Došla je na Sajam knjiga po drugi put kako bi predstavila svoju knjigu “Dragi Pier Paolo”, epistolarni zapis posvećen velikom prijatelju Pasoliniju * Svojom inteligencijom, ljubaznošću, pripovijedanjem vlastitih iskustava i izricanjem nekoliko mudrih stavova o sadašnjosti, velika talijanska književnica zaslužila je standing ovation i 90 sekundi aplauza pulske publike
Došla je na Sajam knjiga po drugi put kako bi predstavila svoju knjigu “Dragi Pier Paolo”, epistolarni zapis posvećen velikom prijatelju Pasoliniju * Svojom inteligencijom, ljubaznošću, pripovijedanjem vlastitih iskustava i izricanjem nekoliko mudrih stavova o sadašnjosti, velika talijanska književnica zaslužila je standing ovation i 90 sekundi aplauza pulske publike
“Pasolini je bio prilično šutljiv, nije bio ekspanzivan čovjek, ali njegova je šutnja imala posebnu snagu i intenzitet. Nije to bila šutnja odsutnosti: bila je to prisutna šutnja. To je, u našem prijateljstvu, bilo vrlo važno: vrlo intenzivna šutnja.” Ili: “Ljubaznost za mene nije formalnost: to je način bivanja u svijetu, uspostavljanja odnosa s drugima na temelju poštovanja i razmjene. To je ljubaznost: nijee površna pristojnost, nije puka uljudnost.” Ili još: “Umjetna inteligencija je alat, nije cilj, i kao takav se mora koristiti.”
To su samo neki primjeri brojnih stavova i lucidnih razmišljanja velike talijanske književnice Dacije Maraini, izrečenih ovih dana na pulskom Sajmu knjiga. Spremna otvoriti se, ali s klasom, darujući poticajne riječi izgovorene gotovo sa stidljivošću, bez traga one arogancije koja bi mogla proisteći iz davno stećene slave, sa svojim prekrasnim, živim, inteligentnim očima, ova 89-godišnja gospođa izgleda barem 20 mlađe: prenosi eleganciju i mudrost zrele dobi te vitalnost mladosti koja kao da još uvijek pulsira u njoj.
Upravo smo tako doživjeli i Daciu Maraini, zasigurno najveću živuću talijansku književnicu i jednu od najvažnijih dvadesetog stoljeća, autoricu nagrađivanih romana prevedenih na mnoge jezike, ali i pripovijesti, poezije, filmskih scenarija (režirala je čak i film koji je sama napisala, “Bračna ljubav” 1970.), kazališnih tekstova i brojnih eseja, od kojih su mnogi posvećeni položaju žene.
Naime, osim književnosti, Dacia Maraini posvetila je svoj život feminizmu, borbama za emancipaciju žena, osnivajući i žensko kazalište – La Maddalena: “Danas su žene slobodnije”, rekla je na susretu s novinarima, “feminizam je bio iznimno važan. U Italiji su, primjerice, svi zakoni koji su se odnosili na obitelj, rad, ravnopravnost, promijenjeni nabolje. Prije smo imali vrlo stare zakone, neki su bili čak rimskog podrijetla. Pomislimo na Ius corrigendi: otac i muž imali su pravo ‘ispravljati’ — odnosno kažnjavati — ženu ili kćer ako su se, po njegovom sudu, loše ponašale. Taj je zakon ostao na snazi do prije samo nekoliko desetljeća. Danas, međutim, trenutak je regresije, idemo unazad, ne samo na ovom području, već općenito.”
Dva događaja iz djetinjstva u Japanu
Rođena u međunarodnoj obitelji duboki antirasističkih uvjerenja, s jednom bakom Engleskinjom i drugom Čileankom, dio je djetinjstva provela u Japanu gdje je, nakon što je njezin otac odbio dati podršku Republici Salò (neofašističkoj državi, vazalu Njemačke, osnovanoj nakon pada fašizma u Italiji 25. srpnja 1943.), bila internirana dvije godine u koncentracijskom logoru jer je njezin otac smatran “izdajnikom domovine".
