DACIA MARAINI, VELIKA KNJIŽEVNICA, VELIKA ŽENA: Elegancija i mudrost zrele dobi te vitalnost još uvijek prisutne mladosti krase 89-godišnju spisateljicu koja se cijeli život borila za ženska prava

“Pasolini je bio prilično šutljiv, nije bio ekspanzivan čovjek, ali njegova je šutnja imala posebnu snagu i intenzitet. Nije to bila šutnja odsutnosti: bila je to prisutna šutnja. To je, u našem prijateljstvu, bilo vrlo važno: vrlo intenzivna šutnja.” Ili: “Ljubaznost za mene nije formalnost: to je način bivanja u svijetu, uspostavljanja odnosa s drugima na temelju poštovanja i razmjene. To je ljubaznost: nije to površna pristojnost, nije puka uljudnost.” Nadalje: “Umjetna inteligencija je alat, nije cilj, i kao takav se mora koristiti.” Ili još:" „Ako uspijevam uključiti čitatelje u svoja pitanja — jer ja nemam odgovore, imam samo pitanja — tada se zaista isplati pisati. Ako ih povedem u potragu, u sumnje, meni je to već mnogo.”

Primjeri su to brojnih lucidnih stavova i dubljih razmišljanja velike talijanske književnice Dacije Maraini, izrečenih ovih dana na pulskom Sajmu knjiga. Darujući prisutnima poticajne riječi izgovorene s jadnom dozom "klase", ali bez traga one arogancije koja bi mogla proisteći iz davno stečene slave, sa svojim prekrasnim, živim, inteligentnim očima, ova 89-godišnja gospođa izgleda barem 20 mlađe: prenosi eleganciju i mudrost zrele dobi te vitalnost mladosti koja kao da još uvijek pulsira u njoj.

Feminizam je bio iznimno važan

Upravo smo tako doživjeli Daciu Maraini, zasigurno najveću živuću talijansku književnicu i jednu od najvažnijih dvadesetog stoljeća, autoricu nagrađivanih romana prevedenih na mnoge jezike, ali i pripovijesti, poezije, filmskih scenarija (režirala je čak i film koji je sama napisala, “Bračna ljubav” 1970.), kazališnih tekstova i brojnih eseja, od kojih su mnogi posvećeni položaju žene.

Naime, osim književnosti, Dacia Maraini posvetila je svoj život feminizmu, borbama za emancipaciju žena, osnivajući i žensko kazalište – La Maddalena: “Danas su žene slobodnije”, rekla je na susretu s novinarima, “feminizam je bio iznimno važan. U Italiji su, primjerice, svi zakoni koji su se odnosili na obitelj, rad, ravnopravnost, promijenjeni nabolje. Prije smo imali vrlo stare zakone, neki su bili čak rimskog podrijetla. Pomislimo na Ius corrigendi: otac i muž imali su pravo ‘ispravljati’ — odnosno kažnjavati — ženu ili kćer ako su se, po njegovom sudu, loše ponašale. Taj je zakon ostao na snazi do prije samo nekoliko desetljeća. Danas, međutim, trenutak je regresije, idemo unazad, ne samo na ovom području, već općenito.”

Knjiga koja je nastala iz sna

Dacia Maraini radila je i na prilagodbi stranih filmova za talijansku publiku. Jedan od takvih bio je provokativni “Sweet movie” srpskog redatelja Dušana Makavejeva, na kojem je radila zajedno s Pier Paolom Pasolinijem. Upravo kako bi predstavila svoju knjigu “Dragi Pier Paolo”, epistolarni zapis posvećen svom velikom prijatelju Pasoliniju, talijanska književnica vratila se drugi put na Pulski sajam knjiga. Ovaj njezin tekst, nježan i emotivan, bez autocenzure, pravi je čin (prijateljske) ljubavi, ali nije lišen promišljenom, nikada sladunjavom, blagonaklonošću prema mnogim Pasolinijevim proturječnostima.

Govoreći o nastanku knjige, Dacia Maraini je rekla: “Sanjala sam da Pier Paolo hoda po mojoj terasi. Popela sam se gore. On me vidio i rekao: ‘Želim snimiti film.’ ‘Pričaj’, odgovorila sam mu. Počeo je pripovijedati, a odjednom sam iza sebe čula glasove njegovih tehničara koji su mi govorili: ‘Ma daj, on je mrtav, ne može snimati film.’ Bila sam zapanjena, jer za mene on bio živ, potpuno živ. Nastavila sam mu ponavljati: ‘Pričaj, pričaj.’ Ali oni su inzistirali: ‘Mrtav je, pusti ga.’ U međuvremenu je on nestao. Taj je san bio toliko snažan da mi se urezao u pamćenje. I tada sam odlučila: sada želim razgovarati s njim. Tako su nastala pisma u knjizi.”

