"Čovjek koji nije mogao šutjeti" ipak traži vrijeme, "Tuesday" podbacio, a makedonski film "Domaćinstvo za početnike" jako dobar

Jučer popodne u Kinu Valli prikazan je film iz kategorije Manjinske koprodukcije koji je otprilike u isto vrijeme osvojio i glavnu nagradu u toj kategoriji. Riječ je o makedonskom filmu “Domaćinstvo za početnike” (koprodukcija s Hrvatskom, Poljskom, Srbijom, Kosovom, Australijom i SAD-om) u kojemu se redatelj Goran Stolevski bavi jednom velikom i egzotičnom makedonskom obitelji koja se suočava s neočekivanom traumom.

Glava obitelji je Dita (sjajna rumunjska glumica Anamaria Marinca), socijalna radnica u ljubavnoj vezi s mladom ženom podrijetlom iz romskog naselja. Nakon što Romkinja premine od raka gušterače, Dita je prisiljena brinuti se o njezinim kćerima, a naročito joj je komplicirano sa starijom sestrom, čije tinejdžerske probleme dodatno komplicira majčina smrt.

Kao što i žiri kaže u svojem obrazloženju, “Domaćinstvo za početnike” je tematski aktualan i suvremen film, glumci su jako dobri, dok redatelj iznimno vješto koristi dostupne elemente filmskog izražavanja (snimanje kamerom iz ruke, dinamična montaža, autentična scenografija i kostimografija, vrsta glazbe i drugo).

Iz biografije redatelja Stolevskog doznajemo da je rođen u Makedoniji i da je kao tinejdžer otišao s obitelji u Australiju, ali očito su njegove veze s Makedonijom ostale vrlo jake jer bez toga ne bi bilo moguće snimiti ovakav film.

Nakon egzotičnih i životnih Makedonaca, završna večer u Areni ponovno nas je suočila s jednom dramatičnom epizodom naše novije ratne povijesti.

Riječ je o događaju iz 1993. godine, kada je u Štrpcima (Bosna i Hercegovina) jedan umirovljeni oficir (Tomo Buzov) u vlaku dignuo svoj glas protiv nasilja srpskih paravojnih snaga i zbog toga je izgubio glavu. Hrvatski redatelj Nebojša Slijepčević prema tom događaju snimio je film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” i na ovogodišnjem festivalu u Cannesu osvojio Zlatnu palmu u kategoriji kratkog filma.

Slijepčević započinje film tamnim ekranom i zvukom vlaka u kretanju, zatim vidimo lice glavnog lika (Goran Bogdan) koji se budi, a nakon toga vlak staje i naoružani ljudi počinju pregledavati putnike.

Dobra je dosjetka što gledatelj cijelo vrijeme misli da je Goran Bogdan taj naslovni čovjek koji nije mogao šutjeti, a onda se u drugom dijelu filma ispostavi da je taj čovjek zapravo jedan putnik kojeg u tom trenutku prvi put vidimo.

Neosporno je riječ o vrlo promišljenom i zanatski jako dobro izvedenom filmu, ali teško je sada procijeniti zaslužuje li taj film mjesto među najvažnijim djelima hrvatske kinematografije. Takva procjena ipak traži trezvenost koju donosi vrijeme nakon slijegavanja medijske pompe.

Iako je Slijepčević ispunio očekivanja gledatelja, za redateljicu Dainu Oniunas Pusić, koja već godinama gradi svoju filmsku karijeru u Londonu, to se ne bi moglo reći.

U njezinom filmu “Tuesday” pratimo istoimenu junakinju (glumica Lola Petticrew također je pozdravila publiku u Areni) koja teško bolesna uglavnom leži ili sjedi u invalidskim kolicima s plastičnom cjevčicom za kisik u nosu. Drugi bitan filmski lik je njezina majka (Julia Louis-Dreyfus, proslavila se ulogom u “Seinfeldu”) koju najprije gledamo posebno i zatim zajedno s kćeri, a tu je i jedna papiga koja povremeno dolazi do Tuesday i koja vjerojatno predstavlja nekakvu metaforu smrti

Najveći problem filma "Tuesday" je što se u njemu ništa ne događa i nema progresije, ne samo u kontekstu naracije, nego i u smislu progresije atmosfere, vizualnih motiva, bilo čega.

Donekle je zanimljiv zvučni dizajn filma, koji uključuje pozadinsku buku, nepotpune dijaloge i povremenu rap glazbu, ali u kontekstu cjeline ni to ne može puno pomoći.

Teško je oteti se dojmu da je redateljica htjela puno toga reći o egzistencijalnom smislu, životu, smrti i ostalim važnim pitanjima, ali su njezine izražajne sposobnosti u ovom slučaju jako podbacile u odnosu na poveće ambicije.