U Japanu sam imala šest godina i osjećaj za pravdu u meni je već bio vrlo snažan. Moj se otac jednom naljutio na mene jer sam zamrljala tintom knjigu. Bila sam ljuta i pobjegla od kuće. Moji su me roditelji tražili po cijelom Tokiju, nazivajući čak i bolnice. Navečer je tokijska policija nazvala kuài, rekavši čuvaju plavokosu djevojčicu. Tada su moji roditelji potrčali po mene. Rekla sam im da se ne želim vratiti kući jer su me loše tretirali. Dodala sam i da želim postati japanska policajka. Osjećala sam se Japankom; za mene je Italija bila egzotično mjesto.
Kad si je Dacijin otac namjerno odrezao prst. I bio je u pravu
”U logoru smo gladovale, a moj je otac prosvjedovao govoreći da “djevojčice” — moja sestra i ja – nisu političke zatvorenice i da nas ne mogu tretirati kao obične zatočenice. No Japanci su odgovarali: “Talijani izdajnici, Talijani izdajnici…”
U jednom se trenutku moj otac silno razbjesnio jer smo stvarno umirale od gladi. Bolovale smo od svakakvih bolesti: beriberi, skorbut, bile smo anemične i ispadala nam je kosa. Moj je otac rekao zapovjedniku, koji se zvao Kazuya: “Dajte djeci jesti, jer oni imaju pravo živjeti”, ali on je odgovorio: “Ne, oni su djeca izdajnika.”
Tada je moj otac uzeo sjekiru — onu kojom je cijepao drva — odrezao si prst i bacio ga na tog Kazuyu. Moj je otac, koji je bio antropolog, znao da u japanskoj samurajskoj kulturi ovaj yubitsume, ovo ‘rezanje vlastitog prsta’, kada se prst baca na drugu osobu, znači toj osobi nametnuti obavezu koju ne može izbjeći.
U tom trenutku to je bilo strašno: moja je majka pala u nesvijest, a Kazuya, odjeven u bijelo, obliven očevom krvlju, vrisnuo je i potegnuo mač. Pomislila sam da će ubiti mog oca. Umjesto toga, tjedan dana kasnije — i to je nevjerojatno — taj nam je Kazuya donio malu kozu koja je davala mlijeko, dvjesto do tristo grama mlijeka dnevno, i ta nam je koza spasila život.
Dacia Maraini radila je i na prilagodbi stranih filmova za talijansku publiku. Jedan od takvih bio je provokativni “Sweet movie” srpskog redatelja Dušana Makavejeva, na kojem je radila zajedno s Pierom Paolom Pasolinijem. Upravo kako bi predstavila svoju knjigu “Dragi Pier Paolo”, epistolarni zapis posvećen svom velikom prijatelju Pasoliniju, talijanska književnica vratila se drugi put na Pulski sajam knjiga. Ovaj njezin tekst, nježan i emotivan, bez autocenzure, pravi je čin (prijateljske) ljubavi, ali nije lišen promišljenom, nikada sladunjavom, blagonaklonošću prema mnogim Pasolinijevim proturječnostima.
Govoreći o nastanku knjige, Dacia Maraini je rekla: “Sanjala sam da Pier Paolo hoda po mojoj terasi. Popela sam se gore. On me vidio i rekao: ‘Želim snimiti film.’ ‘Pričaj’, odgovorila sam mu. Počeo je pripovijedati, a odjednom sam iza sebe čula glasove njegovih tehničara koji su mi govorili: ‘Ma daj, on je mrtav, ne može snimati film.’ Bila sam zapanjena, jer za mene je bio živ, potpuno živ. Nastavila sam mu ponavljati: ‘Pričaj, pričaj.’ Ali oni su inzistirali: ‘Mrtav je, pusti ga.’ U međuvremenu je on nestao. Taj je san bio toliko snažan da mi se urezao u pamćenje. I tada sam odlučila: sada želim razgovarati s njim. Tako su nastala pisma u knjizi.”
