INTERVJU Slavica Ćurković: "Grafiti i murali o duhu urbane zajednice govore više nego mainstream mediji"

Za točno tjedan dana u pulskom Circolu počinje punoljetno, 18. izdanje Monte Librića - Festivala dječje knjige koji se ove godine održava pod temom "Lov na slova", donoseći više od 70 festivalskih programa i radionica koje će, pored književnika i ilustratora, sukladno tematskom naslanjanju na uličnu umjetnost, voditi i grafiteri, muralisti i autori stripa.

Slavica Ćurković, direktorica Monte Librića ističe da i ove godine ostaju vjerni svom osnovnom cilju, a to je poticanje na čitanje u kreativnoj atmosferi u kojoj se književnost spaja s različitim oblicima umjetničkog izražavanja.

Nakon što je prošlogodišnje izdanje Monte Librića bilo tematski posvećeno tradiciji, mitološkim bićima Istre - divovima, vilama, štrigama, štrigunima - predstojeće izdanje okreće se suvremenosti, uličnoj umjetnosti. Koliki je, konceptualno i organizacijski, bio izazov grafite i murale povezati sa svijetom dječje književnosti?

Nama je najveći izazov izbjeći ponavljanja, a da bi to uspjeli, moramo funkcionirati na, da tako kažem, dječji način. Percepcija i interesi naše publike se mijenjaju brzinom svjetlosti. Nešto čime je dijete opčinjeno danas, već mu sutra može postati neopisivo dosadno, a djeca neće, jednostavno neće ići tamo gdje nije zabavno. Zato i pravimo tematske skokove, jer niti jedan Monte Librić - osim po vremenu i mjestu održavanja - ne smije biti poput prethodnog. Pri tome, nama nije cilj direktno povezati nešto s postojećim književnim djelima za djecu, već zainteresirati djecu za književnost i druge oblike umjetnosti sa svim njihovim ekstenzijama. Ako to uspijemo, a uspijevamo iz godine u godinu, poveznica s literaturom se, uvjetno kazano, sama pronađe kroz programe, radionice i opći kreativni nered na koji zapravo navodimo posjetitelje i posjetiteljice.

Ulična umjetnost sastoji se primarno od slike i riječi kao i, recimo, slikovnice ili knjige za djecu obogaćene ilustracijama. Već ta, prva poveznica, otvara beskrajne mogućnosti istraživanja. Kada se ispostavi da se iza grafita ili murala krije neka priča, a uvijek se krije, veza s književnošću je uspostavljena. Srce nacrtano na zidu s dva slova unutar tog srca, može kriti ljubavnu bajku, dramu, prijateljstvo… sve čime se književnost također bavi. Kada smo, dakle, definirali temu i pronašli način da je realiziramo kroz različite programe, ostalo je ono što radimo svake godine: organiziranje korištenja javnih prostora i njihova prenamjena u privremene umjetničke ateljee za djecu.

Kako je nastala ideja "Lova na slova" i kako će ih djeca loviti? Na koje će sve načine djeca biti akteri, urbani pisci?

U osnovi, nastala je kao i sve naše ideje. Početna točka je smisliti nešto potpuno drugačije od svega što smo radili, a onda unutar toga pozicionirati postojeće programske formate, smisliti nove i naći najizazovniji put do uvijek istog cilja. Ove godine želimo publiku motivirati da drugačije počne doživljavati Pulu, da je promatra kao pozornicu ulične umjetnosti koju čine grafiti i murali, ali i stripovi, fanzini, zatim umjetničke knjige i knjige o umjetnosti kroz koje se razvija razumijevanje vizualne kulture. Namjera nam je naučiti djecu da s umjetnošću koja im se nudi na zidovima, fasadama i plakatima komuniciraju njenim jezikom.

