskih postava. Osim rada u The Tiptons, aktivna si u brojnim drugim projektima i suradnjama poput Kultur Shock. Što ti ti različiti konteksti otvaraju u smislu izražavanja?

Prije nego što odgovorim na pitanje, želim staviti sve u kontekst svog osobnog razvoja. Rođena sam u glazbenoj obitelji - mama mi je svirala serenade na basu dok sam bila u njezinoj utrobi. Moj otac bio je ravnatelj jedne vrlo inovativne osnovne škole, a učiteljice glazbenog, gospođa Tower i gospođa Height, bile su fenomenalne. Voljela sam glazbu oduvijek, ali satovi klavira mi nikad nisu bili privlačni. Kako sam odrastala, sve manje sam cijenila ljude koji mi govore što da radim. Htjela sam slijediti vlastiti put. Do 12. godine imala sam dovoljno - odustala sam od klavira i zavjetovala se da ću dopustiti glazbi da bude moj vodič. Prvo sam sama naučila svirati gitaru, a zatim postupno i druge instrumente.

Shvatila sam da su moji najveći učitelji oni s kojima surađujem. Svaka osoba pristupa glazbi drugačije, sa svojom pozadinom, iskustvom i sklonostima. Zato volim surađivati s ljudima diljem svijeta - tako mogu proširiti svoje iskustvo sviranja.

S Kultur Shockom mogu uroniti u balkanske ritmove i melodije. Uz to, imam suradnje s Ginom Srđanom Jevđevićem - obožavam te trenutke. On dolazi kod mene snimati demo snimke dok gradimo pjesme i provodimo najbolje vrijeme u studiju. Gino je moj brat.

The Tiptons su poznate po snažnoj koncertnoj energiji i teško ih je svrstati u jednu ladicu. Koliko je nastup uživo za vas prostor eksperimenta, a koliko reinterpretacije postojećeg materijala? Posljednji album snimljen je uživo. Što vam je važno zadržati u live snimci što se često izgubi u studiju?

Ono što najviše volim kod sviranja u Tiptonsima jest to što, iako imamo prekrasan materijal, svaki put kada pristupimo pjesmi, ona ispada barem malo drugačija. Ovisi o kontekstu - što smo ručale, koje smo ljude taj dan upoznale, tko je u publici. Svaka izvedba uživo donosi novi sjaj staroj pjesmi.

Snimanje albuma u studiju je poput ulaska u kontrolirani eksperiment: možete ponoviti stvari, urediti ih, postoji taj klinički osjećaj kreativnosti. Ali na pozornici, uživo, bilo što se može dogoditi. To je osjećaj slobode i malo anarhije koji je stvarno bitan i koji nas pokreće. Zato volimo svirati uživo.

The Tiptons Saxophone Quartet & Drums / KNKX Studio Session

Već neko vrijeme radiš na knjizi putopisnih priča. Koliko tvoja iskustva s putovanjima i različitim glazbenim suradnjama oblikuju tvoju viziju improvizacije i suradnje u glazbi?

Jedan talijanski izdavač rekao mi je: “Hej Amy, imaš tako šarmantan dijalekt talijanskog i sigurno imaš puno putopisnih priča. Možeš li ih napisati na svom šarmantnom dijalektu?” Tako da sada radim na toj knjizi i sve se povezuje i isprepliće. Jedna od glavnih niti jest da je improvizacija ključna vještina. Mislim da bi se Charles Darwin složio da su improvizatori oni koji preživljavaju. Ako se možemo prilagoditi, savijati i smišljati nova rješenja za stare probleme, to nas gura naprijed. Zato sam oduševljena improvizacijom.

Ali tu je i suradnja koja mi donosi nevjerojatnu inspiraciju. Svaki put kad susretnem nove ljude, naučim nešto novo. Suradnja je ključna za preživljavanje, baš kao i improvizacija. Kao sinoć, svirala sam s rock bendom dvije pjesme koje nikad prije nisam čula - bilo je izvan ovog svijeta i izuzetno zabavno. Nedavno sam snimila improvizirani trio album sa starim prijateljima; nas troje nikad prije nismo sjedili i svirali zajedno. Taj album uskoro izlazi i vjerujem da će biti prekrasan. Suradnja je način za kretanje naprijed, otkrivanje novih aspekata o sebi, učenje od drugih, jačanje društvenih veza i, jednostavno, stvaranje boljeg svijeta.

Zadnji put kad ste svirali u Puli prije 16 godina, opisali ste koncert kao posebno iskustvo. Što je taj nastup učinilo tako nezaboravnim?

Bilo je divlje! Bili smo negdje na sredini turneje od 29 koncerata, ali kad su nas Željko i ekipa iz Jazzbine dočekali, sav umor je nestao. Ima nečeg potpuno magičnog u bivanju u Istri i suradnji s ljudima koji poštuju glazbenike. A mogućnost da odsviramo koncert bila je sjajna. Novi prijatelji, glazba, prekrasan zvuk, rakija…sve se to spojilo u nezaboravan koncert.

Ako koncert može otvoriti pukotinu u svakodnevici, kakvu bi pukotinu voljela ostaviti pulskoj publici - radost, zajedništvo, osnaženje, pitanje ili potrebu za djelovanjem?

Kada počnemo svirati, svijet nestaje i sve što postoji je kinetička veza među ljudima. Kao da stvaramo novu konstelaciju sjajnih zvijezda - to je čista magija svaki put kad sviramo. Od zadnjeg pulskog koncerta je prošlo 16 godina, malo smo starije, ali sigurno ne manje entuzijastične. Veselimo se što ćemo razbiti stagnaciju distopije.

Umjesto da sažalijevamo same sebe, krenimo naprijed s radošću i snagom da učinimo svijet mjestom u kojem želimo živjeti. Možda je vrijeme za ulični bend, možda za klub smijeha. Neka sušu mržnje ugasi ljubav. To možemo učiniti kroz akciju, razgovor sa strancima, međusobnu pomoć i ignoriranje pompe i hypea. Ne vjerujte hypeu.