Kad mi netko kaže tu smiješnu frazu o mračnom srednjem vijeku, sjetim se da je u Bagdadu u 9. stoljeću, u 'najmračnije' doba, bilo nekoliko stotina visokih učilišta. Bilo je škola, a većina ljudi bila je pismena * Raskrečene noge ili kako je crkva na svojim fasadama radila PR reklamu * Kada recimo prevodite dvorepu sirenu ili Valvasora, vi prevodite ideju srednjovjekovne skulpture. Ta sirena je slika kraja svijeta, grčki opis drugog dolaska Isusa. U latinskom se već gubi ta riječ. Jezik je jako živ. Čak i mrtvi jezici su živi! Kad gledate inačice na grčkom i latinskom za tekstove za koje mislite da o njima sve znate, kao što su Stari i Novi zavjet, naći ćete vibrantnih opisa koji se međusobno potpuno razlikuju
Kad mi netko kaže tu smiješnu frazu o mračnom srednjem vijeku, sjetim se da je u Bagdadu u 9. stoljeću, u 'najmračnije' doba, bilo nekoliko stotina visokih učilišta. Bilo je škola, a većina ljudi bila je pismena * Raskrečene noge ili kako je crkva na svojim fasadama radila PR reklamu * Kada recimo prevodite dvorepu sirenu ili Valvasora, vi prevodite ideju srednjovjekovne skulpture. Ta sirena je slika kraja svijeta, grčki opis drugog dolaska Isusa. U latinskom se već gubi ta riječ. Jezik je jako živ. Čak i mrtvi jezici su živi! Kad gledate inačice na grčkom i latinskom za tekstove za koje mislite da o njima sve znate, kao što su Stari i Novi zavjet, naći ćete vibrantnih opisa koji se međusobno potpuno razlikuju
Što sve u ne tako dugoj znanstvenoj karijeri nije dosad učinila Sunčica Mustač, znanstvenica koja istraživačkom strašću i posvećenošću zrcali predanost Branka Fučića i velikog joj mentora prof. Ivana Matejčića.
Istarska stručnjakinja za srednji vijek (medievist), ali i germanistica, povjesničarka umjetnosti, kustosica već je sedam godina voditeljica Kuće fresaka u Draguću, odjela u sklopu Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli, a od 2021. predaje zaštitu arheoloških spomenika na pulskom Filozofskom fakultetu. Pri Povijesnom i pomorskom muzeju Istre koautorica je projekta 'Istarska kulturna baština', digitalnog kataloga sakralne i profane baštine Istre.
No, kako je jučer rečeno u programu 'Sakramenske' ('neustrašive, snažne žene') u prepunoj Kavani Mozart na pulskom Sajmu knjige, Sunčica Mustač je prije svega zaštitnica kulturne baštine, još više njena njegovateljica, a što nije sasvim isto jer, kako i sama kaže, njegovanje je sloj finoće. U suštini, radnica, i to velika.
Koliko mi je teško prevoditi tekstove iz VI., VII., VIII, IX. stoljeća? To ti je kao da rješavaš križaljke bez pitanja. Ja vidim te šifre. Ne znam što da ti kažem, nisam normalna, luda sam (smijeh)
Kako nam kaže nešto niže, svježe je katedri za srednji vijek zagrebačkog Filozofskog fakulteta predala doktorski rad na temu "Romanička kamena skulptura u Istri". No, krećemo s tamom.
'Mračno doba', tako se naziva (rani) srednji vijek. Koliko srednji vijek nije mračan?
Nije uopće mračan. To je meni toliko smiješna fraza. Kad mi je netko kaže, sjetim se da je u Bagdadu u 9. stoljeću, u 'najmračnije' doba, bilo nekoliko stotina visokih učilišta. Bilo je škola, a većina ljudi bila je pismena.
A u Europi?
U Europi također, Bolonjsko sveučilište. Čitalo se, pisalo se.
Zašto onda žilavo opstaje ta etiketa o mraku srednjeg vijeka. Zbog tada jakog utjecaja crkve?
