INTERVJU Tanja Miličić: "Mislim da premijere ne smiju biti presudne"

Dan uoči otvaranja 72. Pule razgovaramo s ravnateljicom Pulskog filmskog festivala Tanjom Miličić. 

S novim sloganom "Jedno svjetlo, tisuće uspomena", koji dočarava ljepotu zajedničkog gledanja filmova, sa središnjom zrakom svjetlosti iz filmske kabine koja ovog ljeta odrađuje svoju posljednju smjenu u Areni, sutra se festival u Areni, otvara uz svjetsku premijeru crne komedije "Južina" redatelja Ante Marina (raspored svih projekcija).

Za prethodne svečanosti otvaranja Damir Urban otpjevat  će "Lijepu našu" te himnu Istarske županije “Krasna zemljo, Istro mila”, a u Arenu je dolazak potvrdio predsjednik RH Zoran Milanović.

Festival je pred vratima. Što još treba još dovršiti, ’zategnuti’?

Moglo bi se reći da je, unatoč planiranju, spremnosti, ponosu i hrabrosti, pokretanje Festivala nalik osjećaju djeteta koje prvi put želi skočiti u more. U tom trenutku ima tri mogućnosti: skočiti, odustati ili biti gurnuto - dok Festival počinje skokom. U praktičnom smislu, to znači da treba prihvatiti učinjeno, s uvjerenjem da je ostvareno sve što je bilo moguće unutar raspoloživih kapaciteta. Sve nakon toga svodi se na fino ugađanje detalja.

Koja će, osim drugih filmova dakako, biti najvidljivija razlika između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg Festivala?

U posljednje vrijeme postalo je trend stalno tragati za nečim novim, čak i kada je ono staro provjereno, kvalitetno i dobro prihvaćeno. U toj utrci za "novim", kompetitivnost, često i samonametnuta, dovedena je gotovo do apsurda. Jer ako neki program funkcionira, ako ga publika prepoznaje, prihvaća i s veseljem prati – postavlja se sasvim logično pitanje: zašto ga mijenjati? Festival nije natjecanje s prošlogodišnjim izdanjem, već živi organizam koji se razvija u skladu s vremenom, ali i s prostorom u kojem se događa.

Svaki je Festival drugačiji ne samo zbog programa, već i zbog trenutka, energije publike, okolnosti. Kod 72. Festivala posebno je važno naglasiti da večernji programi u Areni započinju u 21.15 (dosad su u 21.30 sati). Također bih istaknula uvođenje nove programske kategorije za Regionalni film, kojom dodatno otvaramo prostor za dijalog, razmjenu i promociju kinematografija iz susjedstva. Dakle, nije uvijek nužno izmišljati novo radi novoga. Ključno je osluškivati, prepoznati što funkcionira i nadograđivati ono što ima svoju vrijednost. To je put koji Festival nastoji slijediti.

Može li se povući paralela PFF-a s Festivalom jugoslavenskog igranog filma, u kontekstu današnje stalne promjene filmske i festivalske industrije u domaćem i svjetskom okruženju. Koliko je u Jugoslaviji bio jači kvalitetniji autorski film?

Promjene se ne događaju samo sada, one su stalne. Ni u prošlosti nije sve bilo nepromjenjivo. Sama činjenica da su se autorski filmovi snimali, i to u nemalom broju, govori dovoljno, zar ne? Kao polazište, nužno je uzeti statistiku i iz nje pokušati izvući logičan odgovor na trenutno stanje. Ako se tržište smanji za 80 posto, uključujući proizvodne i kreativne procese, dostupna sredstva, kao i broj talentiranih autora, jasno je da se ne može držati korak s hiperprodukcijom svjetske filmske industrije. S takvim se opsegom jednostavno ne može konkurirati. No, brojke same po sebi nisu presudne. Kvaliteta je važnija od količine jer nije svaki autorski film ujedno i dobar film. Šteta je što se sve češće naglasak stavlja isključivo na brojke, na prestizanje prošle godine, prošlog desetljeća ili čak stoljeća. Umjesto toga, treba se usmjeriti na ono što ima trajnu vrijednost - na dugoročnost i održivost.

