KOMUNALNA PALAČA U PULI TREĆA JE NAJSTARIJA U EUROPI: Od daleke 1296. neprekidno je sjedište gradske vlasti

Ponekad i najveći i najugledniji mediji griješe. Ovih dana National Geographic TV prikazuje dokumentarni serijal Europa iz zraka (Europe from Above), a u jednoj epizodi navodi kako je komunalna palača u Tallinnu (Estonija) najstarija među onima koje su sačuvale svoju izvornu funkciju. Budući da je ta palača sagrađena 1322. godine (taj se datum spominje i u samom dokumentarcu, a navode ga i brojni drugi izvori), a istodobno znamo da je Komunalna palača u Puli izgrađena 1296., —  dakle, starija je  —  odlučili smo dodatno provjeriti situaciju.

Tražili smo od umjetne inteligencije dan nam sastavi popis pet najstarijih komunalnih palača u Europi koje su i do danas sačuvale svoju funkciju sjedišta gradskih vlasti. Evo kako je tekao naš "razgovor" kad smo primijetili da je izostavila Pulu.

Google i alati umjetne inteligencije daju različite rezultate — koji se ponekad razlikuju čak i ovisno o jeziku pretraživanja — no uglavnom se slažu u tome da prvenstvo pripada Tallinnu, uz napomenu da bi najstarija mogla biti i komunalna palača u Kölnu (Njemačka), građena oko 1330. godine, ali na ostacima starije građevine iz 12. stoljeća.

Međutim, dubljom analizom i usporedbom svih dostupnih podataka dolazi se do zaključka da je najstarija komunalna palača koja se i danas koristi ona u Rimu. Nije riječ o zdanju iz doba antičkog Rima, nego o srednjovjekovnoj građevini Palazzo Senatorio na Campidogliu (Kapitolijskom brežuljku), iz koje se Rimom upravlja još od daleke 1144. godine. No, ono što nas čini ponosnima je činjenica da nam isto „dubinsko kopanje“ po online vrelima daje podatak da se baš u Istri nalaze druga i treća najstarija komunalna palača u Europi: druga je ona u Muggi (Milje) iz 1265., treća je pulska, iz 1296.godine.

Valja napomenuti da izvorne komunalne palače u Bergamu (1180.), Bologni (1201.) i Padovi (1219.) starije od istarskih, međutim one nisu sačuvale do danas funkciju sjedišta općinske vlasti kao što se, naprotiv, dogodilo u Sieni (1297.), Perugi (1297.), San Giminianu (1298.) i Firenci (1200.-1314.) gdje su ipak komunalne palače nešto "mlađe" od onih u Puli i Muggi. 

Što se tiče Hrvatske, Kneževa palača u Zadru iz 1288. više nije sjedište Općine te je preuređena u kulturni i muzejski prostor. S kraja 13. stoljeća, poput onih u Muggi i Puli, potječe i Komunalna palača (Knežev dvor) u Trogiru koja i danas služi kao sjedište Općine i Gradska vijećnica.

Podatak da su u palači u Kölnu interpolirani dijelovi iz 12 stoljeća (1135.) nestaju brže nego su nastali: ako ćemo se tako igrati, onda ćemo replicirati da su u Komunalnoj palači u Puli uklopljeni dijelovi rimskog Dijaninog hrama iz 1. stoljeća, dakle puno stariji od onih u njemačkom gradu.

O tome smo opširno pisali ovdje, podsjetit ćemo samo da dolaskom Oktavijana, sa svake strane već postojećeg hrama posvećenog trijadi bogova Jupiteru, Junoni i Minervi (a možda Herkulu) 2. i 14. godine, grade se dva nova hrama. Prvi se gradi sjevernije, a to je danas gotovo nevidljiv Dijanin hram, a potom Augustov hram. Dijanin je vidljiv samo sa stražnje strane, kao dio začelja komunalne palače zbog čije je gradnje stradao veliki središnji hram s osam stupova.

Ovako je, vjerojatno, nekad izgledao povišeni plato pulskog foruma - 3d rekonstrukcija: Stipan Ujdur

Prvi gradonačelnik (podestat) Pule koji je stolovao u Komunalnoj palači bio je Bartolomeo de’ Vitrei. Kako navodi Istrapedia, De’ Vitrei je bio “Padovanac, što je bilo u skladu s praksom istočnojadranskih komuna koje su često, obično na jednogodišnji mandat, dovodile podestate iz udaljenijih krajeva. Razlog tome bila je bojazan da bi domaći čovjek lakše zlorabio vlast, dok stranac u gradu nije imao rodbinu ni imovinu. Na Bartolomea podsjeća natpisna ploča na zapadnom pilastru gradske palače te reljefna ploča s prikazom konjanika u bojnoj opremi na istočnom pilastru (izvorno smještene unutar palače)”.

Ipak, Bartolomeo de’ Vitrei nije bio prvi pulski podestat. Pulska komuna nastala je ranije; njezin prvi poznati gradonačelnik (locopositus) bio je izvjesni Andrea. Poslije njega, a prije De’ Vitreija, izmijenilo se još trinaest poglavara grada (podestata, knezova i kapetana naroda), među kojima su se, s četirti mandata,  posebno istaknuli članovi obitelji Sergi de Castropola, koja će i nakon De’ Vitreija dati još četiri poglavara, sve do dolaska Venecije 1331. godine.