Ne, ja mislim da je to zbog toga što je malo sačuvanih podataka o tome, a da su pritom široko objavljeni. Što si bliže današnjem dobu, to je više sačuvanih pisanih izvora. Bilo ih je i prije, ali ih je bilo manje objavljenih i manje poznatih. Tome je sad došao kraj s digitalizacijom. Ova korona donijela je i nešto dobro, a to je da su svi počeli bjesomučno digitalizirati svoje arhive. I ako odete online, vidjet ćete količinu srednjovjekovnih rukopisa, to su stotine srednjovjekovnih rukopisa u svakoj europskoj datoteci koji zorno pokazuju da je obrazovanje bilo prisutno.
Koliko je na to zapostavljanje srednjeg vijeka utjecalo to što je renesansa bila prvi pravac koji je bio svjestan svog postojanja, usmjeren na antiku?
Na to je utjecala popularnost pojedinog razdoblja. Mi se sjećamo onoga što je bilo blizu nas, sjećamo se Italije, Austro-Ugarske, a oni su svi preferirali antiku. Dugo se u zaštiti kulturne baštine, u muzeologiji Europe preferiralo antičko razdoblje, a ono nije ništa bolje sačuvano od srednjovjekovnog koje, eto, nije u modi. Dugo traje ta moda antike.
Zašto? Zbog savršenih antičkih proporcija?
Moguće, ali to je dosta prozaično. To je meni primitivno. Meni je primitivno razmišljati da je vrjednije ono razdoblje koje čim vjernije može prikazati ljudski lik. Zašto? Malo ljudi zna da u Arheološkom muzeju Istre srednji vijek ima puno veći i vrjedniji fundus od antike. Da staviš antički rimski kip, pronađen bilo gdje u Europi i pitaš nekog otkud je, neće znati, kao ni iz koje je godine. A srednji vijek se razlikuje.
Po čemu?
Međusobno se razlikuju prizori, primjerice prikazi sirena koji su popularni na putu prema hodočasničkim centrima, na stotine ih je u Španjolskoj prema Composteli, a kod nas samo dva, u Banjolama i Dvigradu. Nadalje, u srednjem vijeku je jedan samostan surađivao s drugim, mijenjali su si umjetnike. Skulptura je heterogena. U svakom dijelu Istre, u svakom gradu postoje različiti motivi, ovisno o tome s kime su se oni povezivali u Italiji ili Njemačkoj, dok je u antici uvijek sve isto, unificirano. Meni je kao medievistu zanimljivije ono što je različito, a ne isto. Ali da se ne bi sada ljutili antičari (smijeh).
Kako je došlo do te strasti za srednji vijek? Imali ste toliko izbora.
Ja sam, u biti, htjela biti detektiv. Volim krimiće i detektivske romane. Jasno, počela sam s Agathom Christie. Htjela sam se time baviti. Htjela sam biti istražitelj. I što sad, da radim u policiji? Onda sam na fakultetu našla jedino razdoblje koje je trebalo istraživati, kopati. Matejčić je to zvao Ekipa za očevid. Mi dolazimo na lokalitet, ništa se ne zna, sve je prekriveno zemljom, ti krećeš: 'tko je ubojica?'. Krećeš od nule, iskopavaš, moraš konstruirati lokalitet, moraš otkriti tko je nešto napravio. Ništa nije napisano, nema pisanih dokaza i od tebe se očekuje da otkriješ kako je taj lokalitet izgledao. I to me je najviše podsjećalo na detektivski roman. Moja skrivena želja je pisanje krimića. Inače, imam naslov svog prvog romana, krimića koji će ići u serijalu. Svi će se događati u Istri, a naslov prvog je "Ubojstvo na Brijuni Rivijera". Vrijeme radnje je dolazak Kupelwiesera. Događa se ubojstvo, neću otkriti ime detektiva koji otkriva zločin, Austrijanac je. Ipak sam ja germanist (smijeh)... Studirala sam dva fakulteta, povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost.
Kako je vama i kolegici Katarini Marić bilo teško prevoditi Valvasora s gotice?
Nama je to bilo lako jer smo jednostavno navudrene za to. Imala sam u Zagrebu odličnog profesora iz historijske gramatike prof. Stanka Žepića, a iz književnosti velikog Viktora Žmegača.
