Kad promatram zgradu u ruševnom stanju zaključujem da nismo u stanju zaštititi ono što smo dobili u nasljeđe.
Onda, preokrećem sve i mislim da jednostavno nije sazrelo vrijeme da se objekt poput kaštela u Lupoglavu konačno sanira.
Mi danas na poluotoku imamo druge prioritete, pokušavamo preživjeti pa vrednovanje starine prelazi u drugi plan.
Jedini način zaštite koja funkcionira u stanju nužde je prodaja; prodajemo sve, svaki dan nešto se prodaje.
Jednom sam ugostio na baladuru kuće gospodina kojeg u Istri nazivaju „kralj nekretnina“. Gospodin mi je kratko objasnio da se svijet dijeli u dvije skupine: oni koji prodaju i oni koji kupuju
Istrani trenutno prodaju, to im je glavna gospodarska grana. Ne kupuju već prodaju: kuće, bivše škole, bivše tvorničke hale, dvorišta, oranice, boške, pašnjake, vinograde, maslinike...
Iskreno, i ja mislim prodati, pitanje je samo cijene. Neki mi kažu da sam munjen, a ti isti bave se jednakom gospodarskom djelatnošću.
Stara, prelijepa škola u Mrganima je prodana i vlasnik je oko nje podigao visoki zid, njegovo je pravo. Novi vlasnici slične školske zgrade u Modrušane nisu se ogradili, prođeš pored nje i možeš je komotno promatrati. Sve ovisi o stilu novog vlasnika.
Obnova ili prodaja Ćićarije?
Partuni vila s bazenom imaju jednu te istu karakteristiku - ne možeš zaviriti, drveni ili željezni zadatak im je jednak: odvojiti se od svijeta.
U petak smo se dali u razgledavanje Ćićarije.
Pred ulaz u Lupoglav skrenuli smo desno i počeli se dizati i potom spuštati do Lanišća, općinsko središte brdovite istarske zbilje. Na raskršću sam se dvoumio da li skrenuti kratko do Bresta pod Učkom da pozdravim Jožeta.
Nadam se da Jože i dalje čuva svoje ovce na pašnjacima oko Bresta, isto smo godište. Jože je cijelo djetinjstvo proveo slijedeći logiku transhumance: jesen i zima na obali kod Rovinja, proljeće i ljeto na visokim pašnjacima Ćićarije.
Ušli smo kratko u Lanišću, Gianni je snimio crkvu i Bulešićevu bistu.
Pred ulaz u općinsko središte cesta se diže prema mjestu Račju Vas, potom slijede Rašpor i Trstenik. Ćićarija je zelena, tek su pokosili travu, temperatura je daleko niža, pravo proljeće.
Kad će krenuti obnova Ćićarije? Preokrećem pitanje: je li počela prodaja Ćićarije?
Ne znam, vlasnička struktura nekretnina je složena, vlasnici žive globalno, nastanjeni su na svim kontinentima. Meni najbliži Ćići žive u Rovinju: Poropat, Sinčić, Brajković, Čendak, Božić, Posedel...
Ruševnih kuća ima napretek, ali fasade su izuzetne elegancije, imaju u sebi nešto što te raznježuje i diže, skladan raspored otvora, čistoću forme, kao da dolaze s druge planete.
Brda i vale se razmjenjuju, spustili smo se do sela Dane, tu je rođena mama jednog susjeda u rovinjskoj ulici Sveti Križ, ne sjećam se prezimena. Udala se za Rovinježa, Latina, sasvim uobičajena istarska praksa.
Stigli smo do mjesta Vodice, predzadnje stanice smišljenog putovanja kojim sam htio obnoviti sjećanja s početka 90-ih godina, kada je između Slovenije i Hrvatske podignuta kruta granica. Bila je kruta i apsurdna, gotovo groteskna, preslika povijesnog preokreta s vidnim dokazima anarhije.
Granica između dviju država postavljena je u Vodicama, no zadnje hrvatsko selo prema zapadu su Jelovice.
Da bi došao do Jelovice morao si stati pred graničnom rampom: odlazio si u hrvatsko područje s putovnicom, stranac u vlastitoj zemlji.
Gostiona Lovac
Ovdje i dalje radi gostionica Lovac. Gianni me snimio s braćom Čendak, nasljednicima ugostiteljskog objekta koji je pokrenut davne 1902. godine u vrijeme austrougarske monarhije.
Imućni Tršćani dizali su se do Jelovice, lovili su divljač i jeli u toj gostionici.
Kada je postavljena granica u Vodicama Tršćani su i dalje zalazili u Jelovice, ali čekali bi ih hrvatski graničari: zaplijenili bi im dokumente i vodili do suca za prekršaje u Buzet na plaćanje masne kazne.
Iz predgrađa Trsta stižeš do Jelovice za manje od 30 minuta, to sam provjerio, no granicom u Vodicama Talijani su morali obaviti ogroman krug, Trst-Buzet- Brest i potom granica u Vodicama.
Nakon nekoliko godina podignuta je državna, međunarodna granica između Jelovice i Podgorja na slovenskoj strani. Prezime Čendak prevladava kako u Podgorju tako i u Jelovicama. Međunarodna granica je bila kratkog vijeka, uveden je status malograničnog prijelaza, sve do dana kada je Hrvatska ušla u schengenski prostor.
Danas je prolaz slobodan, svi smo građani EU-a.
Braća Čendak primaju goste koji dolaze iz Rijeke i Trsta, mjesto je jako lijepo, kuhinja je dobra, ljudi su gostoljublvi, friško je, sve se vratilo kao davne 1902. godine kada je njihov pradjed otvorio oštariju.