S obzirom na iznimnu znanstvenu, stručnu, ali i osobnu, memorijsku vrijednost djela, ne čudi da je pozitivnu reakciju izazvao tekst o posthumnoj objavi dviju knjiga pulskog arhitekta, urbanista i znanstvenika dr. sc. Attilia Krizmanića (Pula 1935.- Pula 2022.) pogotovo s demistificirajućim naslovom "Attilio Krizmanić: "Izmišljena je priča da je Pula, kao i Rim, sagrađena na sedam brežuljaka".
Napustio nas je koncem travnja 2022. godine, nekoliko dana prije nego što mu je trebala biti uručena Nagrada Grada Pule, a sada je Povijesni pomorski muzej Istre objavio njegove dvije, bogato opremljene knjige, "Prostorni razvitak Pule 1813. – 1918." i "Građevine komunalnog sustava 1813.-1918", kao uvod i temelj projekta "Graditeljsko naslijeđe Pule 1813.-1918.", čiji je idejni začetnik bio Krizmanić i u sklopu kojeg će se publicirati ukupno deset knjiga raznih autora.
Attilio Krizmanić
U ovom tekstu najviše prostora dat ćemo upravo njegovim osobnim zabilješkama, osobnim sjećanjima, koja uknjiženjem postaju dokumentom kolektivne pulske memorije.
Velik posao napravila je glavna urednica dvoknjižja i koordinatorica cijelog projekta Gordana Milaković, viša kustosica Povijesnog i pomorskog muzeja Istre. Sve do smrti, još od 2007. godine aktivno je surađivala s Krizmanićem.
- Bio je iznimno duhovit, iako je imao ozbiljan, strog gard. Njegov je humor bio sarkastičan, no taj je sarkazam bio utemeljen. S njim ste se mogli izvrsno zabavljati. Osporavali su ga ljudi koji su imali manje znanja od njega ili netko tko bi se ko pijan plota uhvatio neke njegove greške, a najveći "problem" je bio taj što je beskompromisno svima govorio ono što misli. Meni je, u biti, bilo najteže zadobiti njegovo povjerenje te 2007. godine, kad su bili zgotovljeni prvi tekstovi. Bio je jako temperamentan čovjek, za svaku bilješku bismo se raspravljali, nije htio da mu se mijenjaju ili izostavljaju dijelovi teksta. Ali kad sam stekla njegovo povjerenje, onda je sve išlo glatko, veli ona.
"Nitko se ne nije tako detaljno bavio ovom materijom. Ima više radova u kojima pišu povjesničari o razvoju grada, ali oni nisu arhitekti i zato je ovo jedan jedinstveni pristup. Čovjek je bio doktor arhitekture, možda je na neki svoj način tumačio neke povijesne aspekte, ali graditeljskom nasljeđu Pule posvetio je cijeli svoj život. Bio je pravi erudit, posjedovao je ogromno enciklopedijsko znanje. Bio je jako detaljan u svojim istraživanjima, uporan, jako tvrdoglav", kaže i nastavlja.
(Gordana Milaković, foto: Manuel Angelini)
- Na Mediteranu ne postoji nijedan grad koji svoje najljepše lice nema okrenuto prema moru. Stoga je pisao o tome kako je izgledala Pula prije izgradnje austro-ugarske ratne luke, kako su bile ušminkane sve te palače. Jer, kad dolaziš u grad, dolaziš s mora. Bombardiranjem je puno toga srušeno, a on je insistirao da se interpolacijom obnove građevine, protiveći se svojedobnim zahtjevima zelenih o očuvanju Parka grada Graza ili Parka mladenaca, koje je zvao tzv. parkovi.
- Još od početaka naše suradnje 2001. fascinirala me je količina njegovog znanja. Meni je bilo izuzetno bitno da se ove dvije knjige objave i da projekt ide dalje. Jako mi je žao da je ovo posthumno djelo. Voljela bih da je doživio objavu svojih djela, jer to mu je kruna stvaralaštva.
