Odlukom jugoslavenske vlade nakon oslobođenja, u Raklju su se dvije godine sadili pamuk i kikiriki na imanjima na kojima je nekad bila pšenica. I još jedna stvar; sjećate se Balotine pjesme kako je jedna koza krepala i kakva je to bila tragedija? E, pa, 1954. godine, vlada tadašnje Jugoslavije odlučila je da se sve koze na području države moraju likvidrati jer brste mladice, a država je radila na pošumljavanju. Za siromašne obitelji, jedna koza je značila opstanak u mesu i mlijeku. Kad im je to uzeto, nije bilo druge nego – bježi, priča nam Percan
Odlukom jugoslavenske vlade nakon oslobođenja, u Raklju su se dvije godine sadili pamuk i kikiriki na imanjima na kojima je nekad bila pšenica. I još jedna stvar; sjećate se Balotine pjesme kako je jedna koza krepala i kakva je to bila tragedija? E, pa, 1954. godine, vlada tadašnje Jugoslavije odlučila je da se sve koze na području države moraju likvidrati jer brste mladice, a država je radila na pošumljavanju. Za siromašne obitelji, jedna koza je značila opstanak u mesu i mlijeku. Kad im je to uzeto, nije bilo druge nego – bježi, priča nam Percan
Teško je naći temu za koju on, sa svojim nepreglednim poznavanjem Pule, sporta, Istre i njene povijesti, nije dobar sugovornik. Anton Percan, arhitekt, zaljubljenik u nogomet, svoj grad i svoj Poluotok, i ujedno njihov važan kroničar, zbog svega ovoga često je svojevrsni novinarski „džoker zovi“ za manje poznate priče, rješavanje nedoumica i otkrivanje karika koja nedostaju. On će pak u šali za sve ovo reći: „Ma, zovu me kad ostanu bez tema. Ali, samo neka zovu!“
Povod za novi poziv ovih dana bila je jedna ipak posebna tema. Za njega najvažnija. Najdraža i najintimnija.
A to je dom. To je korijen! To je Rakalj!
Godine minucioznog proučavanja mjesta u kome je rođen i iz koga teče njegova loza, skupljanja podataka, bilježenja, zapitkivanja, pozivanja, traženja, kliktanja mišem i svađanja s računalom, izrodile su fantastičnu monografiju ovog mističnog mjesta na istoku Istre, nadvijenog nad morem, na brdu, na kamenu.
Rakalj ili, reći će Percan, „tu, di nan misli stanu kad dojdu do cilja“, dobio je tako knjigu svoje povijesti kakvu mogu tek priželjkivati i puno veći gradovi, s dostupnijim arhivama od svijetom razbacanih zapisa za kojima je tragao Anton.
Pod prstima se na preko 450 stranica smjenjuju rijetke karte, probrane fotografije i prastari dokumenti, nižu se priče, legende i višestruko provjeravani podaci. Život pod različitim vladarima, od vremena kada je Rakalj bio tek mala utvrda, pitko je ispričan; spomenute su sve obitelji, popisane čak i ugašene loze. U knjizi danas tako žive svi oni koji su ikada živjeli u Raklju. Njima, koji su omogućili da mjesto preživi stoljeća, uostalom, Percan je i posvetio knjigu, jednako kao i onima koji danas u njemu stvaraju neki novi svijet iz budućnosti, bez stočarstva, s bazenima i vilama.
Iako je samu knjigu pripremao oko dva desetljeća, Percanova priča o Raklju pisala se sama od njegovog najranijeg djetinjstva. Vezanost s mjestom iz koga potječe pomogla mu je, reći će danas, da se ne izgubi kroz život i snađe u okruženjima gdje nisi uvijek svoj na svom niti „naš i domaći“. Od preseljenja u sedmoj godini u (tada zloglasnu) Ribarsku ulicu u Puli – gradu još snažno uzdrmanom nedavnim egzodusom, smjenom stanovništva i promjenom države kojoj pripada – pa do studija na zagrebačkom Sveučilištu, gdje je nerijetko bio okružen kolegama znatno „povlaštenijeg“ porijekla, upravo je ovo selo bilo njegov stabilizator.
