Mletački senator, rašporski kapetan i sudionik Lepantske bitke Gabriele Emo ostao je upamćen kao zaštitnik najvećeg pulskog spomenika, no njegov život i politička karijera kriju mnogo više od priče o spašavanju amfiteatra, i to s dramatičnim i gotovo spektakularnim krajem
Mletački senator, rašporski kapetan i sudionik Lepantske bitke Gabriele Emo ostao je upamćen kao zaštitnik najvećeg pulskog spomenika, no njegov život i politička karijera kriju mnogo više od priče o spašavanju amfiteatra, i to s dramatičnim i gotovo spektakularnim krajem
Gabriele Emo mletački je senator koji je živio u 16. stoljeću, a kojem su Puljani davne 1583. podigli spomen ploču u znak zahvalnosti. Već smo o njemu pisali kao o spasitelju Arene, danas prenosimo tekst Miodraga Kalčića iz kojeg ćete saznati zašto je doslovno ostao bez glave. Riječ je o jednom poglavlju iz drugog dijela Kalčićeva eseja "Panem et circense Polae" koji je 2018. objavljen u broju 2. časopisa "Nova Istra".
Rašporski kapetan, vojni zapovjednik istarskih černida (teritorijalnih jedinica Mletačke Republike), podestat Buzeta (ranije Brescije) odgovoran za doseljenike, sukobe na istarskoj austrijsko-mletačkoj granici i mletački senator Gabriele Emo (1521. – 1585.) spasitelj je puljske Arene. Zahvalni su mu Puljani, godinu dana kasnije, na vanjskome zidu sjeverozapadnoga tornja Arene uzidali kamenu ploču s Emovim obiteljskim grbom i latinskim natpisom: Antiquissimum urbis amphiteatrum Gabrieli Emo Petri fillo veneto senatori optimo ac paeclarisso universa Polae civitas perpetuae observantiae monumento de dicavit MDLXXXIIII. Emo je uspio spriječiti, dvije godine prije neugodne smrti (nimalo časne dekapitacije), ljubomorni i zavidni venecijski naum premještanja amfiteatra iz Pule u Mletke.
Način na koji je spasio Arenu isprepreden je arhivskom paučinom. „Indicije upućuju na zaključak da je Gabriele Emo bio vrli duh i energični zastupnik onoga odgovornoga dijela mletačkih nobila koji su u klupama Senata, zajedno s Prejasnim Knezom, odlučivali ne samo o sudbini Serenissime, već i o opstojnosti njezinih perifernih dijelova. Emo se odlučnim glasom usprotivio – što je za Pulu osobito važno – i onom neobičnom prijedlogu o rušenju i prenošenju antičkog Amfiteatra iz Pule u Veneciju, vjerojatno na Lido.
Nije nam poznat točan sadržaj njegova govora; o tome se sačuvao tek stari regest. Nisu zapisane riječi kojima je potkrepljivao svoje energično stajalište da se stara ‘Rena ne smije dirnuti. Nakon dugog proučavanja mletačke povijesti Istre i Pule sve sam više uvjeren da je kapetan Rašpora, ‘podestat Buzeta’, senator najvišega državnoga tijela Republike, Amfiteatar smatrao nadgrobnim spomenikom grada Pule. A u grobove i njihova znamenja ne valja dirati. Taj se pijetet poštivao od srednjega vijeka do ovih naših dana.
No, danas se pravila mijenjaju. Novi barbari više ne poštuju civilizacijske pijetete.“ Stoljetna pravila izrugana su i ismijana četiri stoljeća kasnije, potkraj drugoga tisućljeća (lako moguće na 2000.
rođendan kamene rimske dive); „novi barbari“ turizma i ugostiteljstva (u ime znanosti i baštinske struke) dirnuli su ondje gdje se „ne smije dirnuti”.