Knjiga se zadržava na raznim događajima iz razdoblja njihova prijateljstva (1960.–1975., godine ubojstva pjesnika i redatelja) i na božićnim putovanjima u Afriku, u potrazi za onom čistoćom i nevinošću čiji je gubitak Pasolini osjećao u Italiji. Na jedno od tih putovanja sudjelovala je i slavna operna pjevačica Maria Callas, koja je glumila u njegovm filmu “Medeja”, koju je Pasolini, premda homoseksualac, doista volio — iako ne ljubavlju seksualne prirode. Druge žene koje su mu bile bliske — književnica Elsa Morante, Laura Betti i sama Maraini — on je doživljavao više kao majke. Nakon prekida odnosa s ocem, koji se počeo loše ponašati općenito, a posebno prema njegovoj majci, Pasolini je sve svoje osjećaje usmjerio prema majci. U jednoj će pjesmi napisati: “Ne mogu voljeti nikoga, jer za mene je prava ljubav moja majka.” Bila je to posebna ljubav, toliko da ju je izabrao za ulogu Marije u svom filmu “Evanđelje po Mateju”.
Što se tiče Pasolinijeve religioznosti, neki su ga definirali heretikom koji ne može izbjeći dijalog sa sakralnošću. “Pasolini nije bio religiozan u tradicionalnom smislu, nije bio vjernik katolik, on je bio anarhist. Bio je komunist — barem je tako govorio — ali je u sebi imao snažnu anarhističku crtu”, komentirala je Dacia Maraini, “no imao je veliku znatiželju i odnos prema svetome. I prema čistoći. Prema svetome u smislu nečega što nadilazi trenutak. Mi živimo u misteriju: naš odnos prema svijetu, svemiru, vremenu je misteriozan.”
“Pasolini me naučio kako cijeniti važnost kazivane poezije”, rekla nadalje Maraini. “Ponekad je znao recitirati napamet talijanske pjesme. Moram reći da je imao dar čaranja, čaranja poezijom. Sjećam se trenutaka kada je bilo hladno, ili sam se ja loše osjećala, a on je znao promijeniti atmosferu jednostavno recitirajući pjesmu — ne samo svoju, nego i tuđu. To je bilo u njegovoj prirodi, mnogo više nego pripovijedanje. Zapravo, nakon jedina dva romana, od poezije je prešao izravno na film”. Koji, je u Pasolinijevu slučaju, također bio oblik poezije.
U Pasoliniju nila je prisutna i bol. Bol zbog svih uvreda, sudskih procesa, nerazumijevanja — toliko da mu dobro pristaje stih njegova prijatelja, pjesnika Sandra Penne: “A ja više ne znam koga želim voljeti, osim svoje boli.” “Mmnogo patio zbog te progonjenosti”, prisjetila se Dacia Maraini, “to je bio pravi progon. Ali sada, kad je mrtav, oni koji su ga blatili sada ga hvale. To je nevjerojatno.”
Odgovarajući na pitanje o umjetnoj inteligenciji, spisateljica nije pozvala neke zabrane, niti pokazala netrpeljivost, već je iznijela vrlo racionalno razmišljanje: “Umjetna inteligencija je alat, nije cilj: ona je sredstvo. Zato je treba koristiti kao sredstvo, treba je koristiti dobro. Upravo kao atomsku energije: njome se može ubijati ili se može proizvoditi energija. Dakle, nije važno izbrisati ili ukloniti alat, on je izuzetno važan. Pomislimo samo koliko korisnog donosi umjetna inteligencija u medicini, u znanosti: to je velika snaga. Ne treba je demonizirati, ali je treba usmjeravati, jer je opasnost u tome da postanemo njezini robovi.”
A zatim: “Mrzim društvene mreže.Često gostujem u škola i primjećujem da su mladi postali robovi društvenih mreža: više ne čitaju knjige, ne čitaju ništa, ne idu u kino, ne idu u kazalište, samo društvene mreže. To nije dobro. To je ovisnost koja isprazni osobu i oduzima joj odgovornost. Netko drugi radi stvari umjesto tebe. Tako im umjetna inteligencija piše školske sastave, rješava matematičke i znanstvene zadatke, piše istraživačke radove. To znači da više ne radiš svojom glavom. To je opasno, to nije dobro.”