Zbog toga mu se i odlučio odužiti monografijom.
- Dobro je biti vezan u svoje korijene da bi se znalo tko si i što si. Ali, staviti sve ovo na papir bilo je dosta naporno, posebno meni koji nisam vičan pisanju. Ja sam arhitekt, a mi rađe crtamo nego što pišemo, veli Percan.
Klica knjige nicala je u njegovim člancima objavljivanim u Istarskoj Danici, ali je njeno pripremanje zahtijevalo još puno snalaženja u labirintima slabo dostupnih mapa, dokumenata i zapisa.
- Neke sam karte izradio i sam. Ipak, najviše sam koristio arhive u Italiji, konkretno Državni arhiv u Trstu, s kojim je suradnja čak bila znatno lakša i jeftinija nego s arhivom u Splitu i u Pazinu, veli Percan, dodajući da mu je čak zapelo potraživanje nekoliko stranica podataka koji se odnose na njegovu obitelj. Zatražio ih je od Pazinskiog arhiva koji ih je dalje morao potraživati od Biskupije, no nikada nije dobio nikakav odgovor. U takvim trenucima nije se teško razočarati i pored sve uslužnosti djelatnika arhiva, veli. Ali, nastavio je.
- Katastar 1820. godine ipak mi je bio osnov svega. U katastru je sve. Naime, 1027. godine osnovan je komun Rakalj i to ga svrstava među najstarije komune u Istri tog slavenskog tipa, sa županom na čelu. Nakon kasne antike, iz rodovskih se naselja organizirao komun koji je, da bi opstao, morao imati svoje lokve, ispaše za stada i granice. Ono što je još značajnije, kad se ustanovljivala granica sa Mutvoranskim komunom, nastao je zapis na glagoljici koji se kasnije spominje u 14. stoljeću u Istarskom razvodu. Da nije izgubljen, bio bi to najstariji glagoljski zapis u Hrvata, priča nam Percan.
Ime Rakalj vezano je za naseljavanje u 11. stoljeću. Na starom Raklju su među arheološkim ostatcima vidljivi dijelovi jedne kule. Sigurnost kaštela pružala je stanovnicima da se sklone i tu zadrže. Arcellae na latinskom znači 'mala utvrda'
Važna vodilja tijekom praćenja povijesti mjesta bili su mu „Anali Barbana i Raklja“, koje je još u drugoj polovici 19. stoljeća napisao samouki povjesničar Josip Batel iz Barbana, a Luka Kirac ih u doba fašističke uprave odnio u tadašnju arhivu JAZU u Zagrebu.
Od podataka o prvim nastambama iz brončanog doba, podignutih na ovom mjestu prije 3500 godina, preko dolaska prvih Slavena u 7. stoljeću, kroz knjigu se nižu priče o dolascima i odlascima, naseljavanju i egzodusu, granicama, vladarima, pravima i pravilima, granicama i onima koji su ih mijenjali.
Glad i borba za život, kuga, ratovi, zbjegovi…
- Rakalj je 136 godina bio najisturenija točka u odnosu između dvaju neprijatelja. Sličan položaj, recimo, ima Neum danas. Opstao je kao izlaz austrijskih gospodara na more - tu leži njegova sudbina. Venecija, koja je htjela sve osvojiti, spalila ga je 1510. godine sa susjednim Mutovranom, upravo zbog nekih sporova između komunama. U novo vrijeme je najvažnije što imaš u svom kortu, na svojoj knjižici, na računu. A nekad ti si mogao imati bilo šta u svom kortu, ali ako nisi imao lokve za pojila, šume za ispašu i ogrjev, nisi mogao opstati. Zato je komunal jako važan dio granice. Jer ako je lokva presušila, a dođe neko iz drugoga komuna, neće biti vode za oboje, objašnjava autor knjige.
Nakon ovog velikog paleža i pogibija, sredinom istog stoljeća, došlo do naseljavanja ljudi iz starog Raklja, a današnje se mjesto počelo graditi upravo tada, i to oko palače Loredan, koju je izgradila istoimena obitelj.