Giardini oko 1909. godine (foto PPMI)
- Njegove osobne zabilješke i sjećanja uopće ne umanjuju znanstvenost i stručnost njegova rada, oni oplemenjuju taj rad. A on je htio da to bude tako. Zašto izbaciti priču o sukobima Verudeža i Barakera, s pravom se pita urednica knjiga Gordana Milaković. Srećom, ušla je u knjigu i u nastavku donosimo tu, nešto skraćeniju, osobnu priču Krizmanića iz rane mladosti (rođen je 1935.), a u nastavku i priču o njegovoj majci i pradjedu koji je bio s braćom vlasnik Fratarskog otoka.
I muli delle Baracche e de Veruda
"Već smo ranije spomenuli i u više navrata dopunili službenu podjelu teritorija grada i općine čija su imena i granice redovito bile ucrtane i na službenim planovima grada već od 1886. godine da bi se mogle voditi razne evidencije podataka prostora važne za upravljanje gradom. Dakako, postojale su granice gradskih i prigradskih četvrti koje su utvrđivali i muli de strada, odnosno mularija, dječurlija ili mangupi s ulice. One se nisu crtale, već su se morale pamtiti. Često se nisu poklapale s onim službenim granicama, a bile su i promjenljive kada bi određena skupina mangupa uspjela, udarajući se šakama ili gađajući kamenim škajama (scaie de piera), domoći se dijela susjedne gradske četvrti. Takve su borbe bile iznimno značajne kada se radilo o neizgrađenom otvorenom području koje službeno još nije bilo podijeljeno.
"Dakle, ja sam bio pripadnik dei muli de Veruda, nato Verudese, a naši su 'ljuti neprijatelji' bili prvi susjedi - Baraccheri, i muli delle Baracche. Bili su poznati kao ponosni i dobri čuvari svog obitavališta, svoje gradske četvrti Sv. Polikarp i južne Pule, no njega su upravo i muli de Veruda često nastojali povrijediti i zauzeti. Prvu i drugu skupinu činila su najžešća djeca, adolescenti, mularija, članovi radničkih obitelji i težačkog sloja građana, jednako talijanskih kao i slavenskih. Rijetko je kada unutar tih skupina bio pokoji 'tatin sin' bogatijeg socijalnog sloja koji je stanovao u stambenim vilama.
Iako je sve započelo u kasno austrijsko doba na starim mletačkim tradicijama, podjela grada i običaji muli de strada protegli su se na cijelo razdoblje talijanske države, s prekidom od sredine 1943. godine do sredine 1945. godine da bi se nastavili još najviše jedno desetljeće.
Zastoj te tradicije na Verudi i Barakama dogodio se ne samo zbog iseljavanja većeg broja djece i njihovih obitelji 1946./47. godine, već i zbog čestog bježanja mladića (katkada i maloljetnika, adolescenata) u Italiju i poslije navedenog datuma.
Bježali su preko Jadrana ili preko dobro čuvane kopnene granice često riskirajući život. Tako su se ispraznile Barake i Veruda. Od oko tridesetero muške djece na Verudi 1945. godine, nakon deset godina, ostala su samo tri momka. Na Barakama je bila slična situacija. Stare se tradicije više nisu prenosile jer ih nitko od pridošlica nije mogao, a niti htio prihvatiti. Nestali su i muli delle Baracche e de Veruda koji su svojim pravilima ponašanja (regulama) iskazivali vrlo čvrstu pripadnost i zaštitu prostora u kojem su živjeli dajući tako osobitu boju gradskim četvrtima u toj specifičnoj kulturi ulice koja se postepeno gasila, izgubila i definitivno rasplinula u moru poratnih zaborava pulskih identiteta...
Raskrižje današnje Tomasinijeve ulice te današnje i tadašnje Ulice Veruda, čiji je uži prostor bio definiran toponimom Vernigal, bilo je jedna vrst dosta širokog trga na kojem su se okupljali i muli de Veruda. Rubovi tog raskrižja danju su bili prostori tradicijskih dječjih igara među kojima su vladale scinche (špekule ili klikeri). Predvečer ili u ranu večer na potezu raskrižja ispred spomenute osterie, Trattorie Blasich, do susjedne pekarnice okupile bi se dvije odvojene skupine dei muli de Veruda: stariji tzv. muloni s pokojim pouzdanim mladim mulom, i skupina najmlađih tzv. muleti (putei) de Veruda. Te su dvije skupine bile toliko međusobno udaljene da muleti ne bi mogli čuti što govore i o čemu raspravljaju stariji muloni, uglavnom predvodnici skupine.