Što je to historijska gramatika?
Učiš prevoditi tekstove iz VI., VII., VIII, IX. stoljeća do danas. Dobiješ potpuno nesuvisli tekst koji moraš prevesti na njemački standard pa na hrvatski.
Koliko je to teško?
A čuj, imaš takav mozak. To ti je kao da rješavaš križaljke bez pitanja. Ja vidim te šifre. Ne znam što da ti kažem, nisam normalna, luda sam (smijeh). Dakle, prepoznaš nešto, ne moraš sve znati, znaš jedan dio, prepoznaš to slovo, otvara se riječ po riječ. Valvasor je pisao u 17. stoljeću, to nije više srednji vijek. Tu je samo problem gotice ali i to smo učili. Nama je to lako. Meni je kod Valvasora bilo interesantno to što je je on svakodnevni jezik pisao na pjesnički način. To je lijepo. On primjerice ne kaže 'selo je prazno', nego 'selo je pusto'. Ima sinonime, fine, pjesničke. Ono što je zaista bitno kod prevoditelja jest to da oni, osim razumijevanja značenja, moraju prevesti tako da to i dalje bude umjetničko djelo, a za to moraš imati pjesničkog dara.
Prevoditelj na neki način mora isto biti umjetnik.
Da, jer će inače biti suho, bit će tehnički prijevod. Inače, Valvasor je preveden 70-ih godina prošlog stoljeća, ali tehnički, suho. Tada prevoditelji, kada nisu znali prevesti dio rečenice, taj dio ne bi ni objavili, 'ono što ne znaš, ne postoji, ideš dalje' (smijeh). Zato smo mi radili po originalu Valvasarove knjige iz 1689. godine, kojeg ima Povijesni i pomorski muzej Istre.
Kako je sačuvan?
Odlično. Inače je fama da se papir ne čuva. Papir se uspije konzervirati ako nije presuho, niti prevlažno. Ako je 60 posto vlage i 18 stupnjeva, sačuvat će se materijal, a ima ih sačuvanih i iz 11. stoljeća koliko hoćeš. Znaš što bih ja htjela? Da mi otkupimo rukopise 'Benedikcional' porečkog biskupa njemačkog podrijetla Engelmana iz 11. stoljeća, a riječ je o jednim od najljepših sačuvanih iluminiranih kodeksa iz razdoblja otonske renesanse, koji se danas nalazi u Muzeju Paul Getty, ogromnoj privatnoj zbirci u Los Angelesu. Palo mi je na pamet da im pošaljem e-mail i pitam koliko traže.
Možda bi vas mogla šokirati cifra.
Možda i ne. Oni imaju na stotine rukopisa, mi nemamo ništa, a to je naše.
Vremenom se ta pljačka, otimačina 'oprosti', zaboravi se kroz stoljeća. Venecija je štošta otela, a danas joj se svi dive.
To je veliko pitanje svih europskih muzeja. Da, recimo, svi krenu vraćati umjetnine, British Museum bi ostao bez polovice svojih umjetnina.
No ipak je to gruba kolonijalistička priča.
Kolegica Katarina Marić i ja smo čak imali ideju da napravimo izložbu o svim predmetima koji su odneseni iz Istre, a odneseni su vrhunski predmeti, poput kovčežića iz Samagera, arheološkog lokaliteta u Puli, u uvali Sv. Petra u sjevernom dijelu pulske luke, nazvanog po crkvi sv. Hermagore. To je prekrasni reljefirani ranokršćanski kovčeg iz šestog stoljeća koji je danas u Veneciji, a koji je u svim pregledima povijesti umjetnosti na svijetu. To se uzima kao reprezentativni primjer, a bio je tu u Puli, u luci. Pa mali zlatni i srebrni relikvijari koje su pronađeni u katedrali u Puli sada su u muzeju u Beču, a također su vrhunski primjeri povijesti umjetnosti. Da ne spominjem sarkofage, reljefe, kojih ima bezbroj. Naravno da bi naše zbirke izgledale drugačije kad bi se sve to vratile. S druge strane, netko iz Venecije bi tada mogao reći: "Vratite nama sve što ste kupili od Venecije, recimo slike od venecijanskog slikara i doveli u Istru. Ali ok, mi smo to kupovali, nismo krali. Je li to venecijanska baština ili naša?