Novovjekovno naseljavanje u Rakalj mahom dovodi izbjeglice koje uzmiču Osmanlijama i to značajnim dijelom iz okolice Zadra.
Početak je sve ovo ujedno podjele stanovnika po rodovima.
- Rakalj je rodovski organiziran. I mentalitet Rakljana je rodovski. Kad mi kažete iz kojeg je netko roda, to je kao da ste liječniku dali rentgensku snimku i ja ću odmah znati koje su glavne karakteristike toga roda, veli Percan, naglašavajući da su rodovi bili važni i iz urbanističke perspektive jer je svaki rod zauzimao svoje mjesto u selu.
Nekada se vodila evidencija ognjišta. Ona su bila svojevrsni JMBG i na osnovu njih su naplaćivane obaveze. Kada bi neki sin ojačao o odlučio se odvojiti, morao je uz kuću i štalu osigurati i šumu i kampanju za svoje ognjište, da bi dobio svoj „JMBG“, objašnjava Percan, čija obitelj s jedne strane potječe od roda Tonkini, a s druge od Percana, ili iskonski „Prcana“.
"Svatko tko gaji svinje, obvezan je dati tri pečenke“
„Za svetkovinu sv. Jelene svatko tko ima stado ili štalu za sitnu stoku obavezan je dati jednu životinju ili jedan sir“
„Kada sitna stoka učini štetu, jedno grlo od te stoke ide za kaznu. Dio mesa pripada Dvoru, dio komunu a treći prijavitelju, dok koža pripada županu...“
„U slučaju ratne opasnosti podanici su obavezni čuvati stražu s 10 ljudi“
- Kao svi Slaveni bojimo se mora. Mi Rakljani nismo bili nikakvi ribari kao, recimo, Medulinci ili Ližnjanci. Mi znamo loviti ribu, ali s dinamitom iz hobija, jer nam je dinamit bio poznat iz kamenoloma, priča Anton, koji se ne sjeća nijednog ribara u selu, ali isto tako ne bi mogao navesti nijednu obitelj koja nije imala veze s kamenom.
Rakljanski kamen ime ovog sela utkao je u ostatak svijeta, kroz godine izvoženja mahom u sjevernu Italiju, Ravennu i Chioggiu, a popločao je i jedinu rivu otoka Suska.
Kamen je selu donio i pravi novac jer se, nakon vijekova robne razmjene, za njega po prvi put mogla dobiti valuta i to je snažno formiralo mentalitet Rakljana, kaže Percan.
Na svoj je način kamen u ovaj kraj doveo i ugostiteljstvo jer je za mornare na putu ka brodovima kojima se prevozi kamen, ali i za radnike u cementari Koromačno, trebalo otvoriti mjesta okrjepe.
Nažalost, ono što je dugo hranilo selo, danas je jedan od zaloga moguće propasti njegove prirode.
Ne troši puno riječi na to Anton. Riječi, uostalom, nisu ni potrebne – koliko je situacija izmaknula kontroli vidi se iz svake zračne snimke rakaljskog kraja na kojoj je, kao odgrizak jabuke, od iskorištavanja kamena nestao dio brda.
Kao upozorenje pod svakim takvim prizorom u knjizi, Percan stoga odrješito navodi: “Devastirano neobzirnom devastacijom pod maskom pripreme terena za turistički izgradnju“.
Sve je jasno!
Anton PercanAko postoji nešto što mi je žao da nisam uspio pronaći, to je opis misije boda Terrible u Raškom zaljevu, koja se u Ministarstvu rata u Londonu još uvijek vodi kao tajna i građa nije dostupna. A najviše mi je žao što nisam uspio doći do foto negativa Ive Zenzerovića iz Prodola, inače rakljanskog zeta, koji je cijelu drugu polovinu 20.st. svojim fotoaparatom bilježio sve značajne trenutke u Raklju. Nudio sam mu bogatu naknadu, ali se uvijek izvlačio da su mu negativi "negdi gori na šufitu"...
