Istarskim brežuljcima u proljeće

Piše Tatjana Gromača Vadanjel

Šetam ovih dana prelijepom prirodom središnje Istre, valovitim brežuljcima s pogledom na Učku i Ćićariju, uživajući u visokim, epifanijskim doživljajima što ih u čovjeku budi proljeće.

Nema sumnje, proljeće je najljepše upravo ovdje, gdje šutljiva priroda stoji sama za sebe, nikome se ne obraćajući, predajući se onome što i nju, koja je gospodarica svih nas, oblikuje i uzdiže visoko, do razina nečeg nestvarnog.

Ovdje, na ovim valovitim brežuljcima pod kojima se prosipaju vinogradi i maslinici, gdje su šumski puteljci, zapletaji drače i graje, posve lišeni bilo kakve ideje o zloj kobi, što je, bjelodano, nameće već i sama ideja postojanja - ovdje činim nepravdu naspram svih drugih predivnih krajolika koje poznajem, ili ću ih možda tek jednom upoznati za vrijeme vladavine boginje Vesne, ističući upravo ovaj dio istarskoga poluotoka kao nešto najčarobnije u ovo, već i samo po sebi čarobno godišnje doba.

Ne činim ništa, samo hodam. Dovoljno je šutjeti i promatrati čudesno platno, što ga je pred očima nas ljudi razastrla priroda.

I ne samo boje i oblici, nježno i bujno zelenilo puno umilne ljepote, u kojoj ima i djevojačke stidljivosti, koja ne zaobilazi niti teške kamene grote, što se u proljetnoj simfoniji lišavaju svoje zimske tvrdoće i grubosti - kao što se i zemlja lišava nijeme krutosti ili blatne prijetnje konačnim krajem, smrti, već i glazba što je ovi zaveslaji novoga života uprizoruju pred ljudskim očima, nosi obećanje vječnosti, vjeru u mogućnost čuda.

Slavlje ponovnog buđenja života

To je slavlje zbog kojega je vrijedilo otrpjeti zimu i u ovim krajevima, gdje je zima uvijek surovija, grublja, i koja svojom grubošću čovjekove misli baca, upornošću majstora sigurnog u nadmoć svojega posla, uvijek k samome kraju.

No potom, upravo onda kada pomisli da je od te mahnite, surove igre iscrpljen i nadjačan, čovjeka nanovo - kao i sve uokolo njega čega je dio, izdiže u novoj vjeri u život, u ponovnom opovrgnuću konačnoga kraja, ovo nenadano po jednostavnosti i nevinosti svoje ljepote godišnje doba. Sve uokolo njega pjeva, i on se prepušta toj radosti, u kojoj ima mnogo dirljivosti, zbog barem trenutne, barem kratkotrajne pobjede zla, i u njemu samome.

Proljeće je kadro da to učini, ukoliko mu se pruži prilika, pa i na gradskome asfaltu osjećam – ljudi su sad ponešto drugačiji, kao da se u svakome budi zahvalnost za ovu ljepotu, za dane tijekom kojih je moguće sjesti na neku klupu, ispružiti noge, zaklopiti oči i zahvaliti se životu, i svemu i lošem i dobrom što on nosi i što posjeduje.

Jer za ovakvih dana kao da, bar kratkotrajno, u nama pobjeđuje dobro - ono nam sada također iznova daje priliku da ga otkrijemo u sebi.

Odvojeni od ekrana

Čovjek bi mogao misliti o bojama u ovo proljetno vrijeme, o čudesnim glavicama maslačaka, o leptirima, i općenito, o čudima u prirodi kojima sada svjedoči. Mogao bi se odvojiti od svojih ekrana, zaputiti u jedan takav doživljaj.

Ovi brežuljci, koje neki uspoređuju s toskanskim, premda su od njih drugačiji, ili s provansalskim, koje nisam vidjela, pa ih ne znam usporediti, kao da vape za time – imaju toliko toga za dati ljudskim očima, suviše usredotočenim na bijedu svojih srca, na vlastite žudnje, što se uvijek kriomice preobražuju u prezir prema drugom...

Možda su zato ti brežuljci i padine, ti puteljci i drače, te livade toliko pusti, kao da nitko ovuda ne prolazi, nitko osim lovaca sa svojim pucnjevima, koji s vremena na vrijeme prekinu nijemu, vivaldijevsku glazbu, punu proljetnog uznesenja - kao da se ljudi plaše onoga što bi mogli otkriti u sebi da im se prepuste, da se upute ka nijemom traganju za onim izgubljenim, ne uokolo sebe, već unutar sebe samih.

No upravo je u tome bit ovakvih dana, i ove poruke, što je nama ljudima daje priroda, da ništa nije izgubljeno, samo iz jednog razloga - jer ništa nije niti posjedovano. Širokogudna raskoš koju ona sada, sama od sebe pruža, tu je i tu će i ostati, premda smo uvjereni kako smo već stigli negdje sasvim blizu, nadomak kraja svijeta.

No možda je to samo kraj našega svijeta, spram kojega je, kao i spram svega našeg, priroda ravnodušna.

Nijema i postojana šuti i trpi, čovjekovu glupost, zlo i pogibije koje uzrokuje, i potom ga obasipa darovima koje u mnogome nije zaslužio. Pa ipak, kao da mu se je malo smilovala, njegovoj dječjoj, tvrdoglavoj nakani da ustraje u onome što ga čini daleko manjim, od onoga kakvim ga ona doživljava i vidi…