Kada namještam plug ili frezu, zrman Zlatko mi daje smjernice, a ja se znojim i svako toliko trupim, tako da budem mrtav umoran prije nego što dođem do njive. Ali najgora je motika. Kopanje motikom je shit. Naši stari su na kampanju išli sa demižanom vina. Pet, šest litara vina, pa i više, otišlo bi bez problema. Po osobi. Ljudi to ne vjeruju, ali je istina * Crtam brzo i impulzivno, ali sliku često gradim kroz dugotrajan proces * Dadaizam je pobuna protiv jezika i kao takav je uvijek aktualan
Kada namještam plug ili frezu, zrman Zlatko mi daje smjernice, a ja se znojim i svako toliko trupim, tako da budem mrtav umoran prije nego što dođem do njive. Ali najgora je motika. Kopanje motikom je shit. Naši stari su na kampanju išli sa demižanom vina. Pet, šest litara vina, pa i više, otišlo bi bez problema. Po osobi. Ljudi to ne vjeruju, ali je istina * Crtam brzo i impulzivno, ali sliku često gradim kroz dugotrajan proces * Dadaizam je pobuna protiv jezika i kao takav je uvijek aktualan
Uoči predstavljanja njegove vrijedne zbirke poetsko-filozofskih "Eseja o slovima" sutra, u petak u 18.30 sati Klubu-knjižari Giardini 2, a zatim u 20 sati i otvorenja izložbe njegovih slika "Skica za retrospektivu" u Gradskoj galeriji Pula, razgovarali smo s renomiranim umjetnikom i sveučilišnim predavačem Andijem Pekicom, čiji bogati svijet čine i Šajini, pčele, teleskop i pogled u svemir… Pitali smo ga i koji mu je Oleg draži u trojnom umjetničkom bratstvu.
Premda si primarno slikar, krenuo bih pisanjem. Sviđaju mi se tvoji "Eseji o slovima", i kreativnim duhom, izvedbom, humorom, lucidnošću, skrivenim pedagoškim sadržajem, a ponajviše jer mi u cjelini odišu kao tvoj autoportret, i to nedoslovan, jer je tu tek nekoliko crtica, posebna ona o ocu, doslovno autobiografska. Kako je nastao taj rad?
Tog popodneva sam došao u atelje sa namjerom da slikam. Nije dobro krenulo, nekada jednostavno ne uđeš dobro u posao, pa sam spremio platna i odustao. Sjeo sam za pisači stroj, taj veliki komad željeza koji valja A3 formate i ima fini, rokerski zvuk kada udariš po tipkama. To je ta rutina, slikanje pa pisanje ili obrnuto. Otvorio sam limenku Laškog, otpio par gutljaja i gledao u stroj. Nije krenulo dobro, ali otvorio sam pivo pa mi se nije dalo ustajati. Gledao sam slova na tipkama. Jasni, bijeli verzali na crnoj plastici. Znaš, kada nešto promatraš duže vrijeme ponekad počinje izgledati drugačije. Pojavi se neki novi sloj koji te može začuditi. Kako je riječ o qwertz tastaturi, napisao sam nekoliko rečenica o slovu Q. Do večeri sam napisao nešto o gotovo svim slovima. Sutradan sam dovršio, malo uredio u slijedećih par dana i pokazao Olegu i Olegu. Oni su tekst postavili na našu stranicu (www.nakonjusmo.net) i to je bilo to. Kasnije sam, ne znam koliko je vremena prošlo, dobio poziv od Luca (Mladen Lučić) koji je predložio da se tiska knjižica u sklopu projekta Nevidljiva Savičenta. Šuran je po običaju odradio genijalan dizajn i evo 'Eseja o slovima'.
Koji ti je Oleg draži?
Šuran. Zezam se, Morović. Zezam se.
Kako je došlo do toga da u tvom umjetničkom životu već 15-ak godina postoje dva Olega? I kako funkcionira to umjetničko bratstvo?