Poseban dojam, poput otvaranja vremenske kapsule, stvara ipak listanje posljednjeg poglavlja knjige – fantastične galerije fotografija „Rakljani kroz objektiv Jure Zvaninega“.
Preostale fotografije korištene u knjizi djelo su samog Anton Percana, Zorana Burazerovića, Marka Račana, a neke su ustupili i Klara Matijašić te organizatori Festivala na dragom kamenu.
Fotografije škrinja i bavulja ustupili su iz zagrebačkog Muzeja za etnologiju.
„Svaki stanovnik treba na Badnji dan i sv. Tri kralja dati župniku jedan kruh ili malo brašna i vrč vina, a župnik je obavezan blagosloviti njihove kuće“
"Svatko tko u kući ima ognjište, treba župniku dati dva starića kukuruza u jedan starić ječma"
„Župnik bira zvonara kojem je obavezan dati prikladnu plaću koja je manja od plaće župnika i koji dobro upravlja i čuva crkvene stvari i nosi križ“
"Kada se krsti neko dijete, njegov otac ili majka moraju župniku dati glavni obrok“
"Svaki put kada župnik sklapa brak između stanovnika Raklja treba dobiti 24 solada, a od stranaca treba dobiti dvostruko“
Jedno od najimpresivnijih poglavlja knjige, foto strip je izrade keramike u Raklju, iza koga stoji jedna lijepa priča.
Svega nekoliko mjeseci nakon oslobođenja 1945. godine, stručnjakinja za narodnu nošnju Jelka Ribarić Radauš, i sama s tek stečenom fakultetskom diplomom, dolazi na prvo terensko putovanje upravo u Rakalj i bilježi fotoaparatom neprocjenjive trenutke lokalnog života.
Pet godina kasnije, Muzej za etnografiju nabavlja kameru i za prvu snimku bira motiv izrade lonaca u Raklju.
Još nekoliko godina kasnije, i u selo će doći magnetofon, koji je za sva vremena sačuvao izjave djece upitane što sve znaju o tradiciji i povijesti Raklja.
- Zamislite da dođu danas ti etnolozi iz Zagreba i pitaju u djecu iz škole ista pitanja! Bojim se da ne bi znali ništa, veli Percan, koji u ovoj “brizi” nalazi i velik dio opravdanja za desetljeća posvećena upravo ovoj knjizi.
- Knjiga je pisana da se sačuva djelić svijeta koji nepovratno nestaje. Ostat će zabilježeno da je jednom postojao takav svijet. To je moj teštament i moje životno djelo, kaže nam Percan.
Najgori dio u knjizi, reći će Percan, dijagram je stanovništva koji nezaustavljivo pada.
Najviše stanovnika Rakalj je imao prije Drugog svjetskog rata kada su u njemu živjele 1132 osobe. Nakon rata krivulja se naglo sunovratila i selo se nikad nije oporavilo.
- Ja sam samo naveo neke događaje, pa će čitatelji sami zaključiti. Prvo je 1945. godine stigao Zakon o nacionalizaciji, odnosno „ono što je tvoje, sad je naše“, a zatim Zakon o seljačkim zadrugama ili „ono što je dosad bilo tvoje i što si obrađivao“. Odlukom vlade, u Raklju se tada sadio pamuk i kikiriki, na imanjima na kojima je nekad bila pšenica. To je trajalo samo dvije godine. I još jedna stvar. Sjećate se Balotine pjesme kako je jedna koza krepala i kakva je to bila tragedija? E, pa, 1954. godine, vlada tadašnje Jugoslavije odlučila je da se sve koze na području države moraju likvidrati jer brste mladice, a država je radila na pošumljavanju. Za siromašne obitelji, jedna koza je značila opstanak u mesu i mlijeku. Kad im je to uzeto, nije bilo druge nego – bježi!
Krajem šezdesetih u selo je stigao asfalt, a uskoro se rodio i novi razlog za njegovu propast, a to su gradski stanovi koji su stanovnicima nudili.
