Tijkom putovanja kroz Istru engleski bračni par je na originalan način tumačio dvojezičnu praksu na poluotoku. “We were in Baley Valley”, objasnili su prijateljima. Posjetili su Bale, odnosno Valle i ugradili nešto treće.
Ne znam kako su Valle (dolina) postale Bale; kažu neki da iz naziva pisanog ćirilicom na poslijeratne, jugoslavenske poštanske žigove. Današnja granica između Rovinja i Bala slijedi višestoljetnu crtu razgraničenja. Rovinjski ribari su trgovali s baljanskim seljacima: ribe u zamjenu za vino, ulje, sir. Baljanski istroromanski dijalekt se bitno razlikuje od rovinjskog, ako pravilno govore, susjedi se ne razumiju. Baljani očale zovu “baricole”, groblje “el savador”, a bračni krevet “el ciavador”.
Na početku radnog vijeka radio sam za list La Voce del popolo i otišao u Bale pratiti predstavljanje zbirke poezija na baljanskom dijalektu mlade pjesnikinje Romine Floris. Romina je recitirala par pjesama, mislim da nije bila još punoljetna, lijepa djevojka s kovrčastom crnom kosom. Sjećam se da me pogodio taj spoj arhaičnosti jezika s djevojkom u cvijetu mladosti. Recitirala je nadahnuto, njezin je glas obnavljao prastare zvukove, kombinacije suglasnika i samoglasnika iz vremena postanka, bila je mlada i stara u isto vrijeme.
Alkemija nasljeđenog jezika
Nekom čudnom alkemijom ona je lakoćom nasljeđenog materinjeg jezika prevaljivala vremenske ponore. U jednoj pjesmi govorila je o kornjači, ne sjećam se više sadržaja stihova ali, pamtim imenicu PISTUGNA (tako Baljani nazivaju kornjaču).
La pistugna kreće se sporo, uporno, ustrajno, priklještena za zemlju... Našao sam imenicu u riječniku baljanskog dijalekta koji je objavljen 1986. godine. Autor je baljanski jezikoslovac Domenico Cernecca (1914- 1989).
Cernecca je studirao talijanski jezik i književnost u Padovi i Firenci gdje je i diplomirao. Bio je dugogodišnji profesor na Sveučilištima u Zagrebu i Puli. Godine 1943. priključio se partizanima, nakon rata borio se za Titovu Jugoslaviju. U Puli je uređivao novine Il Nostro giornale koji se dnevno sukobljavao s protalijanskim listom L'Arena di Pola. Rodni grad mu je posvetio jednu ulicu. Kad posjetim Bale resetiram povijest i sjetim se Rominine pistugne.
Castel Bembo kao simbol grada
U rovinjskoj gimnaziji školska kolegica je bila Baljanka Marisa Cergna. Njezin otac je imao gostionicu na glavnom trgu Piassa de la Musa. Jedanput u godini cijeli je razred odlazio na ručak kojeg je častio izuzetno gostoljubljiv gospodin, čije se ime ne sjećam.
Castel Bembo je simbol gradića, danas je uređen i restauriran pa dominira prostorom. Stare baljanske kuće sagrađene su na rubu doline, usred starogradske jezgre nalazi se prostrana zelena površina u kojoj prevladavaju vrtovi. Današnji su Baljani plod izuzetno raznolikih mješovitih brakova. No, bez obzira na porijeklo gotovo svi došljaci bi, nakon kratka, prihvatili stari baljanski dijalekt kao sredstvo dnevne komunikacije. Barem je tako bilo, danas ne znam.
Prilikom razgledavanja grada popeli smo se na vrh brda sveti Mihovil (San Micel) odakle se nudi prelijepi pogled na obalu i na sam srednjovjekovni gradić; iz san Micela ti je jasno zašto je mjesto dobio naziv Valle- Dolina.
Nešto niže od crkvice posvećene svecu nalazi se prostrana lokva čiji su rubovi zaštićeni kamenim pločama, a prilaz vodi oplemenjen kamenim stepenicama. Jednom mi je starosjedioc rekao da su Baljani jedini u Istri koji su odlazili na kupanje na brdo. Gotovo sva dječurlija učila je plivat na stotinjak metara nadmorske visine.
Vola ti veghi? - Gdje ideš?, pitaju te. Za vrijeme Jugoslavije Bale je bio dio velike općine Rovinj koja je obuhvaćala Žminj i Kanfanar. Politika je spojila nespojivo: Bezake, Vlahe i Latine.
U Golašu - Moncalvo (dio općine Bale) Giancarlo Župić, bivši pulski gradonačelnik, je dugim postupkom denacionalizacije vratio dio velikog obiteljskog posjeda.
Njegov djed Martin (1885- 1979) i stric Piero bili su vlasnici više od 300 hektara zemlje, impozantan posjed s bogatim oranicama, pašnjacima i šumama. Njegovi su preci održavali prisne odnose s plemićkom obitelj Bembo, vlasnicima kaštela. Nakon nedjeljne mise zadržali bi se na ručku s potomcima jedne od najstarijih i najutjecajnijih obitelji venecijanskog plemstva. Župići su pak porijeklom iz Sinja i stigli su u Istru početkom sedamnaestog stoljeća.
Kad ploviš duž zapadne obale Istre, između Bala i Rovinja, pratiš konture zemlje. To je pitoma obala, nema Dinarskog masiva, kao da se zemlja predaje moru. Na jednom mjestu, prema Rovinju, primječuješ dva brežuljka okruglastog vrha, jedan pored drugog. Rovinjci su se ravnali po njima, služili su im kao sinjal da bi utvrdili položaj plićaka. Zovu ih “i cujoni da san Biagio”- muda svetog Blaža.