Ulovili su me na prepad. Dok sam ja u ateljeu provodio dane u društvu Cavea, Kim Gordon i njezinog benda i još nekih, oni su ganjali svoju spiku. Radili su taj Polet, stvarno dobar fanzin. Bacali su unutra tekstove i crteže i sve oblikovali u duhu koji je po mom mišljenju duh one najbolje Pule, duh koji se otima provincijskim postavkama i koji je sam sebi dovoljan. Jedne večeri Šuran je ušao u atelje. Prije toga izveo je performans u dvorištu Rojca u sklopu manifestacije Krikom protiv nasilja, mislim da se tako zvala. Ispričao mi je o tome, a kasnije sam dobio fotku performansa koju sam iskoristio kao predložak za seriju slika na tu temu. Slika kao dokumenata, kao posvete činu koji je promišljen i koji manifestira kvalitetu kroz umjetnički stav i koji zaslužuje pažnju.
Morović je radio na drugačiji način. On je sav u sadržaju, u instinktu. Šuran pronađe mali dragi kamen i brušenjem ga dovede do savršenstva. Morović malo pogleda gdje bi mogao kopati i iz prve iskopa gromadu i pusti je kakva je. Ok, možda je malo opere od zemlje. Uglavnom, njih dvojica su prekopali moje radove, crteže, tekstove, slike i ostalo i leglo im je, pa je slijedeći broj Poleta je dobio još jedan sloj.
Koliko si razdvojen između slikarstva i poezije, ili su to za tebe samo dva dijalekta istog jezika? Koliko je tom izražajnom spoju slike i teksta kumovalo to što si diplomirao na grafičkom odjelu u Rijeci? Ili se taj spoj dogodio nakon studija?
Neki dan sam u staroj mapi još iz studentskih dana pronašao tekst koji sam pisao ugljenom za crtanje. Slova nakon nekoliko početnih riječi sve izraženije gube formu i počinju se stapati s pozadinom koja ima crtački, ekspresivni karakter. Na nekoj budućoj cjelovitoj retrospektivnoj izložbi taj bi tekst/crtež trebalo pokazati, on vjerojatno je indikator razvoja ovog sadašnjeg izraza. Tekst kao dio mojih slika nema estetsku funkciju. On je dio cjeline koja je dio procesa koji pak traje neodređeno vrijeme. Slike koje stvaram mijenjaju se skupa sa mnom. Malo koja slika koja mi ostane u vidokrugu ostane neizmijenjena. Samo one koje otiđu od mene sačuvaju svoj integralni izgled. To bi možda mogao biti neki simptom, ha, ha.
Pred nama je izložba "Skica za retrospektivu". Zašto 'skica'? Je li to skromnost, ironija ili odbijanje da se išta ikad zaključi?
Postoje dijelovi likovnog stvaralaštva koje nikada nisam predstavio. Učinilo mi se interesantnim napraviti jedan reducirani presjek. Kako Gradska galerija nije velik prostor, te stoga nije bilo moguće izložiti radove iz svih ciklusa, Mladen Lučić Luc je predložio odabir koji je optimalan s obzirom na prostorne uvjetovanosti i želje da izložba bude pregledna i odmjerena po pitanju likovnog postava. Zato naziv 'Skica za retrospektivu'. Nije cjelovita retrospektiva, ali ispituje smislenost i mogućnost jedne takve u budućnosti.
Što u tvom stvaralaštvu znači burleska?
Možda se elementi burleske mogu prije svega pronaći u načinu korištenja jezika, dakle u formi, manje u sadržaju, kada je riječ o mojim pisanim radovima. U slikarstvu je taj duh najvidljiviji na motivima 'Velikoga Bleka' i na slikama u kojima se događa zapis komunikacije nas trojice. Evidentna je na stranicama Poleta, ali ne u svakom broju, ovisi u kojem filmu smo bili.
U ranim radovima referirao si se na kubizam, ekspresionizam, dadaizam. Što te u formiranju iniciralo u to 'žanrovsko' područje?