Nekadašnja RO FJIF brojala je 20 stalno zaposlenih i bavila se isključivo planiranjem Festivala cijele godine. Današnja JU PFF ima isti broj zaposlenika, ali triput više programa. Koji je koncept uspješniji, za bolju organizaciju?

Kada je organizacijska struktura dobro postavljena, primjenjiva u praksi te vremenski i izvedbeno jasno planirana, ona ipak i dalje počiva na osobnom entuzijazmu i osjećaju odgovornosti. Jer nijedan ozbiljan, zahtjevan program ne može se u potpunosti realizirati unutar standardnog radnog vremena, posebno ne poput Pulskog filmskog festivala. Tako je i s Javnom ustanovom Pula Film Festival (PFF), koja je pri osnivanju 2003. godine bila usmjerena isključivo na organizaciju samog Festivala. No s vremenom, djelokrug se proširio - najprije je došlo gradsko kino, potom razni manji i veći kulturni programi tijekom godine, uključujući i Advent u Puli, no Festival nam je svima i dalje najvažniji, najizazovniji, najintenzivniji, najuzbudljiviji, jednostavno naj.

S obzirom na sve veću konkurenciju sadržaja, Netflixa i drugih platformi, kada gotovo svi i gledaju iste svjetske filmove i serije, kako zadržati fokus domaćih ljubitelja filma na PFF-u, domaćem filmu kao i nezavisnom europskom filmu? Pet vrijednih recentnih ostvarenja u izboru izbornika Marija Kozine upravo se u Kinu Valli, uz slobodan ulaz, prikazuju u 'predtjednu' 72. Pule.

Jedna od najvećih promjena u filmskom svijetu dogodila se s povećanjem dostupnosti sadržaja počevši od ulaska televizija u domove, preko VHS kaseta, pa sve do današnjih streaming platformi. U tom kontekstu, premijere su donekle izgubile na važnosti, ali gledanje filmova nije.

Dok neki i dalje smatraju da je festivalska premijera ključni trenutak koji filmu daje posebnu vrijednost i razlog za dolazak na Festival, drugi, poput mene, su mišljenja da to i nije presudno, film neće biti "potrošen" samo zato što je prikazan, primjerice, u Cannesu. Ono što ostaje najvažnije jest instinkt publike. Kada publika "nanjuši" dobar film, doći će ga pogledati na velikom platnu. Jer veliko platno nije samo format, ono je doživljaj. Baš kao i odlazak na koncert omiljenog benda čije pjesme znamo napamet, ne idemo zbog novog, već zbog iskustva koje nas nosi.

Koliko će biti premijera i koliko su one ipak važne za koncept PFF-a?

Iako premijere imaju svoju simboličku vrijednost, mislim da one ne smiju biti presudne, a nama u Puli svakako nisu. Meni osobno je puno važnije da filmovi koje prikazujemo imaju snagu u sadržaju, izražajnosti i poruci, da otvaraju prostor za dijalog, da zabavljaju ili potiču na razmišljanje. Ne biramo ih zbog statusa, već zbog onoga što jesu i što mogu značiti publici.

Film ne smije ostati zatvoren u festivalskom krugu ili unutar struke. Važno mu je omogućiti prostor da dopre do što šire publike, jer svoj puni smisao dobiva tek u susretu s gledateljem, kada izazove emociju, ostavi trag i nastavi živjeti i nakon što se projekcija završi. Upravo to je ono što Pula nastoji omogućiti svakim izdanjem.

Kroz pažljivo oblikovan program umjetničkog ravnatelja Danijela Peka i filmskog izbornika Marija Kozine, Festival postaje prostor susreta filma i publike, mjesto gdje se gledanje pretvara u zajedničko iskustvo koje se pamti.

Izbornik Mario Kozina, umjetnički ravnatelj Danijel Pek i ravnateljica PFF-a