GROZNA SMRT PIER PAOLA PASOLINIJA: Pjesnik i redatelj je izmasakriran, još se ne zna tko ga je ubio, ni zašto je ubijen

Smrt, točnije – ubojstvo, Pier Paola Pasolinija, talijanskog književnika i redatelja koji je pisao i o Fažani i kojega smo ovdje već predstavili, bilo je izvanredno dramatično i složeno, na nekin način poput vjernog zrcala života proživljenog na rubu, proturječju, u vrtlogu strasti i neugodnih istina. A složena, proturječna i nimalo linearna bila je i rekonstrukcija događaja koji su doveli do strašnog ubojstva pjesnika i redatelja, i to u mjeri da se o tom slučaju već desetljećima pišu knjige i članci, snimaju dokumentarci i provode samostalne i alternativne istrage. Uzimajući ih kao višestruke izvore, pokušajmo sažeti.

Ubojstvo

Oko 21 sat 1. studenoga 1975., nakon što je dao svoj posljednji intervju (koji će biti objavljen ujutro, kad će njegovo tijelo biti pronađeno, 2. studenoga, pod proročkim naslovom “Svi smo u opasnosti”, poznatom talijanskom novinaru Furiu Colombu za prvo izdanje prestižnog priloga Tuttolibri dnevnika La Stampa iz Torina), i nakon što je večerao sa svojim omiljenim glumcem Ninettom Davolijem u restoranu “Pomodorino”, Pasolini se, u svom automobilu Alfa Romeo GT 2000, uputio na željeznički kolodvor Roma Termini, gdje je “pokupio” sedamnaestogodišnjeg Pina Pelosija, zvanog “Pino la Rana” (“Pino Žaba”).
Kasnije ćemo vidjeti da čak ni razlozi zbog kojih je Pasolini otišao na Termini i poveo Pelosija nisu skroz poznati i potvrđeni. Jedino je sigurno da su se odvezli do hidroavionske luke u Ostiji, gdje je Pasolini brutalno premlaćen, udaren daskom (i/ili nečim drugim), a potom pregažen vlastitim automobilom (pri čemu mu je puklo srce), dok je za volanom bio Pelosi dok je napuštao mjesto zločina.

Pino Pelosi

Neuvjerljivo priznanje

Nešto kasnije mladić je uhićen dok je velikom brzinom vozio u suprotnom smjeru duž obale Ostije, a ujutro, nakon što je u 6:30 jedna gospođa simboličnog, “kinematografskog” prezimena Lollobrigida, pronašla Pasolinijevo tijelo, mladi “ragazzo di vita” (ulični dečko) priznao je ubojstvo.

Dakle, Pasolini je brutalno pretučen i ubijen nešto poslije ponoći, a zatim pregažen vlastitim automobilom. Njegovo iznakaženo tijelo pronađeno je u zoru 2. studenoga, neprepoznatljivo, ležalo je u blatu. Obdukcija je otkrila beskonačan niz trauma i lomova koje je bolje ne spominjati. Unatoč tomu, Pelosi je izjavio da je sve učinio sam, braneći se od Pasolinija koji je, navodno, pretjerao u zahtjevima za homoseksualnim odnosom. Međutim, Pelesijevo priznanje ne drži vodu; čak ni njegovi odvjetnici mu nisu vjerovali, pa ih je odbacio, inzistirajući na vlastitoj krivnji.

foto: italiasiamonoi.it

Što nije štimalo u Pelosijevu samooptuživanju? Prije svega, mladić je bio sitan, niskog rasta, nije izgledao kao netko tko bi se znao tući, a bio je mnogo slabiji od Pasolinija koji je bio u izvrsnoj tjelesnoj formi. Nezamislivo je da bi “Pino la Rana” mogao pretući do smrti čovjeka jačeg od sebe.

