Zavirio sam preko baladura kamene kuće u selo Dolenji Pucići i utvrdio da sam okružen gustom šumom. Prije četrdeset godina kada je otac kupio kuću sa baladura mogao si pratiti rutu velikih brodova na horizontu, danas je šuma pokrila veći dio morskog horizonta. Susjed Jože mi je pričao da je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, sa tog istog baladura pratio, preko oranica, vinograda i pašnjaka, vlak u vožnji preko Pifare u Krajcarov brijeg
Zavirio sam preko baladura kamene kuće u selo Dolenji Pucići i utvrdio da sam okružen gustom šumom. Prije četrdeset godina kada je otac kupio kuću sa baladura mogao si pratiti rutu velikih brodova na horizontu, danas je šuma pokrila veći dio morskog horizonta. Susjed Jože mi je pričao da je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, sa tog istog baladura pratio, preko oranica, vinograda i pašnjaka, vlak u vožnji preko Pifare u Krajcarov brijeg
Šaka kuća i oko kuća šikara i šuma. Prirodna stihija i naselja žive u neposrednom kontaktu. To je stanje na Krasu iznad Monfalconea: komentatori tamošnjih medija upiru prst na nekontroliranu divljinu koja je pokrila pašnjake, suhozide, sve što je čovjek gradio stoljećima.
Pišu da se Kras osvetio vatrom zbog nemara grada na obali; “poniženi, obezvrijeđeni prostor uzvratio je vatrenom stihijom”. Kažu da se zaboravilo čistiti i urediti i zato je vatra došla pred kućni prag na naplatu, zbog nerada.
Čitam o Krasu i normalno mislim na Istru, na ono što se dogodilo i na ono što se još može dogoditi na poluotoku. Pročitao sam zanimljivu misao: “Smjestili smo se u gradu, zatvorili vrata i pustili neka divljina osvoji Kras.”
To kažu Talijani, a naš Dino Kozlevac, u vrijeme divljanja vatre na Puljštini, izrekao je jednaku misao, jednostavniju ali istoznačnu: “Zelenilo je lijepo, ali zna biti smrtonosna klopka”.
To me pogodilo. Zavirio sam preko baladura kamene kuće u selo Dolenji Pucići i utvrdio da sam okružen gustom šumom. Prije četrdeset godina kada je otac kupio kuću sa baladura mogao si pratiti rutu velikih brodova na horizontu, danas je šuma pokrila veći dio morskog horizonta. Susjed Jože mi je pričao da je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, sa tog istog baladura pratio, preko oranica, vinograda i pašnjaka, vlak u vožnji preko Pifare u Krajcarov brijeg.
Danas vlak ne vidiš, samo ga čuješ.
Povijest Istre poznaje velike suše, daleko jače od današnje. Nije mi poznata povijest istarskih požara, ako ih je uopće bilo u sličnim apokaliptičnim razmjerima. Susjedi su utvrdili da njihova povijest ne poznaje požare jer na kamenjaru vatra se ne širi, vatra se zaustavlja pred labirintom suhozida, kratkog je daha na uređenim pašnjacima gdje je stočarstvo važna, životna privredna grana.
U današnjim uvjetima stočarstvo i poljoprivreda nisu rentabilni, živi se bez toga i s manje muka. Posljedica je eksplozija zelenila koja se po Kozlevcu može pretvoriti u smrtonosnu klopku.
Evo našeg i njihovog (kraškog) prioriteta: kako preživjeti pokraj šume i šikare? Pronašli su formulu: treba čistiti i održavati, treba imati plan. Tijekom zajedničkih lutanja Gianni je napravio dobru snimku istarskog suhozida, a iznad njega oblak: elegancija zemlje i neba. Dobar dio zelene Istre pokriven je suhozidima. Nitko ih ne čisti i nitko ih ne održava, a ja skromno držim da ne možeš shvatiti istarski grad ako ne zaviriš u istarsku “kampanju”.
U vrijeme “požarnog” prioriteta nije na odmet pozvati institucije neka malo prorade na smišljenom planu zaštite (čišćenje i održavanje) istarske mreže suhozida.
Trenutno se radi u suprotnom smjeru: prije par godina u nekim predjelima Žminjštine srušili su suhozide, zdrobili kamen i s tucanikom stvorili široke bijele puteve na kojima već sad rastu mladice duba. Bez obzira na konstataciju da je rušenje suhozida primjer kulturocida, valja se zadržati na funkcionalnu vrijednost samog zdanja: zadržava škrtu zemlju, brana je eroziji, a uz to, ako je očišćeno i održavano postaje korisni bedem protiv širenja požara.
Estetika i funkcionalnost idu ruku pod rukom. Plan traži novac i rad, a kako drugačije?
Poljoprivreda i stočarstvo nisu rentabilni, ne sljubljuju se s vladajućom kulturom i socijalnim navikama. Pričao mi je jedan stočar iz Poreštine da ga je sin napustio, da neće ni blizu ovcama jer da mu se prijatelji rugaju, unatoč činjenici da današanja obitelj sa stotinjak ovaca može komotno živjeti.
Nekada je četrdeset ovaca bilo minimum za preživljavanje obitelji, kvarnar je vlaška mjera za stado ovaca: dva i pol kvarnara, jednako je 100 (ovaca). Tršćani danas glasno razmišljaju o sustavu poticanja stočarstva, usred požara okrenuli su se domaćim životinjama.
Uistinu, prioriteti čine čuda: možda već sutra krenut će program na put za Bruxelles. Pitaju se kako animirati mlade, to je problem ali ovakvo javno razmišljanje je izuzetno uzbudljivo.
Iz rovinjske veterinarske stanice dobio sam neslužbeni podatak da je 1982. godine na prostoru bivše općine (Rovinj-Žminj-Kanfanar-Bale) bilo registrirano 2500 goveda. Iste godine, u sezoni škopljenja obuhvaćeno je preko 2000 svinja.
Sjećam se oca, veterinara: škopio bi svinje tijekom cijelog sedmog mjeseca (kasna kastracija) i to samo na Žminjštini. Svinje su se hranile prirodnom, kuhanom hranom: ječam, zob, trukinja, erbeta, trafajun, cuke…. polja su se obrađivala u službi pršuta.
Danas u bivšoj općini Rovinj imate oko tristo svinja: veći dio njih kupljene su u prosincu, iz kamiona direktno na klanje, manji dio kupuje se ljeti sve do Bartulje pa kratko prelaze na domaću hranu. Osamdesetih godina prošlog stoljeća poljoprivreda i stočarstvo su već bili ušli u fazi opadanja. Danas, veterinari žive od pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca.
Oživljavanje poljoprivrede i stočarstva je zahtjevni plan, jednostavnije je marketinški oblikovati prostor i onda prodati po receptu 100 posto istarsko, iako to nije.
Ipak, kad priroda proradi, prioriteti postaju jasniji…
Javoran je redakciji Istre24 poslala demanti na izjave dekana Istarskog veleučilišta, Daglasa Korace, a koje smo u utorak, kao dio izvještaja, prenijeli sa sjednice Skupštine Istarske županije
U sve tri istarske investicije iz praškog fonda zasad su uložili oko 25.000.000 eura
Česi se vraćaju u Fažanu ali ovaj put kao gazde. Praški fond Investika dobio je lokacijsku dozvolu za luksuzni hotel s pet zvjezdica tik uz fažansku rivu. Ali to nije sve, Česi na fažanskom priobalju planiraju uložiti najmanje 150.000.000 eura
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
