Izložba "Meanwhile in the Glossy Interface" u galeriji Novo

Izložba „Meanwhile, in the Glossy Interface“ otvorena je u četvrtak, 25. srpnja u pulskoj galeriji Novo. Na izložbi sudjeluju umjetnice Carmen Roca Igual, Dora Brkarić i Helena Roig Prats, a kustosica je Elena Apostolovski. Brojne okupljene pozdravila je voditeljica galerije Marijeta Bradić iz udruge Metamedij.

- Ono što tematski povezuje radove ovih tri umjetnica je to da se bave istraživanjem procesa komodifikacije ženskih tijela u digitalnom online okruženju. To je tema koju smo već načeli u subotu u obliku jednog pretprograma u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci kroz video screening radova umjetnica i razgovor s njima. I predprogram i ovu izložbu kurirala je Elena Apostolovski, koja inače djeluje kao nezavisna kustosica i živi i radi u Hagu. Elena je uključena u rad ove galerije od samih njezinih početaka, još i prije nego što smo ju otvorili. Ona nam je pružala savjetodavnu podršku te je uključena u odabir programa koji se događaju u galeriji. Osoba koja nas je spojila je upravo Dora Brkarić koja se prije godinu dana javila udruzi Metamedij s prijedlogom za suradnju. Rezultat te suradnje je projekt koji je izvela u Istarskom narodnom kazalištu početkom ove godine, a rezultat te izvedbe je i ova instalacija koju vidite večeras, kazala je Bradić i zahvalila se kolegama iz udruge Metamedij koji su uz umjetnice marljivo radili na postavu te je predala riječ kustosici Apostolovski.

- Meanwhile, in the glossy interface (U međuvremenu, u sjajnom sučelju) zaviruje u paralelne priče naše svakodnevnice. Prikupljajući perspektive različitih online stanovnika, od online radnica i radnika do lutalica i skrolera; okupljene umjetnice istražuju tjelesne, emotivne i psihološke učinke preseljenja u online prostore. Promišljajući likove proširene u digitalnom, korištenjem filtera lica, selfie kamera, live streamova ili inscenirane i visoko manipulirane fotografije, umjetnice Carmen Roca Igual, Dora Brkarić i Helena Roig Prats istražuju komodifikaciju tijela online. Ispitujući politike iza algoritama koji bilježe, distribuiraju i prezentiraju tijelo online, izložba skreće kritičku pozornost na zaslone koje svakodnevno držimo u rukama i istražuje kako slike koje dijelimo poprimaju vlastiti život, kazala je kustosica Apostolovski i predala riječ umjetnicama koje su ukratko opisale svoje radove.

U filmu „Novel (Roman)“ umjetnice Carmen Roca Igual likovi naglas preispituju vlastitu sliku o sebi dok razgovaraju, pa čak i tračaju uz selfije i nežive predmete. U društvu telefona i tableta, bore se s unutarnjim dramama dok su prisiljeni ostati kod kuće tijekom početka karantene u Španjolskoj. Promišljajući o tehnologiji, usamljenosti i ulozi digitalnog okruženja u svakodnevnom životu, film pretresa značenje upoznavanja samog sebe isprobavanjem različitih filtera lica. Promatrajući geste koje izazivaju novi mediji: primjerice kako treperenje filtra za lice potiče na lagano naginjanje glave u pokušaju ponovnog oblačenja virtualne maske, ili efekte nošenja selfie-mount uređaja (štap za selfie) koji kao produžetak tijela istovremeno reflektira i snima osobu koja ga nosi – suvrmena tehnologija proširuje i manipulira stvarnost, zamagljujući granicu između fikcije i tjelesnosti.

Carmen upotpunjuje video instalaciju prilagodbom selekcije ilustracija sa oslikanog paravana „Gossip Quarters (Tračerske četvrti)“ kojim želi uputiti na pozitivne aspekte tračanja, kao slobodnog razgovaranja. Tračanje je način razgovora neopterećen tuđim prosudbama, kada se osoba koja govori osjeća ugodno pričati o onome što stvarno misli i osjeća, te se postavlja pitanje – zašto se i u kojim situacijama ne osjećamo slobodno izraziti se autentično?

Umjetničko istraživanje Helene Roig Prats „Existing online is selling our bodies (Bivanje online prodaja je naših tijela)“ usredotočeno je na otkrivanje struktura gentrifikacije na internetu. Autoportreti u ophodu galerijskog prostora, visokoeditirani u kolaboraciji sa urednicom Pépinot, jedna su od putanja istraživanja koja se bavi konstrukcijom vlasti- te slike na internetu i prisutnim trendovima. Suvremene slike manipulirane su vizualnim, tehnološkim i kulturološkim filterima. Tijela na ekranima su dematerijalizirana, mistificirana i glorificirana; temeljena na fikciji i proizvoljnim narativima. Prisutnost tijela na internetu regulirana je skupom nematerijalnih pravila i cenzura, instrumentaliziranih algoritmima koji određuju vidljivost, dostupnost i distribuciju slika na mreži. „Existing online is selling our bodies (Bivanje online prodaja je naših tijela)“ bavi se strukturama moći koje su definirale online postojanje u 21. stoljeću, promatrajući komodifikaciju tijela i utjecaj na evoluciju medija i online platformi. Istraživanje se oslanja na teoriju koju je osmislila Jessa Lingel u knjizi ‘The gentrification of the Internet’, koja tvrdi da online prostore i odnose sve više diktiraju korporacije, kojima dominiraju interesi poslovanja i kapitala, umjesto da ih pokreću zajednice i zastupanje interesa ljudi koji ga koriste, kako se to zamišljalo 90-ih.