Pored toga, daska koju je Pelosi označio kao oružje zločina bila je krhka, vlažna, lako lomljiva i nije imala snagu koja bi mogla izazvati sve prijelome koju se nađeni na Pasoliniju. Postojala je i očita nesrazmjera između čistoće Pelosijeve odjeće i Pasolinijevih rana – on je pronađen u lokvi krvi.

Jesu li na mjestu ubojstva bile i druge osobe?

Nadalje, na mjestu zločina, uz otiske cipela Pasolinija i Pelosija, pojavili su se i tragovi drugih osoba, dok su u Pasolinijevu automobilu, kada je Pelosi uhićen, pronađeni uložak za cipelu i zeleni džemper koji nisu pripadali ni Pasoliniju ni Pelosiju. U prilog hipotezi da su u ubojstvu sudjelovale i druge osobe, uz težinu nanošenih rana, govori i trag krvi pronađen na krovu automobila, s putničke strane. No, policija je, u ovom slučaju postupajući nemarno, ostavila automobil na kiši (uspjela ga je čak i oštetiti s prednje desne strane prilikom parkiranja), stoga su tragovi krvi nestali prije nego što su se mogli uzeti otisci i utvrditi pripadaju li Pasoliniju, Pelosiju  ili pak nekom drugom.

Treba istaknuti i to da su se tijekom puta između Rima i hidroavionske luke, nakon što je Pelosi rekao da je gladan, Pasolini i mladić zaustavili u restoranu “Al Biondo Tevere” na Via Ostiense, jednom od Pasolinijevih omiljenih restorana. Prema nekim rekonstrukcijama, te je večeri s Pasolinijem bio mladić duge plave kosa, dok je Pelosi bio taman i kovrčav. Ovo spominjemo jer je riječ o jednom od brojnih znakova neizvjesnosti u vezi s tim događajem, a istovremeno valja reći da vlasnici restorana, kada se prisjećaju te večeri, tvrde da je prisutan bio upravo Pelosi.

Protuistraga Oriane Fallaci

Hipoteza o plavokosom mladiću pojavila se u istrazi koju je, neposredno nakon ubojstva, vodila poznata talijanska novinarka Oriana Fallaci za tjednik L’Europeo. Ona je, nadalje, razgovarala sa svjedokom koji je rekao da je Pasolini ušao u baraku s Pinom Pelosijem i dvojicom motociklista, koji su ga zatim progonili do igrališta i tukli lancem. Budući da je Fallaci odbila otkriti identitet svog izvora, kasnije je osuđena zbog zataškavanja. No, njezin je informator, dotični Libero Malusà, kasnije se  sam “razotkrio”, rekavši da mu se sve pričinilo, da je zapravo imao “viziju”.

Fallaci je imala i drugog izvora, tzv. “mladića koji zna”, prema čijim tvrdnjama Pasolini je upao u zasjedu organiziranu samo kako bi mu ukrali novčanik, a ubijen je zato što se branio. U tisku se, pak, spominje još jedan svjedok koji je novinaru Furiu Colombu ispričao drukčiju verziju događaja od one koju je dao Pelosi.

Zašto je Pasolini ubijen? Pogledajmo različite hipoteze.

Prva hipoteza o motivu: “ružna homoseksualna priča koja je loše završila”

Već smo spomenuli da ni razlozi zbog kojih je Pasolini otišao na željeznički kolodvor nisu sigurni. Najvjerojatnija hipoteza, s obzirom na njegove navike, jest da je ondje otišao kako bi “zbario” jednog od mladih muškaraca koji su se tamo prostituirali – dakle, da bi imao homoseksualni odnos, što je Pasolini i ranije činio. Mladić je, u tom slučaju, mogao biti Pelosi ili bilo tko drugi. Onda je stvar izmakla kontroli: Pasolini je možda tražio više nego što je mladić bio spreman dati, pa ga je ovaj, u samoobrani, ubio.