Ja sam do sredine 1943. godine mogao naravno biti, kad mi je mama dozvolila da se družim con quei muli de strada (s onom uličnom mularijom), u onoj drugoj skupini klinaca koja bi se često sastajala na nogostupu (marciapie) do ugla pekarnice oko nona Gianca (Janka). On bi nam, kad je bio dobre volje, pričao o nekim njegovim zanimljivim dogodovštinama koje smo mi pozorno slušali. Ponekad se zgražavao nad našim glupim učiteljima koji su nas, zamislite, učili da je zemlja okrugla i da se uz to još i okreće oko sebe i oko sunca. 'Prosudite sami da tako ne može biti, rekao je nono Janko, jer bi se inače ja ujutro probudio u svojoj sobi leđima na podu i svojim štapom prema stropu!'
Na tom bi raskrižju, uglavnom navečer, bilo polazište i cilj kružnih utrka biciklima u kojima bi redovito pobijedio Nereo Perosa ili Silvio Tominovich jer su, između ostalog, imali najbolje bicikle na Verudi. I tako se praznila nakupljena energija dei muli de Veruda.
Mama je budno pazila s kim se družim pa je, kako bi mogla kontrolirati što radim, tražila da se moji prijatelji dolaze igrati u naše dvorište jer smo živjeli u djedovoj kući uz navedeno raskrižje. Međutim, takva igra nije donosila gotovo nikakav užitak. Gušt je bio igrati se vani, uz rub ulice, dalje od materinih očiju, baš na raskrižju i s onima koje je ona zvala muli de strada.
Uzbudljivije je bilo igrati se s njima na ulici, oni su sve igre poznavali bolje od nas, od njih si mogao štošta naučiti. Na ulici si mogao sve vidjeti, u dvorištu zatvorenom s portunom (ulaznim vratima) bilo je samo riguarda - obazrivosti i opreza.
Igrali smo i nogomet, naravno s krpenjačom - con la bala de strasa na približno izravnatom terenu s puno rupa in Lera (Monte Era) tadašnjeg travnjaka između Ulice Valsaline i Nove streljane Veruda, a danas je to borova šuma (pineta) ponad raskrižja Ulice Veruda i Ulice Valsaline. S pravom kožnatom loptom (balom) igrali smo samo nedjeljom, pod uvjetom da se onaj koji je držao kožnati dio uspije dogovoriti s vlasnikom zračnice.
Službenim su se granicama gradskih četvrti uglavnom obuhvaćali izgrađeni dijelovi grada ili oni koji su se planirali graditi u bliskoj budućnosti. Osim ovih službenih granica, unutar kojih su se odvijali procesi života, rada, reda i održavanja čistoće njihovih stanovnika, postojale su granice dječjih igara, svađa, tučnjava i pravih bitaka kamenim odcjepima - škajama - a sasade.
Govorim, naravno o granici između Barakera i Verudesa na jedinom mogućem otvorenom i neizgrađenom obalnom pojasu, bez današnjih pineta, mjestimično zauzetom fortifikacijama s dvije streljane, od uvale Valkana do Valsalina, odnosno ponad današnje ceste Lungomare. Najpogodnije mjesto za takvu vrst vrlo žive granice pronađeno je u pojasu napuštene stare streljane Valkane smještene duž hrpta uzvisine između Val Consilletti (danas Gortanove uvale) i Valkana, približno u smjeru sjever - jug. Tu ćemo granicu danas nazvati granicom čokolatina, odnosno el confin dei ciocolatini.
- Ovaj kunfin se nije očitovao samo jednom crtom, već je to bio pojas od najmanje 50 m koji je išao od morske obale između Valkana i Gortanove uvale do Ulice Veruda (tada Via dei Bersagli), a od te ulice se sužavao na oko 3 m u dužini od 150 m do zgrade streljane (danas zgrade Praktikuma Škole za turizam, ugostiteljstvo i trgovinu Pula u Ulici Ruže Petrović 17). U toj zadnjoj ili prvoj sekciji granice širine 3 m i ravnim pravcem duge 150 m, obostrano je bio zasađen po jedan red ladonja, sačuvanih do danas uz rub asfaltiranog školskog igrališta.