Picasso je neobuzdan i bio je nezaobilazan u toj nekoj fazi traženja. Izrazit je crtač i ima snažan smisao za sintezu. Ja sam zapravo dosta povodljiv i nisam odolio. Ekspresionizam je gesta i instinkt i opet nisam odolio. Dadaizam je pobuna protiv jezika (onog jezika koji stvara štetne sadržaje, a takav je svaki jezik kada zaglavi u političkom, kulturnom, umjetničkom, aktivističkom, medijskom ili nekom drugom manirizmu) i kao takav je uvijek aktualan.
Mladen Lučić Luc ističe u tekstu izložbu da te ciklus „Glave“ potvrdio kao snažnog portretista, ali da si portret brzo napustio. Zašto?
Nisam portretist u strogom smislu te riječi. Ako mi na kompoziciji zatreba portret, u stanju sam ga izvesti sa priličnom lakoćom, ali klasični portret više ne radim, likovne preokupacije su otišle u drugom smjeru. Crtam brzo i impulzivno, ali sliku često gradim kroz dugotrajan proces. Tijekom tog procesa uspijevam jasnije osmotriti svijet koji je unutar mene i povezati ga sa onim vanjskim.
Predaješ Teoriju oblikovanja i Tipografiju na Sveučilištu Jurja Dobrile. Koliko te studenti mijenjaju? Može li se tipografija predavati bez filozofije jezika?
Studenti i učenici su moji posredni učitelji. Ovo što slijedi (kao i prethodna rečenica) može zvučati patetično. Mladi ljudi kojima se trudim predati nešto znanja i iskustva imaju svojstvo ogledala. Prema njihovim refleksijama čitam sebe. Zbog njih (ili možda ipak zbog sebe, ne mogu to dokučiti) neprestano učim. Trudim se dati sve od sebe kao nastavnik, ali mislim da ću postati stvarno dobar tek kada budem došao do kraja te uloge. Nažalost.
Tipografija je plemenita disciplina i područje umjetnosti koje je izrazito specifično. Malo ljudi može primijetiti razliku između svakodnevne, prosječne tipografije i one koja je iznjedrila dodanu vrijednost. Što se tiče drugog djela pitanja – često u predavanjima radim digresije i posipam sadržaje uvjetno rečeno filozofskim dodatcima. I onima koji dotiču znanstvenu misao. Oblikovanje vizualnih sadržaja treba promatrati i sa etičkog aspekta kao i aspekta ekologije i entropije. Treba oblikovati odgovorno i promišljeno, a to zahtjeva ne samo talent i poznavanje zanata već i slojevitu sadržajnu strukturiranost oblikovatelja. Bez obzira o kakvom obliku komunikacije se radi.
Živiš u kući Šajinima, ljudi iz tog mjesta hvale te da si jako lijepo obnovio starinu. Smještena na je lokaciji Vogarda u mirnijem dijelu sela prema šumi. Čuo sam da si se dosta dao u tu obnovu. Koliko život na selu i prateći fizički rad djeluje na umjetničke procese ili bar na promišljanja koja prethode stvaralačkom činu?
Djedovinu smo adaptirali postupno, najvećim djelom samostalno i tu sam puno naučio. Od armiranja, šalovanja, zidanja, izrade žbuke od prirodnih materijala i pigmenata do popravka krova, dimnjaka, oblaganja podova itd. Dobar je taj kontrast; u ateljeu letiš, ovdje se prizemljiš. Tu su i masline, vrt, šuma koju treba suptilno njegovati, suhozidi koji se vole rušiti pod šapama, kopitima i papcima dnevnih i noćnih posjetitelja. Kupio sam i traktor kojeg jako volim. Kada namještam plug ili frezu, zrman Zlatko mi daje smjernice, a ja se znojim i svako toliko trupim, tako da budem mrtav umoran prije nego što dođem do njive. Ali najgora je motika. Kopanje motikom je shit. Naši stari su na kampanju išli sa demižanom vina. Pet, šest litara vina, pa i više, otišlo bi bez problema. Po osobi. Ljudi to ne vjeruju, ali je istina.
Čuo sam da je šira tvoja obitelj pretrpjela, gotovo kao cijelo selo Šajini, velike žrtve u naci zločinu s 8. na 9. siječnja 1944. Kako danas gledaš na revizionizam i gotovo ismijavanje antifašizma?
