INTERVJU Elio Velan, dobitnik nagrade Grada Rovinja: "Danas prevladava kopno. Čak su i galebi napustili more"

Prije deset godina, nakon objave njegovog romana o  najvećem urbanom istarskom razbojniku  "Bilo jednom u  Istri - priča o Ivanu Kolariću", a zatim i knjige ukoričenih dopisničkih kolumni iz Trsta "Bura u zaljevu - Priče iz Trsta", renomirani novinar, publicist i pisac kazao je na jednom mjestu i ovo: "Poput ostalih naroda Mediterana, mi prodajemo naš identitet tijekom sezone da bismo preživjeli. Zato je Mediteran na marginama Europske unije. Ljudi sa sjevera, kad hoće dodirnuti povijesnu veličinu, dolaze na Mediteran; stanu pred Arenu i potom se vraćaju doma s kartulinom i crni od sunca. Nama ostaje jesen i zima".

S te 'jesenje' pozicije počinjemo razgovor s višedesetljetnim kolegom i prijateljem (stoga iznimno 'na ti'), ali i aktualnim dobitnikom nagrade Grada Rovinja za doprinos kulturnom razvoju grada, koja će mu se, kao i ostalim laureatima, dodijeliti sutra na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Rovinja.

Tvoja će jesen, čini se, biti iznimno bogata. Uskoro planiraš automobilom, ne brodom kao u ranijim prilikama, putovati sve do Sardinije i pisati o manjinama, a naš će portal ekskluzivno objavljivati tvoje tekstove. Možeš li nam detaljnije predstaviti taj svoj autorski projekt? Što te motiviralo? Koje manjine, gdje?

Iznajmit ću auto i sa sinom putovati uz obalu triju mora: Jadranskog, Jonskog i Tirenskog. Posjetit ćemo male zajednice u kojima se govori drugačiji jezik od većinskog. Nudim dva primjera: u maloj općini Bova u Kalabriji, 70-ak kilometara od Mesinskog tjesnaca ('stretto di Messina') govore starogrčkim jezikom koji potječe iz doba grčke kolonizacije talijanskog juga. Zamisli, nekoliko tisuća godina sedimentacije, otpornosti… Na otoku San Pietro, na jugozapadnoj obali Sardinije govori se "tabarchino", đenoveški jezik iz 16. stoljeća koji sadrži i neke arapske izraze i konstrukcije. Oni su potomci đenoveške kolonije koja se nastanila na marokanskom otoku (sada poluotoku) Tabarka radi izlova koralja. Nakon 200 godina suživota s Arapima, nasilno su potjerani i našli spas na Sardiniji. Jezični otoci živi su svjedoci složene povijesti Mediterana. Polazna točka je Rovinj u kojemu se i danas govori stari, prastari istroromanski dijalekt. Mislim, dio smo te mediteranske priče. Sveukupno, posjetit ćemo deset jezičnih zajednica, polazeći od Istre koja je sama po sebi izuzetan jezični mozaik.

Nedavno je odlučeno da ti se dodjeli nagrada Grada Rovinja za doprinos kulturnom razvoju grada. Čestitam ti od srca. Koliko te ta vijest iznenadila i dirnula? Priznanje rodnog grada, često okrutnog prema svojoj 'djeci' , nije mala stvar.

Počašćen sam, to me jako emotivno pogodilo. Vjerojatno se tokom tih godina, desetljeća, stvorila kritična masa čitatelja koji su uvažavali ono što sam pisao i kako sam pisao. Drugačije ne bih znao objasniti ovo priznanje. Normalno, ima i kritičara, ali bitno je ne proći neopaženo. Tokom radnog vijeka stoput sam razmišljao promijeniti posao, ali, nakon dobre priče, opet bih se vratio u zanat. Pisao sam uvijek za sebe, uživao sam i u najbanalnijim obratima novinarskog zanata. Tražio sam, pokušavao se fokusirati na detalje.

Bazično si cijelog radnog vijeka bio novinar, no ono što te izdiže iz uobičajene zanatske ravni  je tvoj bogat publicistički spisateljski stil i autorski svijet prepun zanimljivih, kreativnih i stručnih aktera, priča iz povijesti, ali i sadašnjosti, bitno širih od horizonta dnevne politike. Koliko je svijet literature (i one znanstvene) spasonosan za novinara?

Diplomirao sam na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. Odabrao sam ga jer sam od malena htio biti novinar. Do 18. godine gutao sam knjige. Neki su profesori ostavili duboki trag u meni. Redovito sam pratio predavanja profesora koji je bio čistokrvni radićevac. Preko njega sam upoznao Hrvatsku koja se ne poklapa s današnjom političkom zbiljom ili, ako hoćeš, s hrvatskom zbiljom u zadnjih 30 godina.

Što za tebe znači istrijanstvo? I koliko se ono razlikuje od onog IDS-ovog , koje je doduše već dobar niz godina posve zanijemilo, a sama stranka jedva i da postoji?

Austrijski državnik Klemens von Metternich je 2. kolovoza 1847., govoreći o Italiji, tvrdio da je to "geografski pojam" (L‘Italia e’ un’ espressione geografica). Istru možemo definirati kao poluotok. Jedina postojana zbilja. S pokojnim kolegom fotoreporterom Eduardom Strenjom plovili smo mojom jedrilicom duž obale poluotoka i pisali i snimali istarske vizure s mora. Danas prevladava kopno. Čak su i galebi napustili more.

Kako doživljavaš planetarna i lokalna skretanja udesno, manjak iole racionalnih rasprava, jalovost i oportunizam ljevice, a a najviše mržnju i neprohodnu gorčinu slijeva i zdesna?

Kad bi me pitao da ti opišem socijalnu strukturu Rovinja ne bih znao što reći: nema radnika, nema ribara, nema zemljoradnika, nema socijalne slojevitosti koju sam upoznao u mladosti. Što je desno, a što lijevo? Ako nemaš definirane, prepoznatljive socijalne strukture teško je prepoznati mentalni sklop. Imamo puno političara, a niti jednog pravog državnika.

Mediteran je jedna od tvojih autorskih preokupacija. Sjećam se jedne tvoje priče o posadi najvećeg svjetionika na Jadranu, onog s Palagruže, gdje ti je svjetioničar rekao: “Ljudi sa kopna misle da je to zatvor, a meni je Palagruža mjesto apsolutne slobode”. Gdje tebi prestaje more, a počinje kopno?

Rovinj je moj otok! Tu sam rođen i tu ću završiti put. Hvala još jednom gradu i čitateljima. Zadnje pitanje s kojim se svatko mora kad-tad obračunati je: "Što si radio u životu?". Odgovaram: "Bio sam novinar".