Knjiga se zadržava na raznim događajima iz razdoblja njihova prijateljstva (1960.–1975., godine ubojstva pjesnika i redatelja) i na zajedničkim božićnim putovanjima u Afriku, u potrazi za onom čistoćom i nevinošću koje u Italiji Pasolini više nije mogao pronaći. S njima je jednom prilikom išla na put i slavna operna pjevačica Maria Callas, koja je glumila u njegovom filmu “Medeja” i koju je Pasolini, premda homoseksualac, doista volio — iako ne ljubavlju seksualne prirode. Druge žene koje su mu bile bliske — književnica Elsa Morante, Laura Betti i sama Maraini — više je doživljavao kao majke. Nakon prekida odnosa s ocem, koji se počeo loše ponašati općenito, a posebno prema njegovoj majci, Pasolini je sve svoje osjećaje usmjerio prema majci. U jednoj će pjesmi napisati: “Ne mogu voljeti nikoga, jer za mene je prava ljubav moja majka.” Bila je to posebna ljubav, nju je izabrao za ulogu Marije u svom filmu “Evanđelje po Mateju”.

Anarhistički heretik koji je razgovarao sa sakralnošću

Što se tiče Pasolinijeve religioznosti, neki su ga definirali heretikom koji ne može izbjeći dijalog sa sakralnošću. “Pasolini nije bio religiozan u tradicionalnom smislu, nije bio vjernik katolik, on je bio anarhist. Bio je komunist — barem je tako govorio — ali je u sebi imao snažnu anarhističku crtu”, komentirala je Dacia Maraini, “no imao je veliku znatiželju i odnos prema svetome. I prema čistoći. Prema svetome u smislu nečega što nadilazi trenutak. Mi živimo u misteriju: naš odnos prema svijetu, svemiru, vremenu je misteriozan.”

“Pasolini me naučio kako cijeniti važnost kazivane poezije”, rekla nadalje Maraini. “Ponekad je znao recitirati napamet talijanske pjesme. Moram reći da je imao dar čaranja, čaranja poezijom. Sjećam se trenutaka kada je bilo hladno, ili sam se ja loše osjećala, a on je znao promijeniti atmosferu jednostavno recitirajući pjesmu — ne samo svoju, nego i tuđu. To je bilo u njegovoj prirodi, mnogo više nego pripovijedanje. Zapravo, nakon jedina dva romana, od poezije je prešao izravno na film”. Koji, je u Pasolinijevom slučaju, također bio oblik poezije.

U Pasoliniju izrazito je prisutan osjećaj boli. Bol zbog svih uvreda, sudskih procesa, nerazumijevanja — toliko da mu dobro pristaje stih njegova prijatelja, pjesnika Sandra Penne: “A ja više ne znam koga želim voljeti, osim svoje boli.” “Mnogo je patio zbog te progonjenosti”, prisjetila se Dacia Maraini, “to je bio pravi progon. Ali sada, kad je mrtav, oni koji su ga blatili ga hvale. To je nevjerojatno.”

Prednosti i zamke umjetne inteligencije

Odgovarajući na pitanje o umjetnoj inteligenciji, spisateljica nije pozvala na neke zabrane, niti je pokazala određenu "generacijsku" netrpeljivost, već je iznijela vrlo racionalno razmišljanje: “Umjetna inteligencija je alat, nije cilj: ona je sredstvo. Zato je treba koristiti kao sredstvo, treba je koristiti dobro. Upravo kao atomsku energije: njome se može ubijati ili se može proizvoditi energija. Dakle, nema simisla izbrisati ili ukloniti alat, on je izuzetno važan. Pomislimo samo koliko korisnog donosi umjetna inteligencija u medicini, u znanosti: to je velika snaga. Ne treba je demonizirati, ali je treba usmjeravati, jer je opasnost u tome da postanemo njezini robovi.”

A zatim: “Mrzim društvene mreže. Često gostujem u školama i primjećujem da su mladi postali robovi društvenih mreža: više ne čitaju knjige, ne čitaju ništa, ne idu u kino, ne idu u kazalište, samo društvene mreže. To nije dobro. To je ovisnost koja isprazni osobu i oduzima joj odgovornost. Netko drugi, ili pak "nešto drugo", radi stvari umjesto tebe. Tako im umjetna inteligencija piše školske sastave, rješava matematičke i znanstvene zadatke, piše istraživačke radove. To znači da više ne radiš svojom glavom. To je opasno, to nije dobro.”