Ipak je to, u suštini, otimačina.
Uzima se da nije otimačina ako je to riješeno međudržavnim ugovorom.
Oni će, dakako, otimačinu legitimirati time da ga oni održavaju, jer bi u suprotnom propao.
Točno, 'nismo ga mi ukrali, mi smo ga spasili'. To je velik problem s muzejima u cijelom svijetu. To nije samo naš problem, to je problem Grčke, Egipta. Kako se ponašati? Bili bismo sretni da bar za početak napravimo izložbu da nam daju predmete koji su bili ovdje.
To s vaše strane, pretpostavljam, ne bi bilo ideološki po onom 'gle što smo mi sve imali' jer to 'mi' ne znači 'mi' nego naši prethodnici.
Upravo tako, baš to. To je kad krene svađa 'joj Italija', iako je prije Italije bila Njemačka, prije Njemačke Rimsko carstvo. Tko smo to mi? No, kažem, nama bi bila za početak dovoljna izložba i katalog.
Ostanimo još na tren kod otimačine, ali i tada od države dozvoljenog uništavanja kulturnih dobara. Mnogi možda ne znaju da je zaštitu kulturnih dobara, nakon prvotne 'legalizirane' krađe i paleži, iznjedrila Francuska revolucija.
Da, zaštita kulturnih dobara je počela s Francuskom revolucijom. Dotad su to bile privatne zbirka plemića. S padom Bastille 14. srpnja 1789. dolazi do preokreta: počinje velika pljačka, rušenje crkava, pravi pomor kulturnog dobra. No ubrzo Napoleon odnosno njegov povjerenik za spomenike, arheolog i likovni kritičar de Quincy zalaže se da se stane s time jer je to - 'naše'! To je povijesni trenutak početka zaštite kulturnih dobara, pa se tako i Louvre, dotad kraljevska palača, pretvara u muzej. Osviješteno je, dakle, da kulturna dobra pripadaju narodu, i to narodu Europe. Tada počinje i osjećaj nacije na drugačiji način, 'svi smo mi jedno i svi mi bi trebali štititi kulturna dobra'.
Kako ste otkrili dvorepu sirenu u Banjolama kraj Peroja (ne u Banjolama u medulinskoj općini)?
Kolegica Martina Barada i ja smo iskopavale dugo godina. To je posao konzervatora: dugo se istražuje i dugo se piše. Uočile smo reljef dvorepe sirene. Inače na putu prema hodočasničkim centrima, Santiagu de Composteli ili Rimu ili Jeruzalemu, svako malo naiđe se na crkvu koja ima reljef žene raskrečenih nogu. A to zato što je u romaničkoj umjetnosti crkva na svojim fasadama de facto radila PR reklamu, i to kao primjer kako - ne živjeti.
No, ovo bih htjela istaknuti kao bitno jer srednji vijek svašta komunicira: kada recimo prevodite tu sirenu ili Valvasora, vi prevodite ideju srednjovjekovne skulpture. Ta sirena je slika kraja svijeta, grčki opis drugog dolaska Isusa. U latinskom se već gubi ta riječ. Jezik je jako živ. Čak i mrtvi jezici su živi! Kad gledate inačice na grčkom i latinskom za tekstove za koje mislite da o njima sve znate, kao što su Stari i Novi zavjet, naći ćete vibrantnih opisa koji se međusobno potpuno razlikuju. U grčkom jeziku svijet nakon propasti, dakle za posljednjeg suda kaže se da će biti sirene i kentauri. To je ta sirena, to je sirena s drugog svijeta, s kraja svijeta. Dakle, u Banjolama kod Peroja i Dvigradu čeka nas dvorepa sirena s kraja svijeta.
U kojoj ste fazi s doktoratom i koja mu je tema?
Doktorat sam, hvala bogu, predala na Katedri za srednji vijek zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a tema je "Romanička kamena skulptura u Istri".
Koji su vaši favoriti?