Librić je također nezamisliv bez direktne komunikacije djece s autorima i autoricama, ali i samom temom, pa ćemo imati i teorijski i praktični pristup, što znači da će djeca na različite načine savladavati i tehnike izrade grafita i murala, a svoje crtačke afinitete razvijati uz Roba Biddulpha koji će ih podučavati crtanju on line. On je, uostalom, oborio Guinnessov rekord s najvećim on line satom umjetnosti na kojem je crtao zajedno s 45.611 sudionika i sudionica.

Terasa Circola bit će veliki atelje na otvorenom u kojem će se na "Graffiti art radionici" Krešimira Golubića, poznatijeg kao Leon GSK, učiti osnove tehnike rada. Dominik Vuković će voditi radionicu murala, a Vibor Juhas “Street Poster Art” radionicu. Tu će polaznici učiti kako osmisliti, ilustrirati, dizajnirati i postaviti ulični poster. Također, imamo i radionicu “Skate & Create”, koju će voditi Nikola Racan, Marko Zubak i Nino Jurlina, a koja će nam pokazati što sve možemo sa skate board daskama, kao i radionicu sitotiska koju će voditi Marin Remić, odnosno Tužni Marin u čizmama.

Grafiti su izraz slobode, često iskaz otpora sistemu, time i imaju (nerijetko) jaku socijalnu tj. političku dimenziju. S pozicije vas kao direktorice festivala, kakvo je vaše generacijsko iskustvo suživota s grafitima?

Ta vrsta supkulture u Jugoslaviji, u kojoj sam odrastala, nije bila razvijena, sasvim suprotno: svako izražavanje na zidovima se smatralo vandalizmom i suzbijalo, pa su grafiti koji nemaju veze s nekom hermetičnom komunikacijom malog broja ljudi ili nisu povezani s iskazivanjem ljubavi prema lokalnom nogometnom klubu bili dominantni i, najčešće, vizualno neatraktivni. Više se zanimljivih grafita i murala moglo vidjeti u jednoj sceni nekog američkog ili britanskog, posebice irskog filma, nego na svim ulicama svih hrvatskih gradova. Ozbiljnije i subverzivnije poruke pojavljuju se s punk kulturom, da bi do erupcije kreativnosti došlo s pojavom hip-hop scene.

Uglavnom, kada sam bila mlađa, grafiti nisu bili nešto naročito, a kada su to postali, ja sam već stigla do životne faze u kojoj ih nisam mogla doživljavati kao generacija koje ih je stvarala. Sve na svijetu, pa i zidovi, se dakle radikalno promijenilo: nekada sam samo detektirala da na nekom zidu nešto piše, ako i to, kasnije su me grafiti i murali intrigirali, dok danas neke gradske slike ne mogu zamisliti bez onoga što je na zidovima napisano ili oslikano. Grafiti i murali o duhu neke urbane zajednice govore više nego mainstream mediji.

Što biste istaknuli kao posebne zanimljivosti ovogodišnjeg Monte Librića?

Ako može, onda sve, a ako ne, onda mural "Lov na slova" kojim će Monte Librić ostaviti svoj potpis na urbanoj panorami Pule. Tea Jurišić će ga oslikati na zidu tzv. S krivine, pa će naš ovogodišnji vizualni identitet postati trajnijim dijelom identiteta grada. Tea je, zapravo, i najzaslužnija za to: ona je mural oslikala na zidu u Grčkoj i fotografirala ga, da bi dizajner Matko Plovanić uklopio u festivalski plakat s kojeg će preći tamo gdje mu je i mjesto - na zid koji će postati i izložbeni prostor.

Svojedobno ste mi rekli da će se djeca, ako im je zanimljivo - pored svih mogućih i dostupnih čuda tehnologije - fokusirati na knjigu ili slikovnicu i da u tom smislu nikada nećete odustati od vjere da ja sadržaj važniji od medija kojim se prenosi.