Te strašne noći ubili su djeda ispred kuće, malo dalje od praga. Pedeset i četvero ljudi; žena, djece i muškaraca je ubijeno. Selo je spaljeno i opljačkano. Ožiljci su ostali, svi u selu to nose duboko u sebi, svaka nova generacija naslijedi taj ožiljak, vidim to jasno.
Sjedio sam sa sinom koji je tada imao 5-6 godina na kamenoj škrili i tukli smo orahe. Škrila je postavljena pod prekrasnim hrastom pored kuće, tu gdje je djed ležao. Sin se jednom trenutku umirio i pogledao me. Rekao je: "Pa tko je tu još s nama?"
"Kako to misliš", uzvratio sam.
"Kao da je još netko tu sa nama, šta nije?”
Gledao je oko sebe, a ja sam se naježio. Tako to nekad bude. Čudne stvari. Ovo što se sada kod nas u društvu događa me ne čudi. Erozija kulture (opće i svih drugih oblika), strah od različitog, površnost, prijezir prema znanju i učenju, apatija, tragično stanje političkih elita, hermetična okoštalost institucija, mutacija građanske kulture, nestanak kreativnih i pojava rušilačkih supkultura, sve to ne može rezultirati drugačijim ishodom. Loša vremena.
Pasionirano se baviš pčelama. Koliko te pčelarstvo odvojilo od slikarstva – ili te možda komuniciranje s pčelama naučilo nekoj novoj unutarnjoj disciplini? Ima li med svoju estetiku?
Pčelarenjem se bavim tek od lani. Ovo mi je prvo prezimljavanje pčelinjih zajednica. Čini se, po ovom što vidim, da su uspješno prezimile. Sin i ja smo to zajedno pokrenuli. Što da kažem, potpuno sam fasciniran. Ta stvorenja su apsolutno nešto posebno. Struktura i organizacija pčelinje zajednice me podsjeća na kulturu, gotovo na neku mikro civilizaciju. Kao i većinu mojih aktivnosti i ovu pretežno shvaćam kao prostor za učenje. Estetika meda? Zanimljivo. Naravno, u toj čudesnoj materiji može se pronaći estetika. Ali i u svemu ostalom što pčele izgrade ili proizvedu prisutna je estetika. Kod saća ona izvire iz funkcije, kod peludi iz boja i teksture, a njihova komunikacija plesom je priča za sebe.
Čuo sam da se amaterski baviš astronomijom i da imaš teleskop koji su ti, ako ne griješim, poklonili učenici. Što tražiš kad gledaš u svemir?
Astronomijom se amaterski bavim od osnovne škole. Dragi profesor Ivo Mizdarić nas je uputio u to. Kasnije, u astronomskom društvu, na Monte Zaru, nastavili smo učiti uz podršku Korada Korlevića, Damira Šegona, Edija Puha i ostalih. Korado nas je vodio na astronomski kamp na otok Prvić. Imaš 14, 15 godina, na otoku si sa ekipom, more, zezanje, predavanja, promatranje Perzeida do zore, šou! Teleskop su mi poklonili učenici kada su maturirali. Ostao sam paf! Ljeti ga tu i tamo aktiviram pa dođu susjedi i prijatelji i malo gledamo gore. Što tražim kad gledam u svemir? Opet zanimljivo. Tražim neku lijepu parcelu za život za kasnije, haha.
U kojem će se stvaralačkom smjeru kretati tvoj rad? Vraćaš li se slikarstvu? Jesi li danas bliže slici ili tekstu? Ili te sada najviše ispunjavaju pčele, priroda, studenti…?
Luc je spomenuo u predgovoru te crne monotipije s tekstovima. Tristotinjak tekstova pisanih u radikalnoj formi. Često su smiješni poput nekih iz ‘Eseja’. A zapravo su slike. Pokazao bih to rado, ali još ne znam kako ni gdje.
