Nakon pet godina snimanja, dokumentarni film "Nuovo Cinema Buie" scenarista i redatelja Alessia Bozzera bit će prikazan na SEE Festu 2022. u Los Angelesu!
Film o malom mjestu nakon drugog svjetskog rata u kojem dva naroda pričaju dva jezika i nitko se s nikim ne razumije, ali u tom malom mjestu postoji jedno još manje mjesto u kojem se govori jezik koji svi razumiju. Taj jezik je jezik emocija kojima progovaraju filmovi, a to malo mjesto je kino - glavni protagonist ovog filma.
Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je velika emigracija Talijana. Usprkos tome, talijanska zajednica se ipak uspjela održati u Bujama. Godine 1950. istarske Buje su “ničija zemlja”, mjesto bolnih prijeloma, u Bujama je izgrađeno prvo kino, a vodio ga je Leonardo Acquavita.
Iako tada još toga nije bio svjestan, Acquavita je postavio temelj za održanje društvenog života Buja.
"Nuovo cinema Buie" novi je projekt redatelja uspješnog filma „Trst, Jugoslavija“ Alessia Bozzera.
Uz dokumentarnu premijeru, američka publika imati će prilike pogledati i kratki igrani 'Kazneni udarac' te višestruko nagrađivanu 'Murinu', javlja Istarska filmska komisija.
Uz redatelja Alessia Bozzera, produkciju potpisuje Antitalent ("Murina"), producenti su Katarina Prpić i Alessio Bozzer, a izvršna producentica Nika Obučina.
Rođen u Trstu 1975. godine, Alessio Bozzer prije šest godina producirao je i režirao uspješan dugometražni dokumentarni film 'Trst, Jugoslavija' koji je premijerno prikazan u Trstu i u SAD-u na SEEfestu, kao i u svim balkanskim zemljama. Kratko smo porazgovarali s autorom.
Kako je nastala ideja za film 'Novo kino Buje'?
Radim na tom filmu pet godina. Imao sam sreću razgovarati s kćerkom vlasnika bujskog kina Leonardom Acquavitom, a iz tog razgovora rodila se ideja. Film sam radio sa svojom produkcijskom kućom Videoest iz Trsta, a vrlo dobar oslonac pronašao sam u hrvatskoj produkcijskoj kući Antitalent iz Zagreba. Nakon peripetija zbog Covida, uspjeli smo ga dovršiti, ponudili smo ga po svijetu - što bliže, što dalje i dobili ovu lijepu ponudu festivala u Los Angelesu koji je specijaliziran za europski film. Tako da je, eto, 30. travnja projekcija našeg filma u LA-u, što nas jako raduje.
Kako je teklo snimanje?
Cijeli je film snimljen u Bujama, u samom kinu i prepričava podosta složene godine, ali iz perspektive te nove kino dvorane koja je izgrađena vrlo brzo nakon rata, u godinama egzodusa kada se sve mijenjalo. Mnoga sjećanja ljudi koji su ih proživjeli prolaze kroz kino, kroz filmove koje su gledali, kroz snove koje su u tom trenutku imali. Dakle, priča o tom vremenu kroz kino dvoranu. Upoznao sam i intervjuirao mnoge ljude u Bujama, a neke i u Trstu.
Koliko se bazira na odnosu talijanske i slavenske zajednice?
Recimo da se film nalazi točno na sredini jer ima Talijana i Slavena. Ljudi koji su u Buje došli iz okolice, neki su došli iz daleka. Neki Talijani su ostali u Bujama kao Pino Degrassi. Recimo da je to priča o zajednici koja je bila vrlo povezana i koja je samu sebe definirala istarskom, prije nego zajednicu sačinjenu od pripadnika različitih narodnosti. Na neki način možda je upravo ta kino dvorana pomogla koheziju među njima, barem ja volim tako misliti.
Koliko se ta priča vas osobno tiče?
Ja sam iz Trsta. Nisam tu priču osobno doživio, nemam rodbine u Istri, ali naravno, kao Tršćanin, zbog blizine bivše Jugoslavije, moj je identitet time jako definiran i to je prisutno u svim mojim pričama. Prije pet godina snimio sam film 'Trst, Jugoslavija' koji je pričao o trgu Ponterosso, kupovini traperica, ali s obje strane, kako tršćanske tako i slavenske. Po meni, Trst i cijelo okolno područje, u koje spadaju i Slovenija i Hrvatska, prepuna je priča koje su vrlo zanimljive i koje bi trebalo ispričati.