Točno, neću odustati, jer svake godine vidim bezbroj razloga da i dalje čvrsto vjerujem u važnost sadržaja, a ne medija. Monte Librić je u tom smislu i svojevrsni eksperiment: ako ne svi, onda velika većina naših posjetitelja i posjetiteljica na Librić dolazi s pametnim telefonima, a jedino je pitanje imaju li svoj flat internet ili im treba šifra za wi-fi. Svi oni te telefone koriste da se s nekim fotkaju ili da odgovore na poziv roditelja. Uzrok nije to što mi iz organizacijske ekipe idemo uokolo i nešto zabranjujemo, daleko od toga: mi im samo nudimo nešto što im je zanimljivije i što ih inspirira da nastave putovanje kroz taj festivalski svijet.

Djeca ne kalkuliraju, pa neće sama sebi reći da knjigu mogu listati kasnije pa će, ako je već tako, malo pogledati što ima na Tik Toku. S druge strane, zašto ne koristiti tehnologiju za plasman onoga što smatramo ili što je već potvrđeno kao vrijedno? Pisci i spisateljice su nekada pisali perom, pa olovkom, pa na pisaćem stroju, a sada na računalima i trajnom internet vezom, ali se definicija dobre književnosti nikada nije promijenila. Također, nekada se beletristika mogla čitati samo ako se u rukama drži knjiga, dok je to sada moguće i preko kindla, tableta, laptopa, pa i mobitela. I opet je užitak samog čitanja, a ne čitanja s papira, važniji od toga na čemu su slova. Tehnološki razvoj je nezaustavljiv i svi smo, svjesno ili ne, dio tog procesa. Osim toga, nije zabilježeno da su se nove generacije prilagođavale starijima. Može, dakle, biti samo obrnuto i mi upravo tako funkcioniramo: ako treba do književnosti i ljubavi prema knjizi ići preko ekrana, onda idemo preko njega. U konačnici, mi pratimo trendove, a naša publika koja nas na to motivira ipak završi sa knjigom ili slikovnicom u rukama.

Imate li podatke koliko djece danas čita e-knjige/slikovnice na malom ekranu, tabletu, mobitelu? Koliko je nezamjenjiv osjećaj korica u rukama?

Nezamjenjiv je nama kojima je to ostao najprirodniji način čitanja, dok njima postaje s vremenom. Nama je atraktivan taj, da ga nazovem, šarm prošlog vremena, dok je djeci šarmantno biti u društvu nečega što je potpuno izvan njihove epohe. Nemam, a mislim da nema nitko, podataka o tome koliko se dječja književnost, posebice slikovnice, konzumira u elektronskoj formi, ali mislim da do veze književnosti i tehnoloških pomagala dolazi kasnije. Prvo, dakle, djeci čitaju roditelji, pa onda to rade sama. Neizbježno udaljavanje od knjige traje kraće ako se netko bavi razvojem ljubavi prema književnosti, a to je, najprije, razlog što smo Monte Librić i pokrenuli i, evo, doveli do punoljetstva.

Što današnja djeca i tinejdžeri najviše vole čitati?

Kao i uvijek: najviše ono što ne moraju. Već dugo, osim Monte Librića, na Sa(n)jam knjige u Istri – Pulskom festivalu knjiga i autora osmišljavam i programe da osnovnoškolsku djecu i učenike i učenice srednjih škola – oni, naravno, ne vole da ih se smatra djecom, jer im je, zaboga, već 16 – i tu se pokazuje da temeljni problem s lektirnim naslovima nije u njihovu odabiru, već u načinu na koji se lektiri pristupa. Ima li u tim dječjim godinama išta gore od toga da se nešto mora? Cilj je moranje pretvoriti u želju, a poslije sve ide gotovo po inerciji, pa trendovsko čitanje određenih djela bude zamijenjeno interesima svakog čitatelja i čitateljice, bez obzira na dob.

Mijenja li se njihov čitateljski ukus brzo, iz godine u godinu, time iz izdanja u izdanje Monte Librića, ili postoje trajniji trendovi određeni ipak bezvremenskom kvalitetom djela?