No, nije povijesno najjasnije kako je i od koga krvoločan i venecijanski nečastan plemenitaš Gabriele Emo spasio Arenu jer postoje i drugačije interpretacije: „Nedavna istraživanja Ralpha Liebermana pokazuju da, iako polovicom 16. stoljeća u Veneciji postoji ideja o gradnji teatra u Bacinu di San Marco koju je promicao Alvise Cornaro, u službenim dokumentima Republike iz tih godina za sada nisu pronađene naznake da se o ideji premještanja pulske Arene ikada raspravljalo. Autor prve monografije o spomeniku Pietro Stankovich piše da je ‘neki arhitekt’ htio topovskom paljbom uništiti amfiteatar pa je to Emo spriječio, što prenosi i Cicogna. Giuseppe Caprin, a za njim i Mario Mirabella Roberti, pak iznosi tvrdnju da je amfiteatar trebao biti rastavljen i ponovno podignut na području današnjih venecijanskih Giardina, no ne navodi izvor svoje tvrdnje…
Iz dokumenata Senato Mare iz prethodne 1582. godine iščitava se pak ozračje stalnog sukoba između starih stanovnika i skupine novodoseljenih obitelji s Cipra, pristiglih kako bi naselile neobrađena zemljišta. S obzirom na okolnosti i prethodna iskustva s novim stanovnicima i amfiteatrom, moguće je da je posveta senatoru Emu značila da je on jednostavno ‘spasio’ građevinu od pridošlica…“ Kako bilo, Arena nije razrušena (i odnesena), već je spašena – odoljela je pohlepama i nemilosrdnim vremenima.
Staroga plemićkoga roda, ambiciozni je Gabriele Emo zarana postao značajan i viđeniji venecijanski dužnosnik (već s osamnaest godina postaje članom mletačkoga Velikog vijeća), političar i vojno-pomorski časnik sa stalnim napredovanjem (potkraj karijere, kao što je napomenuto, postao je senator i dosegnuo mletački mornarički čin u razini današnjega admirala) i brojnim važnim (administrativnim i diplomatskim) funkcijama po zemlji, napose po današnjemu hrvatskome Jadranu i uime Republike (Beirut, Asolo, grčki otok Kitera, Zadar, Šibenik, Skradin, grčki otok Zakintos…), a sudjelovao je i u najvećoj povijesnoj pomorskoj bitki galija, čuvenoj Lepantskoj bitki, kao zapovjednik jedne od 109 velikih mletačkih galija.
Zapadno od grčkoga gradića i luke u Jonskom moru, Lepanta (Naupakta), nasjevernoj obali ulaza u Patraski zaljev, zbio se u zoru 7. listopada 1571. znameniti pomorski sukob (izazvan stalnim nadiranjima moćne osmanske ratne mornarice i ugrožavanjem mira po cijelom Sredozemlju te na koncu Ciparskim ratom, osmanskim osvajanjem Cipra za veselog sultana Selima II., zvanog Ispičutur ili Selim Pijanica, kako bi utažio neutaživu žeđ glasovitim ciparskim vinom), u kojem je flota kršćanske Svete lige (Mletačka Republika, Španjolska, Đenova, Malta, Savoja, papa Pio V.) s 214 brodova (109 mletačkih galija i 6 mletačkih galeaca, 78 španjolskih galija, 12 papinskih te po tri malteške, savojske i genoveške galije) i 28 transportnih brodova (s posadom od oko 50.000 mornara i veslača te 30.000 vojnika), pod vrhovnim zapovjedništvom španjolskog princa Don Juana Austrijskoga (polubrata španjolskoga kralja Filipa II.), porazila muslimansku osmansku ratnu mornaricu s 221 galijom, 38 galeaca i 18 fusta (s posadom od oko 41.000 veslača, 13.000 mornara i 34.000 vojnika) pod zapovjedništvom Ali-Paše.
U sklopu mletačke ratne flote sudjelovalo je i brodovlje iz mletačkih istočnojadranskih otoka i gradova: galije s otoka Krka, Cresa, Raba i Hvara te iz Kopra, Šibenika, Trogira i Kotora, dok je na mletačkim velikim galijama (galee grosse) bilo 430 svježe mobiliziranih vojnika i veslača (galiota) iz Istre (pedesetak iz Pule), pored brojnih Istrana već ranije u službi mletačke mornarice (pretpostavlja se da je broj Istrana i Dalmatinaca koji su sudjelovali u Lepantskoj bitki na raznim galijama iznosio jednu petinu ukupnog broja kršćanskih snaga, odnosno svaki treći čovjek u mletačkom dijelu flote bio je iz Dalmacije,
Kvarnera ili Istre).
Lepantski je poraz za Osmanlije bio više nego katastrofalan naspram razmjerno malih gubitaka Svete lige: poginulo je oko 25.000 osmanlijskih vojnika i mornara, naspram „samo“ 8.000 poginulih kršćana; zaplijenjeno je, nasukano ili izgorjelo 175 osmanlijskih galija i 20 drugih brodova, dok su kršćani izgubili samo 15 galija. Zarobljeno je 15.000 osmanlijskih vojnika i mornara (uglavnom janjičara). Kršćanski dobivena Lepantska bitka i godinu i pol kasnije, kako to već povijest stoljećima determinira, postignuto (labavo) primirje (između Osmanlijskog Carstva i Mletačke Republike) donekle su smanjili ugrozu mira (no, ratoborni su Turci redovito izazivali sukobe) i nakratko zaustavili (Turci su se razmjerno brzo oporavili) pomorsku prevlast Osmanlija na zapadnom i sjevernom Sredozemlju.