U Italiji 1975. godine, svesti cijelu stvar na “ružnu priču između homoseksualaca koja je loše završila” bilo je najjednostavnije, najbezbolnije i mentalitetu epohe najprihvatljivije i logičnije objašnjenje. Tako su učinili i Indro Montanelli, jedan od najpronicavijih talijanskih novinara svih vremena, i Giulio Andreotti – najmoćniji političar “Prve republike”, čovjek koji je u grob odnio najmračnije tajne hladnog rata, strategije napetosti, bombi i masakara, otmice i ubojstva Alda Mora, odnosa između vlasti i mafije – komentirajući cijelu stvar ciničnim: “Pasolini je dobio ono što je tražio.”

Ipak, uz sve već spomenute sumnje, slaba točka ove hipoteze jest ta što bi Pasolini, da bi otišao do Ostije, vratio Pelosija kući i zatim se vratio u svoj dom u EUR-u, morao prijeći više od 100 kilometara – previše, s obzirom da je na rimskim periferijama bilo mnogo bližih mjesta gdje su se homoseksualci sastajali.

Nesuglasice u toj, dugo smatranoj “službenoj verziji”, pojavile su se već tijekom prvog suđenja Pelosiju, kada ga je, 26. travnja 1976., sudac Alfredo Carlo Moro (brat Alda Mora, kojega će 1978. oteti i ubiti Crvene brigade), odbacivši tezu o maloljetničkoj nezrelosti, osudio na devet godina, sedam mjeseci i deset dana zatvora zbog ubojstva počinjenog s namjerom – ali ne sam, već u suučesništvu s drugima. No, i prije nego što su objavljene obrazloženja presude, tužiteljstvo ju je osporilo. Sve je to moralo ostati “ružna homoseksualna priča koja je loše završila”.

Druga i treća hipoteza o motivu: kazniti Pasolinija jer je bio homoseksualac ili jer je istraživao kako bi zaštitio mlade homoseksualce

Ponovno se vraćamo na željeznički kolodvor Termini. I u ovom slučaju Pasolini odlazi ondje da bi zaveo mladića. Pelosi je pak sa svoje strane  mogao biti neupućen u sve, ali i čak suučesnik drugih mladića koji su ih pratili drugim automobilom ili motorom kako bi izveli “kaznenu ekspediciju”. Kad su stigli do hidroavionske luke u Ostiji, napadači su izveli masakr kako bi kaznili razuzdanog homoseksualca Pasolinija. Ili su to učinili po nalogu naručitelja, onih koji su držali mrežu prostitucije maloljetnika. O toj je temi u to vrijeme Pasolini postavljao previše pitanja i, kako je bio poznat po bliskosti s “ragazzi di vita” (uličnih dječaka)  rimskih periferija, mogao je tu temu javno otvoriti u novinama ili knjigom. Ova se rekonstrukcija u mnogome poklapa s već spomenutom protuistragom Oriane Fallaci, barem u dijelu da Pasolinija nije napao samo Pelosi i već i drugi.

Dva su slaba elementa ove verzije: teško je povjerovati – iako ne i nemoguće – da bi napadači “kaznene ekspedicije” imali strpljenja čekati da Polesi i Pasolini završe večeru u restoranu “Al Biondo Tevere”, tijekom stanke koja nije bila predvidljivo. Dakle, da bi hipoteza bila uvjerljiva, Pelosi je morao biti suučesnik koji bi ostalima dao na znaje da će on i Pasolini biti kod hidroavionske luke oko ponoći. No, nedosljednost leži u Pelosijevu priznanju: zašto bi preuzeo svu krivnju? Možda je bio teško zastrašen od strane stvarnih počinitelja (što će kasnije opet postati aktualno), što bi isključivalo njegovu suučesništvo – jer zašto bi se svjesno upetljao na tako glup način? Ili ga ne bi isključivalo ako je pristao samo na premlaćivanje, ali ne i na ubojstvo koje možda nije bilo planirano već su stvari izmakle kontroli.