Dakle, kritika sadašnjosti, koju često obilježava usamljenost pojedinca. Sasvim drugačije u odnosu na šezdesete godine prošlog stoljeća, kada su se ljudi sastajali iz pukog užitka druženja, a ne zato što su imali zajedničku obvezu. U tom je kontekstu Dacia Maraini spomenula kultne kavane Rosati i Canova na trgu Piazza del Popolo u Rimu, gdje su se, bez dogovora, susretali protagonisti talijanske kulturne scene onoga vremena, i ne znajući da će jednog dana završiti u školskim udžbenicima: Elsa Morante, Pier Paolo Pasolini, Giorgio Bassani, Goffredo Parise, Natalia Ginzburg, Marcello Mastroianni, Federico Fellini, Bernardo Bertolucci, Carlo Emilio Gadda. Ali i Alberto Moravia u kojeg se, prema vlastitom priznanju, Dacia Maraini bezglavo zaljubila, u skladu sa Stendhalovom opaskom da se “zaljubljujemo u ljude koji znaju dobro raditi ono što volimo”. A Moravia je znao pisati izvrsno.

Istra

I Pasolini je posjetio Istri, stigavši ondje iz Grada gdje su bila u tijeku snimanja njegovog filma Medeja. U broju od 1. veljače 1969., u svojoj rubrici „Kaos”, koju je pisao između kolovoza 1968. i siječnja 1970. za tjednik Il Tempo, u odlomku pod naslovom „Ne-talijanska Italija”, Pasolini Fažanu opisuje ovim riječima: „Fažana je slatko venecijansko mjestašce, sa svojim uličicama uz more; s neravnim i sivim popločenjima; s malim trjemovima; s rijetkim i tužnim ljudima koji govore prekrasnim venetskim (zaboravili su talijanski, i za njih je danas talijanski zapravo dijalekt) dijalektom. Nasuprot Fažani, na nebu odveć slatkom i plavom, prostire se otok Brijuni. Tamo je Tito. Ljudi o njemu govore prigušenim i aludirajućim tonom. Ovdje, nema sumnje, nismo nikamo drugdje: ovo je tipično mjesto Italije.” A Dacia Maraini? „I ja u Istri prepoznajem puno Italije, vidim mnogo srodnosti. Ipak mislim da bismo se trebali bolje upoznati, književno se slabo poznajemo.”

„Dacia Maraini predsjednica Republike”

Dacia Maraini održala nam je i malu lekciju o  tome kako se ne bismo trebali baviti stvarima za koje nismo stručni. Odgovarajući na pitanje je li ikada bila u iskušenju baviti se politikom (na Facebooku se pojavila stranica “Dacia Maraini Presidente della Repubblica” za čije postojanje ona nije ni znala), rekla je: “Ne, jer mislim da se stvari ne bi smjele raditi na taj način. Mnogo puta su mi predlagali da uđem u politiku, tražili su od mene da postanem pročelnica za kulturu u Veneciji ili Palermu. Mislim da je za bilo što potrebna kompetencija. Treba imati stručnost, pripremiti se, proživjeti određeni život. Moj je život satkan od književnosti. Ja imam književnu kompetenciju. Mislim da imam književnu kompetenciju, ali nemam političku.”

Rođena u međunarodnoj obitelji dubokih antirasističkih uvjerenja, s jednom bakom Engleskinjom, a drugom Čileankom, dio je djetinjstva provela u Japanu gdje je, nakon što je njezin otac odbio dati podršku Republici Salò (neofašističkoj državi, vazalu Njemačke, osnovanoj nakon pada fašizma u Italiji 25. srpnja 1943.), bila internirana dvije godine u koncentracijskom logoru jer je njezin otac smatran “izdajnikom domovine”.

O tom iskustvu, najtraumatičnijem u njenom životu, ali i o slobodama (kao uvjetu kreativnosti i slobodnog izražavanja) koje su u Italiji rasplamsale nakon završetka Drugog svjetskog rata (fašizam je zabranio čitanje Kafke i Dostojevskog jer su smatrani previše pesimističnima), Dacia Maraini govorila je jutros tijekom “doručka s autoricom” koji je vodio izvrsni Aljoša Pužar. Sinoć je jednako dobro to učinio Andrea Matošević, tijekom predstavljanja knjige „Caro Pier Paolo“ u Crvenoj dvorani Doma hrvatskih branitelja. Treba pohvaliti i prevoditeljicu Eriku Koporčić Sovilj.

Tvrditi da je Dacia Maraini osvojila sve prisutne nije banalna fraza. Tvrdnju dokazuju ovacije publike koja je u četvrtak navečer na kraju predstavljanja ustala na noge, kao i 90 sekunda aplauza publike kojima je nagrađena jutros.