Spomenuto postignuto primirje poslije velikoga pomorskog okršaja kod Lepanta 1571., potpisano godinu i pol kasnije, 7. ožujka 1573.,34 stajalo je Gabrielea doslovno – senatorske glave. Častohlepan je i nehuman spasitelj puljske Arene okončao život filmski spektakularno i povijesno-politički sramotno. Pomorski kapetan Emo zapovijedao je trima venecijanskim galijama kad je 21. listopada 1584. (prema
nekim, pak, izvorima, 17. listopada), u vodama grčkoga otoka Kefalonija, naletio na dvije velike turske galije na kojima je Emina, udovica beglerbega Ramadana (Ramazana) Paše, nedavno prije toga janjičarski ubijenoga osmanskoga upravitelja Alžira i Tripolija, plovila prema Carigradu. Udovica je, vraćajući se u domovinu, na brodovima imala sve suprugovo bogatstvo, pored blaga i 8.000 dukata (ili, prema drugim izvorima, sto puta više, 800.000), bilo je na galijama i 400 robova i pokojnikov priručni harem od četrdeset i pet ciparskih djevojaka (seksualnih ropkinja u pričuvi).
Gabriele Emo nije odolio (odvrtio je film, sjetio se velike i slavne pobjede četrnaest godina ranije u istome, Jonskome moru), polakomio se, napao je i opljačkao blagom natovarene galije, bestijalno pobio, zaklao i izmasakrirao sve muslimane na brodovima (50-oricu Maura, 75-oricu Turaka i 174 kršćanskih otpadnika), pobio sve nevine (neke doslovno) haremske ljepotice, ubio udovicu Eminu35 i Ramadanova sina (sva trupla pobacao je u more), uhitio sve kršćanske robove, a krajnje je nepametno (navodno) poštedio jedino brodskog liječnika s Krete koji je vijest o masakru prenio u Carigrad.
Diplomatski incident velikih razmjera s ozbiljno narušenim jedva uspostavljenim krhkim pomorskim primirjem između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike (nakon Lepanta 1571.) ubrzo se proširio Sredozemljem. Bijesni je sultan Murat III. (uz pomirljivu sultaniju) za odmazdu potraživao nove galije, sve blago s turskih galija (s kamatama), 500.000 zlatnika, povratak svih preživjelih robova i najtežu moguću (svakako smrtnu) kaznu za počinitelja masakra.
Gabriele se Emo naivno i bedasto branio na venecijanskome sudu kako je napao turske galije misleći da su to gusarski brodovi. Mletačke su vlasti (Vijeće desetorice), uime primirja i mediteranskoga mira, gotovo u potpunosti udovoljile svim sultanovim zahtjevima, a venecijanski suci nisu predugo raspravljali ni puno dvojili o surovoj smrtnoj kazni.
Puljski je amfiteatarski spasitelj (i hladnokrvni ubojica koji je nekim povijesnim čudom dospio na populistički popis puljskih filantropa), senator, rašporski i pomorski kapetan Gabriele Emo bio glavni junak novovjekovne predstave (amfiteatarskoga i gladijatorskog ugođaja), venecijanskoga krvavog spektakla bez maski: pred mnoštvom venecijanskoga svijeta (spominje se četrdesetak tisuća ljudi), usred grada na lagunama, navečer, 30. siječnja 1585., na Markovu trgu odrubljena mu je glava.
U okviru programa „16 knjiga u potrazi za čitateljem“ poznata književnica i psihologinja predstavit će zbirku Kuća od vjetra te slikovnice Krotitelj oblaka i Legenda o ljubavi, kroz razgovore s članovima čitateljskog kluba i djecom iz vrtića Latica
Nakon sedam godina festivalska karavana ponovno stigla u Pulu, ispunjeni Dom hrvatskih branitelja oduševljeno pozdravio povratak festivala, a pobjedu večeri odnijeli su Alen Vitasović i Silvija Rejec s pjesmo "Čuvaj me" koja je dobila 122 glasa
Otvorene su prijave za popularne dječje filmske radionice i program „Mladi filmofili“, a zainteresirani mogu osigurati svoje mjesto do popunjenja kapaciteta, odnosno do 15. lipnja za filmsku edukaciju mladih kritičara
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