Poznato je da ladonja daje slatke i ukusne plodove u obliku manjih kuglica s korom boje čokolade pa su djeca koja si nisu mogla kupiti čokoladu jela te plodove i stablo ladonje nazvala čokolatin. Po sredini staze zasađenih čokolatina ravnim pravcem do morske obale išla je granica koja je razdvajala i muli delle Baracche (mladiće s Baraka) na zapadu od i muli de Veruda (mladiće s Verude) na istoku.
Ako bi se Baraker popeo na neki istočni čokolatin ili bi Verudese to učinio na zapadnom, bio bi neminovan 'rat' ili makar kratka bitka šakama.
- Granica čokolatina od Ulice Veruda do morske obale, široka koliko i napuštena streljana, bila je idealno mjesto za tzv. guere a sassi ili sasade, ratove kamenim škajama ili odcjepcima. Teren je bio valovit, bez stabala i niske šumske makije, ali s visokom nepokošenom travom, s rovovima, rupama i nasipima iza kojih se mogla skloniti glava. Na cijeloj bojišnici bilo je u izobilji pločastog sitnog i krupnog kamenja. Sjećam se jedne takve opasne bitke ujesen ili zimu 1945. godine ili početkom 1946. godine. Puhalo je jako jugo koje je lelujalo travu u dugim plitkim valovima iz kojih je tu i tamo provirivala nečija glava. S obje je strane bilo onih koji su na glavama nosili šljemove njemačke i talijanske vojske pronađene u napuštenim vojarnama ili fortifikacijama. Na mojoj glavi nije bilo ništa, ni kapa, jer kod kuće nisam smio držati nikakvu vojnu opremu, pa naoružanje koje si tada mogao dobiti gotovo badava neću ni spominjati.
Škaje su počele 'fijukati' iznad glava s obiju strana. Taj je dan sasada više ličila na nekakav pozicijski rat, nitko nije uspio napredovati na tuđi teritorij, svi bi se uspravili, opalili po koju škaju i brzo legli u nekakav zaklon, iza nekog nasipa ili žbunja, a ja sam klečao u nekoj plitkoj šupljini. Jedino je među Barakerima nekakav tanak i visoki spilonghin stajao stalno uspravno, gađao nas i vješto eskivirao naše kamene škaje. Bio je to Aldo Cattonaro, tri ili četiri godine stariji od mene, koji je već spadao u odrasle mulone iz Talijanske gimnazije. Za takvu vrst bitaka bio sam ipak premali, ali na poziv svojih prijatelja morao sam izmigoljiti iz kuće da bih osjetio draž i miris takvog meni izuzetno važnog i privlačnog događaja. Vratio sam se doma čitav i bez rana, isto tako nečujno kao što sam i otišao, tako da nitko nije primijetio da sam iz nje izostao.
Granica čokolatina na obali Lungomarea, i prije nego što je sagrađena asfaltirana cesta, bila je limit do kuda se smiju kupati Barakeri, a do kuda Verudeži.
Bilo je ljeto 1943. godine, prije ribaltona Italije, kada sam otišao sâm od naše kuće i za pet minuta stigao do Valsalina s namjerom da se okupam al Rosso. Tako smo zvali lokalitet gdje sam naučio plivati. Sjeo sam na betonsku ploču uz zgradu stare Mornaričke klaonice i počeo se svlačiti kad se ispred mene pojavio stariji mulo de Veruda i naredio mi da se odmah udaljim jer se ja tu ne smijem kupati budući da nisam s Verude. Moja uvjeravanja u suprotno nisu ništa vrijedila, ali sam se taj dan ipak uspio okupati u 'našem moru' jer me prepoznao neki drugi momak i garantirao da sam pravi muleto de Veruda. Nitko nije mogao, međutim, pomoći te iste godine jednom mladom i fino odjevenom časniku talijanskog zrakoplovstva koji nije htio otići iako su ga lijepo zamolili. Tada ga je već razvijeni, jaki mladić s glavnog verudskog raskrižja (Vernigala), košarkaš i komunist Egidio Blasich, na silu polegao na tek friško katranskom bojom ofarbano dno batane i grubo otjerao.