Četvrta hipoteza o motivu: “pizze”

U kolovozu 1975. iz rimskih studija Technicolor ukradene su 74 “pizze” (filmske role), među kojima i dijelovi filmova Salò o le 120 giornate di Sodoma samog Pasolinija, Il Casanova Federica Fellinija i Un genio, due compari, un pollo, “špageti-vestern” Damiana Damianija. Producent Alberto Grimaldi odbio je platiti otkupninu od 100 milijuna lira za povrat rola, ali prema rekonstrukciji redatelja i Pasolinijeva bliskog prijatelja Sergia Cittija (koji će na mjestu zločina snimiti film pokušavajući rekonstruirati događaje), lopovi su, shvativši da su oštetili i Pasolinija – čovjeka koji je bio na strani siromašnih i nesretnika – odlučili mu besplatno vratiti to što mu je ukradeno. Ovu hipotezu potvrđuje i Maurizio Abbatino, kriminalac koji će kasnije postati član ozloglašene rimske Bande della Magliana, tvrdeći da se Pasolini osobno uputio u kockarnicu Franca Contea (naručitelja krađe, čovjeka s ekstremne desnice) kako bi pregovarao o povratu negativa.

Prema toj verziji, Pasolinji se nije uputio u Termini kako bi “pokupio” dječaka za homoseksualan odnos, a Pelosi je trebao biti svjestan posrednik koji je Pasolinija trebao odvesti do Ostije kako bi mu se vratile “pizze”, možda ispunjavajući čekanje homoseksualnim odnosom. Obzirom na to kako se sve završilo, to je očito bila prijevara – lažna priča koja je trebala prikriti kaznenu ekspediciju, što nas vraća na drugu i treću hipotezu motiva o kojima smo pisali.

Peta hipoteza o motivu: Petrolio /Nafta

Ovdje ulazimo u područje teorije zavjere. Pasolini je bio neugodan intelektualac, veliki kritičar talijanskog društva. Dana 14. studenoga 1974. objavio je u Corriere della Sera (najvažnijem talijanskom dnevniku) poznati članak Cos’è questo golpe? (Što je taj državni udar?) kasnije poznat pod naslovom “Io so” (“Ja znam”)  i kao takav uključen u posthumno izdanu zbirku Scritti corsari (Gusarski zapisi) iz 1975., koja okuplja njegove novinske članke i tekstove s početka sedamdesetih.

U tom članku, koji je proizašao iz istraživanja koja je provodio za svoju knjigu Petrolio / Nafta (nikada dovršenu i objavljenu tek posthumno), Pasolini razotkriva splet političkih, ekonomskih, vojnih i obavještajnih moći – nacionalnih i međunarodnih – koji manipuliraju događajima i upravljaju demokracijom, ali joj i prijete. Taj splet, prema njemu, stoji iza “strategije napetosti” ( “paralelne vlade” koja postavlja bombe po trgovima i vlakovima kako bi narod sam zatražio ukidanje demokracije u korist autoritarnih ili diktatorskih rješenja, prvenstveno protiv komunizma), atentata i neuspjelog državnog udara iz 1970. godine.

U središtu velikih geopolitičkih i financijskih ravnoteža (ali i konflikata) nalazi se nafta. Za Pasolinija, ona postaje tamna materija – metafora korupcije koja hrani strukture moći, sila koja je sposobna određivati političke sudbine, vlade i međunarodne strategije. U talijanskom kontekstu, referenca je na događaje povezane s ENI-jem (Ente Nazionale Idrocarburi, Držvana agencija za naftu) i njegovim direktorom Enricom Matteijem, koji se, sukobivši sa “sedam sestara” naftne industrije, borio za energetsku neovisnost Italije. Činio je to nudeći proizvođačima nafte bolje uvjete od Amerikanaca i Britanaca, zbog čega je 1962. ubijen u atentatu na svoj avion. Vraćao se sa Sicilije, regije u kojoj je 1970. ubijen novinar Mauro De Mauro, koji je upravo istraživao sumnjive okolnosti Matteijeve smrti.

