(FOTO) PULSKE BARAKE IZDANE SU KAO PAVLOVA ULICA Satelitske antene na dotrajalim fasadama sliče na scenu nekog postapokaliptičnog filma

Jednom mi se pružila prilika boraviti nekoliko dana u Budimpešti. Radio sam cijeli dan, a kad mi se pružila prilika nešto duže pauze otišao sam posjetiti Pavlovu ulicu.

„Junaci Pavlove ulice“ bio je roman mog djetinstva i nisam mogao to propustiti bez obzira i unatoč svim ljepotama mađarskog glavnog grada. To je siva i kratka ulica u radničkom kvartu, ograđena jednoličnim zgradama kakvih možete primjetiti na cijelom poznatom prostoru: od Trsta, Ljubljane do Zagreba.

Junak Nemeček

Ušao sam u hodniku stambene zgrade gdje je stanovao i umro junak Nemeček. Iznad ulaza i pored table na mađarskom (Palutca) postavljena je kamena ploča, a na njoj ispisana na talijanskom stoji slijedeća rečenica;

„ A Ferec Molnar, ai suoi ragazzi ed ai ragazzi di tutte le periferie“ (Ferencu Molnaru, njegovim dječacima i dječacima svih predgrađa).

Čitam da je u zadnjih četrdeset godina, okolica nekadašnjeg predgrađa doživjela vrtoglavu urbanu promjenu, niknule su nove četvrti, nove zgrade i palače; jedan je putopisac napisao da je „Molnarova ulica izdana“.

Prostor za uličnu bitku

Roman Ferenca Molnara (1878- 1952) ostaje i dalje na vrhu najprodavanijih knjiga u Mađarskoj, obavezna je lektira u svim školama. Ne znam da li ga danas i ostala djeca u svijetu čitaju. Sjetio sam se Budimpešte i velikog pisca dok smo ja i sin marendali u bistrou "Cementara" (vlasnik je rekao da se tako zove jer se nalazi blizu cementare) ispod velikih zgrada pulskih Baraka, uz samu obalu. Ja sam odabrao čobanac, a Gianni pečeno svinjsko meso s krumpirom uz pašaretu i lagani gemišt.

Pored nas su marendale dvije djevojke odjevene u radna odijela cementare. Čim primjetim radnu monturu za tren apetit naraste. Promatrao sam kuće i ulice tog radničkog dijela Pule i zaključio da je to izuzetan prostor za neku uličnu bitku.

Susret s „barakerima“ vratio me u djetinstvo jer u Rovinju, a vjerujem i u Puli, ulični su okršaj bili dnevni kruh mališana, svi su barem jednom proživjeli koji detalj iskustva junaka iz Pavlove ulice.

Čitam da su: „u barakama živjele obitelji koje su obično imale ne manje od troje, a vrlo često i do sedmoro djece. Stanovi su uvijek bili skroz otvoreni ili je ključ bio ispod otirača. Unutar pojedine zgrade vladali su pravi „obiteljski“ odnosi među različitim obiteljima...“

Austrijski Arsenal

Netko se u Wikipediji poigrao sa sjećanjima. Kao da je tu vrijeme stalo, svaki detalj zgrada, sve te čudne i proturječne interpolacije materijala i vidnih dokaza slojne nadogradnje tjeraju te na neku metafizičku kontemplaciju smislenosti postojanja.

Satelitske antene na dotrajalim fasadama sliče na scenu nekog postapokaliptičnog filma. Naselje je vezano za izgradnju austrijskog Arsenala, a kad promislim o istarskim mijenama u vremenu iznova se vraćam Balotinim svjedočanstvima.

U knjizi "Puna je Pula" Mijo Mirković lucidno i istovremeno vrlo emotivno opisuje socijalne stanove radnika u Arsenalu, tzv. Arsenalci ili na dijalektu Arsenalotti. Uz Giannijeve slike čini mi se da je to dobro, kratko, nedjeljno štivo:

To su bili ljudi, za koje se mislilo, da im je pošlo za rukom dobro riješiti svoje pitanje, koji imaju stalan posao zimi i ljeti, kojima ne smeta kiša, koji, kad su bolesni, imaju lječničku pomoć mornaričkog lječnika, i kad napune godine službe, penziju. Biti u arsenalu značilo je biti u državnoj službi, imati sigurnu plaću po ljestvici tarife, na zavisiti od konjunkturalnim
odnosa i hirova privatnih poslodavaca.

Nitko te ne može lišiti službe i izbaciti s posla bez razloga, i ni jedan takav slučaj izbacivanja iz službe nije bio poznat nama, koji smo živjeli na selu, četiri sata hoda daleko od arsenala. A oni seljaci, koji su iz sela prešli u Pulu i dobili zaposlenje u arsenalu, već su imali u Puli kuću...“piše Balota.