Mijenja se s odrastanjem, naravno. Bilo bi čudno da je drugačije. Uostalom, ni ja sada ne mogu čitati nešto što mi je bilo samonametnuta obveza prije 20 godina. Naš cilj nije da pratimo trendove već da čitanje učinimo trendom, a svakome ostavimo slobodu izbora, uz davanje smjernica kako bi današnja djeca postali odrasli, zahtjevni čitatelji i čitateljice visokih kriterija. Sudeći po onome što se iz godine u godinu traži, mi uspijevamo, a klasici preživljavaju svako vrijeme. Ako baš hoćete, mogu reći da su vječno u trendu "Ježeva kućica", "Zbirke bajki", pa naslovi o svemiru, dinosaurima i ljudskom tijelu, zatim knjige o strahovima i emocijama, slikovnica "Mrljek i Prljek", serijali: "Čovpas", "Gregov dnevnik", "Vicevi za djecu"…

To je najbolja strana Librića: gledati kako djeca prvo istražuju prostranstva književnosti, pronalazeći stalno nove interese, da bi tek onda formirali vlastiti ukus. U samom programu uvijek želimo predstaviti najnovije naslove koje pomno biramo.

Izdavačka kuća Oaza books, predstavlja se s dvije knjige: "Kolači od blata" Gorana Ferčeca i ilustratorice Apolonije Lučić, u kojoj je devet recepata predstavljenih u poetskim fragmentima, te slikovnicom "Kokoš Marica" koju je ilustrirao Marin Remić (Tužni Marin u čizmama) prema tekstu Dubravke Ugrešić. Planetopija donosi slikovnicu "Detektiv pauk" Lucije Matučec Veljavečki i Ane Salopek. Želimir Periš i Monika Markić predstavljaju slikovnicu "Dan kad se ugasio ekran".

Slikovnica "Brod za avanture" Maje Biondić, dobitnice je Nagrade "Grigor Vitez" za ilustraciju, dok je "U ritmu meandra s Julijem Kniferom" peta slikovnica serije o likovnoj umjetnosti Malih zvona. U njoj Sanja Lovrenčić i Dominik Vuković prikazuju opus jednog od najoriginalnijih i najcjenjenijih hrvatskih stvaralaca 20. stoljeća. Pulska autorica Katarina Radetić i ilustrator Vibor Juhas predstavit će slikovnicu o nogometu i klubu NK Istra 1961, nazvanu "Grgova priča". Školska knjiga predstavlja oslikanu knjigu o vremenskim ciklusima nebeskih tijela, biljaka, životinja i ljudi "Strpljenje" autorice Rachel Williams i Leonie Lord.

Koliko masovno iskustvo društvenih mreža, po vašem mišljenju, utječe na same autore u pristupu priči?

Pa, ako netko postane pisac ili spisateljica kada sve – od zbivanja u vlastitom životu, pa do okruženja - počne doživljavati kao potencijalnu književnu građu, onda utječe u mjeri u kojoj to autori i autorice žele. U književnost su se davno i tiho uvukli e-mailovi, poruke, komentari ispod statusa… ma sve što pomaže strukturiranju priče, pa ni društvene mreže nisu bez utjecaja, ali mi se čini da nisu presudne. Priča se može graditi na osnovu nečega što je započelo na mrežama, može se sva dešavati unutar mrežne komunikacije likova, ali bez klasičnih književnih postupaka nema ni književnosti.

Kakve su vaše želje i planovi za budućnost festivala nakon ove 'punoljetne' prekretnice?

Naše želje i planove uvijek će definirati najmlađi. Mi se samo prilagođavamo i, što ću opet naglasiti, pazimo da se ne ponavljamo i ne postanemo predvidljivi. To je, jednostavno, neizbježno kada imate zahtjevnu publiku, a djeca su najradoznalija bića na svijetu. Ono gdje možemo napraviti nešto novo i drugačije, jest proširiti aktivnosti na cijelu godinu i tako što više zadržavati nove generacije uz knjige, a onima koji propuste Librić omogućiti da konzumiraju barem dio njegovih sadržaja nakon dva, tri, šest mjeseci… Nemamo nekog razloga da se zbog punoljetne prekretnice mijenjamo, jer se ionako mijenjamo svake godine.