Evo nekoliko odlomaka iz članka “Cos’è questo golpe?” – Io so (Ja znam)

Dakle, prema toj teoriji, Pasolinija je ubila korumpirana vlast u činu samoobrane, ali čini se vrlo nevjerojatnim da bi se tako ozbiljna zavjera oslonila na nepouzdanog lika poput Pelosija. To je verzija koja ima smisla jedino ako se pretpostavi da su ubojice znale da će Pasolini prije ili kasnije otići na postaju Termini kako bi namamio nekog mladića. Stoga bi ga, iz večeri u večer, strpljivo čekali u zasjedi dok ne izvrše zadatak, s nesvjesnim Pelosijem koji bi, pod prijetnjama, bio prisiljen preuzeti krivnju, možda uz obećanje nekažnjavanja budući da je bio maloljetan.

Pelosijev obrat

Sve u svemu, malo toga je sigurno u ovom slučaju: sigurno je da je Pasolini ubijen na barbarski način, doslovno masakriran; sigurno je da se na mjestu zločina doista nalazio Pino Pelosi; sigurno je da su na mjestu masakra nedvojbeno bile prisutne i druge osobe.

I doista, na teatralan način, u svibnju 2005. godine, u intervjuu poznate novinarke France Leosini u emisiji Ombre sul giallo, na opće iznenađenje, Pelosi će izjaviti da nije on ubio Pasolinija, već da su to učinile tri osobe s jakim kalabreškim ili sicilijanskim naglaskom. Rekao je da su, po njegovu mišljenju, htjeli samo “dati mu dobru lekciju” i ništa više, jer da su ga željeli ubiti, upotrijebili bi pištolj. Što se tiče njegove prvotnog preuzimanja odgovornosti za Pasolinijevu smrt, pojasnio je da je bio pod prijetnjom odmazde, čak i protiv svoje obitelji, ali da sada, kada su njegovi roditelji umrli, osjeća da može slobodno govoriti. Pelosi, koji je i nakon izlaska iz zatvora živio životom sitnog kriminalca, umrijet će 2017. godine u dobi od 59 godina, ne otkrivši nikada imena tih ljudi.

Franca Leosini i Pino Pelosi

Nakon Pelosijevih izjava na televiziji, Rimsko tužiteljstvo otvorilo je novu istragu o Pasolinijevom ubojstvu, ali je ona 2015. godine arhivirana bez novih zaključaka zbog nedostatka dostatnih dokaza, unatoč prisutnosti novih DNK podataka koji se, međutim, nisu mogli smatrati presudnima.

Godine 2005. obnovljeno je nogometno igralište na Idroscalu u Ostiji, gdje je Pasolini ubijen: sada se ondje nalazi spomenik pjesniku i staza koja vodi do nekoliko ploča s citatima ili epizodama iz njegova života. Ovaj književni vrt nosi naziv „Park Pier Paolo Pasolini“.

foto: centrostudipierpaolopasolinicasarsa

Pasolini je utjelovio ulogu neugodnog intelektualca, uvijek protiv mainstreama i nikada konformista. Njegova nasilna smrt i “tumačenja” koja su je slijedila potvrđuju su kaos na koji je on neprestano upozoravao.

O Pasoliniju bit će riječi na Sajmu knjige u Istri, točnije  3. i 4. prosinca kada će u Puli gostovati poznata talijanska književnica Dacia Maraini i govoriti o svojoj knjizi Caro Paolo / Dragi Paolo, nizu tekstova napisanih u epistolarnom obliku, posvećenih Pier Paolu Pasoliniju čija je bila velika prijateljica.