Skulptura iz crkve sv. Mihovila kod Banjola (kraj Peroja), skulptura iz crkava u Dvigradu i okolici, skulptura iz Mutvorana (tzv. mutvoranski bestijarij). Mogla bih do sutra... To je sve romanika. Riječ je o skulpturi koja nastaje između 11. i 13. stoljeća.
(Milan Rakovac je sakramenskoj Sunčici pročitao pjesmu "Ruka" iz svoje zbirke poezije "Sik" iz 1980.)
S kolegicom Katarinom Marić, višom kustosicom Povijesnog muzeja Istre - koja je također (i) germanistica - te s Mauriciom Ferlinom, Sunčica je prije dvije godišnje bila koautorica velike izložbe "Valvasor u Istri - 333 godina od tiskanja knjige 'Slava vojvodine Kranjske'", kao i kapitalne knjige 'Valvasor u Istri', nakon što su ove dvije autorice prvo s gotice transkribirale dijelove koji se odnose na Istru te s mittelhochdeutscha prevele na standardni njemački, a potom na hrvatski jezik. Usput, Valvasor u knjizi piše da su "Istrani prijepodne duhovni, a popodne svjetovni".
(Sunčica Mustač i Katarina Marić)
Nakon prvog kapitalnog djela “Kiparstvo od 4. do 13. stoljeća" u dvojezičnom hrvatsko-talijanskom izdanju, prvog izdanja edicije "Umjetnička baština istarske crkve", zatim nastavka "Kiparstva II, od 14.do 18. stoljeća", Sunčica Mustač je, uz prof. Matejčića, uredila proljetos objavljenu treću dragocjenu i u svjetskim razmjerima reprezentativnu knjigu "Slikarstvo od 4. do 15. stoljeća", čiji su autori prof. dr. sc. Ivan Matejčić, dr. sc. Nikolina Maraković i dr. sc. Željko Bistrović.
Cilj projekta i edicije "Umjetnička baština istarske crkve” jest istražiti, valorizirati i prezentirati cjelokupnu sakralnu baštinu koja se nalazi na području Istarske županije, a najnoviji svezak na gotovo 400 stranica donosi opsežan pregled mozaika, zidnih slika, oslikanih rukopisa i slika na drugim nosiocima nastalih u crkvama ili za crkve većeg dijela Istre.
U pripremi je i četvrta knjiga "Arhitektura I", koju također uređuju Ivan Matejčić i Sunčica Mustač.
Sunčica Mustač rođena je u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, jezičnu gimnaziju, a napokon i povijest umjetnosti i germanistiku na Filozofskom fakultetu. Nakon nekoliko godina na istom je sveučilištu postala magistrica znanosti te upisala doktorski studij.
Živi i radi u Puli. Do 2017. bila je viša savjetnica u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture i medija, gdje je, osim obnove crkava, rješavala žute košuljice opisujući ljudima kako da obnove svoje kuće u povijesnim cjelinama.
Istražuje i obnavlja srednjovjekovne lokalitete, o čemu piše stručne i znanstvene radove.
Piše stručne i znanstvene radove na temu istarskog srednjovjekovlja i zaštite spomenika kulture, a s kolegama u muzeju priprema izložbe i kataloge raznih tema.
S prof. Ivanom Matejčićem potpisuje autorstvo i uredništvo na knjigama u ediciji "Umjetnička baština istarske crkve" te na kataloškim jedinicama online-baze kulturne baštine Patrimonio Culturale Istriano.
Posebno osmišljen program imale su i djevojke, koje su uz redovite treninge svakodnevno sudjelovale u tečajevima plesa, dodatno razvijajući koordinaciju, ritam i samopouzdanje
Vrhunac događanja slijedi sutra, u nedjelju od 10 do 12 sati, kada će se na Trgu slobode poslužiti već tradicionalni besplatni uskrsni domjenak za sve građane i goste. Na jelovniku će biti fritaja sa šparugama i špaletom, obojene pisanice i čaša vina
In una del più famose cese de l'Istria Gesù Cristo el compari sensa barba. Ma, a un certo punto, cambia tuto: vedemo perché
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