- Međutim, ovo ću vam reći. Ni dva totalitarna režima, fašizam i komunizam, vrlo rigidna za selo, nisu ga uspjela uništiti, ali su ga defitivno uništili konzumerizam i kapitalizam! Eto, to moramo reći. Trenutno se u Raklju radi 20 vila sa bazenom. Ali, ono što slijedi još gore; na području Raklja i cijele Općine Marčana, uskoro započinje kolektivno stanovanje. Znači, ti možeš raditi zgrade sa šest stanova! Kapital ne poznaje granice, nije mu nikad dovoljno.
Selo je već uništeno
Na pitanje plaši li se trajnog uništavanja sela, Percan britko odgovara: „Pa već je uništeno! Nema više ni seoske zajednice ni komuna! To je gradski život. Ima sva njegova obilježja. Ti si iz sela za sve obilježje, čak i kvalitetni, sve obilježe, život na selu ima, ima, ima, jer ti si za 15 minuta u shopping centru. Osim toga, postoji je još jedna važna odluka - 1995. godine, Općinsko vijeće Marčane donosi odluku o zabranih držanja bilo koji životinja. Ne možeš ih držati, osim ako nisi štancija. Mislim, možeš držati papagaja. A, zamislite, nekad je na imanju na Štrnini bilo 40-ak ovaca. U cijelom Raklju bilo ih je oko pet tisuća!“
Priča o sunovratu sela u posljednjih sedamdeset godina, šlagvort nam je za posljednje pitanje Percanu – gdje uopće vidi Rakalj za novih sto godina.
- Puno je sto! Teško je zamisliti i za deset! Ali, evo, rekao bih da ga za deset nećemo moći prepoznati. Domicilno će stanovništvo nestati, a novo ne dolazi. Te nove kuće koje su grade, one su samo za iznajmljivanje. Nemam ja ništa protiv toga da se gradi, ali da netko dođe živjeti! Zato sam knjigu i posvetio Rakljanima koji su otrgnuti u Novom vijeku iz svojih krajeva, našli su tu opstanak i stvorili uvjete za život svojih potomaka. Ali i potomcima koji su u Raklju podigli vile i bazene. Njihov opstanak ovdje neće biti ništa jednostavniji, možda će tek živjeti jednim, 'ajmo reći, kvalitetnijim životom, zaključuje Percan.
Knjiga Rakalj zamalo da nikada ne bude tiskana. I pored sve predanosti, Percan kaže da ne voli „iskati šolde“, a takav je pothvat skup. Srećom, susret s općinskim pročelnikom za kulturu na jednoj izložbi, u trenutku kada se raspoređivao novac za projekte baštine, zakotrljao je stvar.
I, iako ni to nije bilo dovoljno, Percanova knjiga imala je sreću da je podrži i Festival na dragom kamenu sa svojim osnivačima, koji i sami svakodnevno traže način za spas rakljanske baštine.
- To je najljepše, kada netko vraća mjestu iz koga j potekao, veli Percan.
A svoju će knjigu i on predstaviti upravo u sklopu Festivala na dragom kamenu, u Korti Grubića u Raklju.
Bit će ovo i nova prilika da Anton Percan priča o Raklju u Raklju, a na to se, kaže u šali, ni najpoznatiji Rakljanin Mate Balota nikada nije odvažio.
Ogi, con tuti i strumenti moderni che gavemo, un faro no xe più indispensabile come una volta. Eppur, quando vien sera e lontan se vedi una luce che la lampegia ritmica sora el mar, qualcosa se movi dentro. Forse perché quei fari no i indica solo una rota. I ne ricorda che, anche dopo la traversada più longa, da qualche parte ghe xe sempre una costa che te speta...
Postojeći cjevovodi manjih profila fizički ne mogu distribuirati dovoljne količine vode do svih korisnika, unatoč dovoljnim zalihama na izvorištima
Ovaj događaj još je jedno ozbiljno upozorenje na katastrofalno stanje brojnih zgrada u starogradskoj jezgri gdje dotrajale fasade, napukli zidovi, derutni dimnjaci, i trule grilje već godinama predstavljaju potencijalnu opasnost za građane
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