Zaključno, kako komentiraš sve izraženiju premoć slike u odnosu na tekst u digitalnom svijetu i na društvenim mrežama, i posvemašnji gubitak fokusa za tekst dulji od 50 ili 100 riječi? Ima li, nasuprot moraliziranju i kukanju, ipak nekih prednosti te promjene?
Ne vidim nikakve prednosti. Problem vidim u slijedećem. Naše generacije je odgajala obitelj i škola, a za alternativni odgoj bili su zaduženi kvart i televizija. Televizija (zajedno sa kinom i glazbom sa nosača zvuka) nam je plasirala program koji su kreirali stručnjaci, nekad bolji, nekad lošiji, ali stručnjaci za medijske sadržaje. Sadržaj je bio jasno strukturiran. Izloženost medijima ostavlja tragove na kognitivnom i emocionalnom razvoju, bez sumnje.
Alternativni odgoj danas, preuzele su društvene mreže. Sadržaje kreiraju konzumenti tih istih sadržaja. Kako imaju pojednostavljenu strukturu, kratki su i efektni na afektivnoj razini. Dugotrajno izlaganje takvim sadržajima oblikuje kognitivne reakcije koje ne idu u prilog konzumentima. Problem je u tome što, koliko ja znam, barem kod nas, nisu provedena nikakva ozbiljna mjerenja i analize koje bi rasvijetlile stanje na terenu. Mi znamo gdje je izvor problema (barem što se tiče ovog, nazovimo ga medij-odgajatelj problem), ali ne znamo koji su razmjeri nastale štete, pa ne znamo niti što bi trebalo poduzeti. Na sreću, tu je sada AI koja će se uskoro razviti na fantastičan, prekrasan način, pa se ne trebamo previše brinuti ni oko čega.
Andi Pekica rođen je 7. 9. 1968. godine u Puli. 1987. godine završio je srednju školu Primijenjenih umjetnosti i dizajna, smjer grafički dizajn kod profesora Ivana Obrovca u Puli. Diplomirao je na grafičkom odjelu Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1992. godine. Nakon diplome godinu dana radi na formiranju Grafičke zbirke u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. od 1996. godine nastavnik je stručne grupe predmeta (Teorija oblikovanja, Ilustracija, Tipografija, Povijest struke) u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. 2018. godine stječe zvanje profesor – mentor.
Na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, na odsjeku Dizajn i audiovizualne komunikacije, predaje Teoriju oblikovanja i Tipografiju. Od 1994. je aktivan član HDLU-a Istre čiji je predsjednik bio od 2006. do 2009. Izlagao je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dio je umjetničke organizacije Fazan (Oleg Morović, Andi Pekica, Oleg Šuran) pod okriljem koje su ostvarene mnogobrojne likovno – književne manifestacije u zemlji i inozemstvu. Piše i radi na izdavačkim poslovima u alternativnom časopisu (fanzinu) Polet, koji izlazi periodički i do sada je objavljen 48 puta.
Njegova prva knjiga, 'Eseji o slovima', objavljena je 2020. godine kao dio projekta 'Nevidljiva Savičenta'. Živi sa voljenom suprugom među hrastovima, pored košnica, u selu Šajini, uz minimalno svjetlosno zagađenje.
Za jakih kiša, kakve su bile nedavno, curi kod prozora, ali i točno na moj krevet. Voda mi je kapala po jastuku! Zovem, molim hitnu intervenciju, ali ništa se ne događa, veli nam Vidulin *Iz Pula usluga i upravljanja tvrde da nisu ignorirali pozive, već 'čekaju suho vrijeme'
Za sudjelovanje u nagradnoj igri potrebno je označiti osobu koju želite povesti na koncert, a možete i podijeliti ovu objavu na svom FB profilu. Imena dobitnika izvući ćemo i objaviti sutra u podne.
"Od prvog razgovora pa sve do samog zahvata osjećala sam podršku, smirenost i razumijevanje. Nitko nije umanjivao moj strah; naprotiv, slušali su me, strpljivo objašnjavali svaki korak i svojim pristupom učinili da se osjećam sigurno", napisala je Dragana Ćulafić.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