Jednom se prigodom poslije rata Marcello Staver s Verude išao kupati na Valkane, vjerojatno zbog oklade. Marcello je bio nizak i jak momak, ali je imao posebno veliku i jaku glavu s kojom je mogao lomiti i velike tikve koje su muli bacali u zrak. Naravno, Barakeri su ga htjeli otjerati s Valkana i zato ga je više njih počelo tući, ali je Marcello bio nesavladiv! Legao je tek ranjen u lokvi krvi tek kad su ga opalili ciglom po glavi...
Moram, međutim, naglasiti da u tim borbama djeca nisu uništavala tadašnju urbanu opremu. Ako bi se slučajno to ipak dogodilo, zaduženi bi municipalni stražar na terenu isti dan dostavio račun roditeljima za učinjenu štetu.
Neki je mulo de Veruda 1943. godine, na dan kapitulacije Italije ili ribaltona, pronašao u Fort Bourguignonu veću količinu floreta i sablji i sačuvao ih do 1947. godine pa smo se svi mačevali s pravim oružjem, a učio nas je toj vještini neki profesionalni mačevalac koji je bio došao iz Zagreba u ex casa Balilla.
Te iste godine Tullio Cerlienco, el fio del caliger de Veruda - sin postolara s Verude, upisao se u boksački klub Proletario čije je članove trenirao u gimnastičkoj dvorani škole Dante Alighieri slavni pulski boksač Otto Govich s Baraka.
U toj sam školi bio završio peti razred Osnovne talijanske škole i nakon položenog prijemnog ispita upisao se u prvi razred Talijanske gimnazije podno mletačke utvrde. Tulliov me primjer, međutim, privukao da idem u dvoranu učiti boksačke vještine željan da se konačno pošteno i tučem i tako napredujem u hijerarhiji dei muli de strada. Završio sam i na ringu, tukao sam se i krvario. Bio sam postao i šampion Pule u papir kategoriji na ponos svog oca.
Ulica me bila potpuno obuzela, gimnazija kao da nije postojala. Naravno, mama je to riješila vrlo brzo i korjenito i sve se vratilo u normalan život. Bio sam postao pravi i primjeran mulo de Veruda / de strada u pejorativnom smislu. Dogodilo se to u razdoblju kada njih gotovo više nije ni bilo na ulici jer je većina već bila otišla u Italiju.
To je bila moja zadnja aktivnost u nekim slabim i blijedim okvirima skupine i muli de Veruda koji će nakon 1947. godine nastaviti bježati preko Jadrana u Italiju, a potom se raspršiti po svijetu. Svoje prijatelje s Verude i Baraka, dva najprostranjenija predgrađa Pule, podjednako Talijane kao i Hrvate koji su znali govoriti samo talijanski, takoreći odjednom sam izgubio.
Netko mi je ipak nepravedno oduzeo lijepe trenutke moje bezbrižne prve mladosti i druženja s njima. Njihovi su odlasci ili bježanja iz svog rodnog grada bili za mene uvijek potresni i tužni trenutci nakon kojih sam osjećao neizmjernu prazninu".
"Prema kazivanju moje matere Katerine Krizmanić, rođene Rosanda (17. kolovoza 1909. - 22. prosinca 1999.), njezin je pradjed (stariji Ivan Rosanda iz Premanture) imao tri sina, Vjerojatno se prvi najstariji sin također zvao Ivan kao i njegov otac, drugi je bio majčin djed Mikula (Nicolò) Rosanda (18. siječnja 1835. - 8. studenoga 1908.) (usp.: Status animarum Župe Premantura), dok je treći bio Pere (Pietro). Oni su prema materinom kazivanju bili vlasnici Fratarskog otoka (otoka Veruda). Zbog čega je od trojice sinova samo Ivan naveden kao vlasnik ½ otoka, a umjesto Mikule i Pere njihove žene Mattia i Lucia u ¼ otoka?
