Od početka 1940-ih Motika sustavno provodi vlastita atelijerska istraživanja u kojima kolaž, fotografija, fotokolaž, dekalkomanija, frotaž, rad na staklu i celofanu te različiti svjetlosni i luminokinetički postupci postaju ravnopravna sredstva umjetničkog izraza. U tom kontekstu fotokolaž kod Motike ne treba promatrati samo kao tehničko spajanje fotografskih fragmenata.
On fotografsku sliku oslobađa njezine dokumentarne funkcije i pretvara je u element nove vizualne strukture. Izrezivanjem, premještanjem, kombiniranjem i suprotstavljanjem različitih motiva nastaje nova stvarnost koja više nije vezana uz logiku svakodnevnog prostora. Fotografija postaje materijal za oblikovanje, a ne samo zapis stvarnosti.
Posebno je zanimljiva činjenica da se Motikini eksperimenti ne razvijaju linearno. On ne napušta jednu tehniku kako bi prihvatio drugu, nego ih međusobno povezuje. Kolaž se susreće s fotografijom, fotografija sa slikarskom intervencijom, a materijalni eksperiment sa svjetlom. Na taj način nastaje svojevrsna otvorena umjetnička metoda u kojoj konačno djelo često izgleda kao rezultat istraživačkog procesa.
Fotokolaži osobito dobivaju novu dimenziju na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e. U tom razdoblju umjetnika privlače teme svemira, tehnološkog napretka i popularne kulture. U kolaže i fotokolaže uključuje vizualni materijal preuzet iz novina i publikacija, povezujući fragmente svakodnevne vizualne kulture u neočekivane cjeline. Upravo tim postupkom nastaju spojevi naizgled nespojivih vizualnih i semantičkih elemenata.
Takav postupak danas možemo promatrati kao izrazito suvremen. Motika ne polazi od ideje da umjetničko djelo mora nastati isključivo tradicionalnim slikarskim sredstvima. Naprotiv, on pokazuje da umjetnički materijal može biti pronađen u svakodnevnom životu, fotografiji, tisku, industrijskim materijalima, svjetlu i slučajnom vizualnom događaju. Upravo je ta otvorenost prema različitim medijima jedna od njegovih najvažnijih vrijednosti.