Korisnicima više nije ponuđen Internet kao mjesto stvaranja i alat za ekspresiju, već se tamo danas postavlja zadatak identifikacije s postojećim trendovima, estetikama i stilovima života.

Ušuškano u središte prostora, višegodišnje performativno istraživanje Dore Brkarić predstavljeno je instalacijom koja poziva na radikalnu iskrenost i pruža utočište najdubljim emocijama. Koristeći se bljeskalicom i kamerom mobitela kao alatom za suprotstavljajanje intimnog i javnog, rad interpretira tehnološki i društveni voaerizam. S T R I P T E A S E nastaje potaknut željom za sirovim eksponiranjem intime u suprotnosti s otuđenjem koje nameću uvjeti života i rada u nesigurnom svijetu umjetnosti i neo-liberalnog kapitalizma, gdje su intimni i radni odnosi opterećeni samopromocijom, ambicijom i validacijom. Parafrazirajući armenskog redatelja Sergeia Parajanov, dvije izvođačice ‘tragaju za sobom jedna u drugoj’.

Dora je započela s istraživanjem čina izlaganja u doba izoliranosti fizičkih kontakta 2020. godine, kada u želji za penetriranjem u nutrinu vlastita tijela dokumentira videom solo izvedbu na Marsovom polju u Puli. Film je prikazan u MMSU Rijeka 20.7. u sklopu uvodnog programa izložbe Click, Post, Play (Klik, objava, reprodukcija). Od samih početaka, Dorino istraživanje bavi se odnosom sa rodnim gradom a polazi od impulsa za otkrivanjem slojeva vlastitog identiteta i želje za njegovim ogoljenjem. Koreografija je razvijena u suradnji sa izvođačicom Ivom Katarinčić, a kostime dizajnira pulska kostimografkinja Mia Miletić, inspirirana tradicionalnom istarskom nošnjom, čovječjom ribicom i radničkom klasom.

Carmen de la Roca (Španjolska, 1998) diplomirala je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Haagu 2020. godine. U umjetničkom radu, istražuje ljudsko ponašanje i društvenu strukturu koju primjenjujemo u odnosu na nove medije. Njezin rad kombinira identitet, tehnologiju, osnaživanje i ulogu novih medija, ali i suštinsku težnju za komunikacijom, duhovnošću i vezom za kojom većina traga. Radovima istražuje iskustva kroz izmišljene likove kao zamjenu za vlastite dileme. Likovi žive kroz suvremene priče dok otkrivaju kako iskoristiti sadržaj koji stvaraju u ovoj ekonomiji pažnje. Njezin je rad službeno odabran za #AmLatino Film Festival i nominiran za nagradu za mlade talente tijekom Dutch Design Weeka. Pomagala je umjetnicama i redateljima Amaliji Ulman i Pauline Curnier Jardin, a njezin je rad prije toga prikazan u Amsterdamu, Kopenhagenu, Budimpešti i Haagu. Carmen podržava Artist Start Mondriaan Funds.

Dora Brkarić nakon diplome suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu nastavlja studij koreografije u TEAK-u (Helsinki) i SNDO-u (Amsterdam). Radi kao izvođačica za Mateja Kejžara, Simone Aughterloney, Flaviu Pinheiro, Mehdija Farajpoura i druge. Njezina praksa nastaje na sjecištu digitalnog i fizičkog prostora, obuhvaćajući performans, video radove, instalacije u galerijskim prostorima i kazalištu.

Helena Roig Prats vizualna je umjetnica koja se bavi dokumentarnom fotografijom, a živi između Nizozemske i domicilne Španjolske. Njezin rad vođen je suradnjom i procesima izgradnje zajednice te često ukazuje na perverzni odnos između medija i moći. Od početka pandemije COVID-19 2020, dok je proklinjala svoj studij fotografije na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Haagu, njezina je umjetnička praksa bila usmjerena na seciranje ideje digitalne intimnosti i načina na koji njezini narativi kruže među milenijalcima. Njezino pripovijedanje temelji se na humoru, nasumičnosti i radikalnoj iskrenosti. Svoj je rad predstavila na izložbama, projekcijama i performansima na The Gray Space in the Middle (The Haag), Espai nyamnyam (Mieres), Art festival La Bianyal (Olot), Contemporary art Centre Bòlit (Girona), Impakt Festival (Utrecht), DE BOUWPUT (Amsterdam), Berlin Film Porn Festival, Weimar Queer Film Festival, STIFF Galerija SKC (Rijeka), International Women’s* Theatre Festival (Frankfurt, DE) i drugdje.

Elena Apostolovski nezavisna je kustosica, spisateljica i edukatorica. Nastoji propitati odnos društvene stvarnosti, umjetničkog djela i publike, afirmirajući doživljaj umjetnosti kao fizičko iskustvo tijela u prostoru koje dijeli s drugim ljudima. Njezina praksa usmjerena je na istraživanje međuljudskih odnosa u fizičkoj i digitalnoj stvarnosti oblikovanoj dominantnim ideologijama, s ciljem pronalaženja strategija koje pridonose jačanju povezanosti unutar zajednice i narušavanju konvencija. Znatiželja je navodi na česte suradnje s pojedincima i udrugama iz društvenih i tehničkih znanosti, plesa i performansa. Radi kao programska koordinatorica i agentica u umjetničkom prostoru i platformi zajednice Initiative Inventors Inventors u Haagu.

Izložba „Meanwhile, in the glossy interface (U međuvremenu, u sjajnom sučelju)“ u galeriji Novo može se razgledati do 21. kolovoza.