Možda su u pitanju bili neki porezni problemi. Postoji, međutim, alternativa. Majčin djed i moj pradjed Mikula Rosanda 3. se lipnja 1857. godine vjenčao Matteom (Sebeglia) Šebelja (10. svibnja 1836. 10. studenoga 1918.) pa je možda moja prabaka u brak s Mikulom donijela svoju naslijeđenu četvrtinu otoka, a to isto je mogla učiniti i Lucia s Perom.
Obitelj Šebelja živjela je u jednokatnici podignutoj nakon 1872. godine na Verudi, uz put Vintijan i Vinkuran, na 60 m od obale. Danas je kuća sačuvana i polunastanjena, a nalazi se blizu obilaznice, podno raskrižja za Marinu Veruda i podno vile Banfield. Vjerojatno je Ivan Rosanda Stariji (od Bilinovih) kupio cijeli otok od Belemanna oko 1840. (?) pa ga onda podijelio na svoja tri sina ili je kupio samo 1½ otoka koju je naslijedio stariji sin mu Ivan, dok je drugu polovinu otoka kupio otac Mattie i Lucie Šebelja od kojeg su one naslijedile svaka po četvrtinu te je tako cijeli otok postao vlasništvo Rosandinih, zvanih Bilini.
U svakom je slučaju poznato da je Mikulin dio otoka sigurno prodan pod pritiskom njegovih sinova Silvestra i Antona (Pićora) vjerojatno već krajem 19. stoljeća jer su oni bili izmislili neke priče o vješticama na otoku samo da ne bi svaki dan iz uvale Soline (podno Vinkurana u Banjolskoj uvali) veslali do otoka da bi obilazili svoje blago, a usput i ulovili pokoju dobru ribu. Kome je otok sa samostanom i obesvećenom crkvom prodan - nije mi poznato.
Možda je cijeli otok ili samo samostanski polurazrušeni sklop kupio Alfred von Spillmann, zastupnik Zemaljskog pokrajinskog parlamenta, jer će on, kao što ćemo vidjeti u nastavku, u srpnju 1914. godine biti vlasnik katastarske čestice samostana i veće zemljišne parcele do obale jugoistočno od njega te zatražiti njegovu djelomičnu adaptaciju i obnovu. U kronikama se prenosi da je 1. travnja 1914. godine Općina Pula objavila da je prema preporuci gospodina Alfreda von Spillmanna iz Beča, novog vlasnika otoka Veruda, oblasni kapetan zabranio protupravnu sječu šume i ispašu bilo kakvih životinja na otoku".
Završit ćemo važnim, sudbinskim dijelom o nastajanju moderne Pule, o čemu je pisao i Karl Marx.
Premda je prije četiri mjeseca u tunelima Zerostrasse otvorena izložba o danskom admiralu Hansu Birchu Dahlerupu, on se protivio da Pula bude glavna ratna luka.
Krizmanić s kamerom (obiteljski arhiv)
Krizmanić u prvoj knjizi "Prostorni razvitak Pule 1813. – 1918." piše: "Dana 2. prosinca 1848. godine Ferdinand I. abdicira u korist svog 18-godišnjeg nećaka Franje Josipa I. koji svojim podanicima 4. ožujka 1849. godine nameće novi Ustav. On poziva danskog admirala Hansa Bircha von Dahlerupa da stane na čelo austrijske Ratne mornarice. Von Dahlerup energično uvodi red na brodove u Trstu, međutim bio je protiv osnivanja središnje ratne pomorske baze u Puli. Ona je po njegovu mišljenju trebala ostati u Trstu jer je Pulu smatrao teško pristupačnom te zbog toga što ona tada nije imala osnovnu gradsku infrastrukturu. U Puli tada živi tek 1106 stanovnika. Von Dahlerup Pulu vidi samo kao manje uporište i ističe njezine negativne komponente. Iz Napoleonovih iskustava, izloženih 1806. godine u analizama generala B. Beaupréa, K. Marx je bio drugačijeg mišljenja i naslutio je prednost i budućnost Pule, smatrajući da u njezinom zaljevu mora biti austrijska ratna luka... Iz godine u godinu stanovništvo se povećavalo, a u početcima je postojalo dosta zbrke i neorganiziranosti. Takvo stanje traje do 1854. godine kada car Franjo Josip I. na čelo Ratne mornarice stavlja svog brata, nadvojvodu Ferdinanda Maksimilijana (1832. – 1867.) koji je dao nove poticaje započetim radovima uporno nastojeći da Pula što prije postane glavna pomorska baza Ratne mornarice sa svom potrebnom infrastrukturom".