Dakle, kritika sadašnjosti, koju često obilježava usamljenost pojedinca. Sasvim drugačije u odnosu na šezdesete godine prošlog stoljeća, kada su se ljudi sastajali iz pukog užitka druženja, a ne zato što su imali zajedničku obvezu. U tom je kontekstu Dacia Maraini spomenula kafić Canova na trgu Piazza del Popolo u Rimu, gdje su se, bez dogovora, susretali protagonisti talijanske kulturne scene onoga vremena, i ne znajući da će jednog dana završiti u školskim udžbenicima: Elsa Morante, Pier Paolo Pasolini, Giorgio Bassani, Goffredo Parise, Natalia Ginzburg, Marcello Mastroianni, Federico Fellini, Bernardo Bertolucci, Carlo Emilio Gadda. Ali i Alberto Moravia u kojeg se, prema vlastitm priznanju, Dacia Maraini bila bezglavo zaljubila, u skladu sa Stendhalovom opaskomda se “zaljubljujemo u ljude koji znaju dobro raditi ono što volimo”. A Moravia je znao pisati izvrsno.
„Dacia Maraini predsjednica Republike”
Dacia Maraini održala nam je i malu lekciju o važnosti da ne tome kako se ne biti trebala baviti stvarima za koje nismo stručni. Odgovarajući na pitanje je li ikada bila u iskušenju baviti se politikom (na Facebooku se pojavila stranica “Dacia Maraini Presidente della Repubblica” za čije postojanje ona nije ni znala), rekla je: “Ne, jer mislim da se stvari ne bi smjele raditi na taj način. Mnogo puta su mi predlagali da uđem u politiku, tražili su od mene da postanem pročelnica za kulturu u Veneciji ili Palermu. Mislim da je za bilo što potrebna kompetencija. Treba imati stručnost, pripremiti se, proživjeti određeni život. Moj je život satkan od književnosti. Ja imam književnu kompetenciju. Mislim da imam književnu kompetenciju, ali nemam političku.”
Rođena u međunarodnoj obitelji duboki antirasističkih uvjerenja, s jednom bakom Engleskinjom i drugom Čileankom, dio je djetinjstva provela u Japanu gdje je, nakon što je njezin otac odbio dati podršku Republici Salò (neofašističkoj državi, vazalu Njemačke, osnovanoj nakon pada fašizma u Italiji 25. srpnja 1943.), bila internirana dvije godine u koncentracijskom logoru jer je njezin otac smatran “izdajnikom domovine”.
O tom iskustvu, najtraumatičnijem u njenom životu, ali i o slobodama (kao uvjetu kreativnosti i slobodnog izražavanja) koje su u Italiji stigle nakon završetka Drugog svjetskog rata (fašizam je zabranio čitanje Kafkue i Dostojevskog jer su smatrani previše pesimističnima), Dacia Maraini govorila je jutros tijekom “doručka s autoricom” koji je vodio izvrsni Aljoša Pužar. Sinoć je jednako dobro to učinio Andrea Matošević, tijekom predstavljanja knjige „Caro Pier Paolo“ u Crvenoj dvorani Doma hrvatskih branitelja. Treba pohvaliti i prevoditeljicu Eriku Koporčić Sovilj.
Tvrditi da je Dacia Maraini osvojila sve prisutne nije banalna fraza. Tvrdnju dokazuje ovacije publike koja je u četvrtak navečer na kraju predstavljanja ustala na noge, kao i 90 sekundi aplauza publike kojima je nagrađena jutros.
Tek smo došli, ali ovo što smo do sada vidjeli je stvarno super. Dolazit ćemo za vrijeme Adventa, ne samo u Arenu, već i u centar grada kod adventskih kućica, ali i u Park grada Graza za našu djecu, kaže Vedran
U sklopu dvodnevnog programa predviđena su plenarna predavanja, ciljana izlaganja, okrugli stolovi i rasprave o najnovijim dostignućima, terapijskim pristupima i organizaciji skrbi za oboljele od malignih bolesti, uz fokus na stvarne izazove u kliničkoj praksi te pitanja dostupnosti inovativnih terapija u Hrvatskoj i Istri
Za vožnju s prisustvom alkohola u organizmu propisana novčana kazna u iznosu od 90 do 2650 eura, dok je za vožnju pod utjecajem droga ili odbijanja testa na droge propisana novčana kazna u iznosu od 1320 do 2650 eura
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