Usput, Karl Marx je 1857. u tekstu za New York Daily Tribuneu naglasio da "gospodar Jadranskog mora može biti samo onaj koji posjeduje njegovu istočnu obalu", te da su se Austrijanci "naposljetku morali prisjetiti lekcije koju je na Jadranskome moru naučio Napoleon i učiniti Pulu središtem mornaričke uprave".
O toj, pak, francuskoj lekciji 50 godina ranije, Krizmanić piše: "Poznato je da je za vrijeme kratke francuske vladavine Pulu 1806. godine posjetio francuski hidrograf Beautemps-Beaupré, general karata i planova Francuske mornarice. Posjetom je htio osobno ispitati mogućnosti koje pruža pulski zaljev kao luka za privez ratnih brodova i osnivanje većeg pomorskog Arsenala koji bi trebalo smjestiti u luku, do zapadnog dijela grada. Beautemps- Beaupré je nakon posjeta zajamčio da se ondje, u luci čiji izgled fascinira, sjedinjuju najveće prednosti te da luka ima mogućnost privezivanja flote od 30 brodova. Međutim, tada se brodovi nisu mogli opskrbiti ni s čim, osim vodom, drvom, vinom i uljem. Hrane je bilo malo, a cijene pretjerane. Izuzev pulskog zaljeva, analizirane su još dvije moguće lokacije kao dobro pomoćno sidrište za brodove: luka Veruda i Fažanski kanal, ali i druge uvale i uvalice gdje bi se neprijatelj mogao iskrcati, napasti i zauzeti grad".
Dr. sc. Attilio Krizmanić, dipl.ing.arch. rođen je u Puli 26. kolovoza 1935. godine. Završio je talijansku gimnaziju 1955. u Puli, diplomirao je 1963. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu u klasi prof. Kauzlarića. Doktorirao je 1998. godine s temom Samostan i crkva sv. Franje. Odmah nakon diplome vraća se u voljenu Pulu kojoj posvećuje svoj rad i gdje ostavlja neizbrisiv trag.
Strast, svestranost i znanstveni pristup obilježavaju njegovu karijeru; od projektiranja interijera za brodove “Dalmacija” i “Berge Istra”, urbanističkih planova naselja Premanture i Vidikovca, iniciranja izuzetno važnih fotogrametrijskih snimanja povijesnih jezgra Svetvinčenta, Vodnjana, Barbana, Mutvorana i Pule, do studiozne obnove Komunalne Palače u Puli, te mnogih drugih intervencija u Puli i njenoj okolici koje svjedoče o ljubavi čovjeka prema svom kraju, nasljeđu i ljudima.
Dr. sc Krizmanić dao je veliki doprinos očuvanju graditeljske baštine kao osnivač Službe za graditeljsko nasljeđe 1976., od 1986.godine bio je ravnatelj Općinskoga zavoda za prostorno planiranje i pripremu zemljišta a od 1990. do umirovljenja 2003. bio je voditelj Odjela za graditeljsko nasljeđe grada Pule.
Uz profesionalni angažman, Attilio Krizmanić posebno je njegovao znanstveni rad kroz mnogobrojne radove i publikacije: Komunalna palača (Pula 1988), poglavlje Prostorni razvitak austrijske Pule (monografija Pula 2005), knjiga Pulska kruna. Pomorska tvrđava Pula (Pula 2008), brojni radovi iz urbanizma u periodicima (Prilozi o zavičaju, 1980; Čovjek i prostor, 1986; Glas Istre, 1994; Oris, 2000; Hortus artium medievalium, 2001; Atti. Centro di ricerche storiche – Rovigno, 2003; Histria antiqua, 2003) i zbornicima (Zbornik Tomislava Marasovića. Split 2002; Pula 3000 Pola. Pula 2004) te radove iz heraldike (Atti, 1998–99). Građevine, povijesne jezgre, urbani prostori koje je oblikovao ostaju kao svjedoci čovjeka posvećenog znanju, arhitekturi i zavičaju.