Valja napomenuti da su srednjovjekovne komune bile tipične za sjevernu Italiju i Istru, koje su se od 9. do 13., odnosno 14. stoljeća nalazile u sklopu Svetog Rimskog Carstva Njemačkoga Naroda. Budući da je car stolovao daleko, a njegovi lokalni predstavnici (u Istri akvilejski patrijarsi) često nisu bili dovoljno učinkoviti, razvio se snažan autonomaški duh koji je doveo do stvaranja komuna (općina). U istarskim komunama — Puli, Rovinju, Poreču, Novigradu, Umagu, Izoli, Piranu i Kopru — nije uvijek vladao politički sklad: neke su struje zagovarale potpunu autonomiju, druge ograničenu samoupravu unutar Carstva, dok su treće bile sklone prelasku pod okrilje Venecije. U Vrsaru je, pak, stalno upravljao biskup.

Vijećnica u pulskoj Komunalnoj palači

Prije izgradnje Komunalne palače gradonačelnici su vjerojatno stolovali u srednjovjekovnom dvorcu smještenom na vrhu Kaštela, koji je srušen 1632. godine, kada je izgrađena i danas postojeća mletačka utvrda. Gotovo je sigurno da je taj dvorac bio sjedište s kojega su vladali članovi obitelji Castropola (Nassinguerra, Galvano i Sergio), budući da je bio u njihovu posjedu.

Tijekom 18. i početkom 19. stoljeća razni su putopisci posjetili Pulu i ostavili veliki broj crteža o tadašnjem izgledu Komunalne palače. Među njima ističu se talijanski grafičar, arhitekt i arheolog Giovanni Battista Piranesi, francuski arhitekt, slikar i ilustrator Louis-François Cassas čije radove poznajemo jer je francuski književnik Joseph Lavallée napisao tekst knjige "Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie" (izdana u Parizu 1802.), engleski crtač, arhitekt i pejsažni arhitekt Thomas Allason (u Puli 1814. i 1816.) i austrijski slikar Klaus Thomas Ender, čiji su radovi u boji.

Stražnji dio Komunalne palače, koja još uvijek čini cjelinu s Augustovim i Dijaninim hramom, u crtežu Louis-François Cassasa iz 1882.

Uz kontinuitet funkcije Komunalne palače, Pula je uspjela sačuvati i popis svih svojih gradonačelnika. Taj je popis objavljen u izdanju „Pula, tri tisućljeća mita i stvarnosti“, koje je pulska izdavačka kuća C.A.S.H. objavila 2005. godine, a obuhvaća mandate od Andree 1186. godine do drugog mandata Luciana Delbianca u razdoblju od 2001. do 2005.

Tom popisu od 418 imena valja pridodati još Valtera Drandića (2005.–2006.), Borisa Miletića (2006.–2021.), Filipa Zoričića (2021.–2025.) te aktualnog gradonačelnika Peđu Grbina, koji je na dužnosti od 5. lipnja 2025. godine.

Popis uključuje 27 gradonačelnika iz srednjovjekovnog razdoblja u sastavu Svetog Rimskog Carstva (1186.–1331.), 336 podestata u mletačko doba (1331.–1797.), četiri iz vremena prve austrijske (1797.–1805.) i Napoleonove uprave (1805.–1814.), 24 mandata iz druge austrijske uprave (1814.–1918.), deset iz razdoblja talijanske vlasti (1918.–1943.), po jednoga iz vremena Njemačke uprave (1943.–1945.), Jugoslavenske vojne uprave (svibanj 1945.) i Savezničke vojne uprave (1945.–1947.).

Nakon toga slijedi 13 gradonačelnika, odnosno predsjednika Gradskog narodnog odbora, a potom predsjednika Skupštine općine, iz doba Jugoslavije, dok se prijelaz iz Jugoslavije u Hrvatsku odvija za vrijeme mandata Luciana Delbianca (1990.–1993.). Prvi s titulom gradonačelnika nakon uspostave hrvatske suverenosti bio je Igor Štoković (1993.–1996.), a potom slijede Giancarlo Župić (1996.–2001.), Luciano Delbianco (2001.–2005.) te već spomenuti Drandić, Miletić, Zoričić i Grbin.

Prema zaslugama, posebno valja izdvojiti nekoliko gradonačelnika. Prvi je providur i pulski knez Marino Malipiero, koji je djelovao uz poznatijeg Gabrielea Ema, Mlečanina zaslužnog za sprječavanje rastavljanja i odnošenja Arene u Veneciju 1583. godine, kada je Veliko vijeće Mletačke Republike donijelo odluku da se vanjski zid amfiteatra demontira kamen po kamen i prenese u Veneciju. Emo se toj odluci usprotivio te je time omogućio da Pula zadrži Arenu kao spomenik. Na sjeverozapadnom tornju Arene nalazi se ploča s grbom obitelji Emo i latinskim natpisom koji Gabrieleu Emu zahvaljuje upravo za to djelo iz 1583. godine.

Drugi je Lodovico Rizzi (1889.–1904.), koji je upravljao Pulom u austrougarsko vrijeme novog urbanog procvata grada, treći Franjo Nefat (1947.–1954.), predsjednik Gradskog narodnog odbora koji je Pulu uveo u okrilje Jugoslavije i Hrvatske, a četvrti je svakako Luciano Delbianco, kojemu pripada najveća zasluga za miran, bez razaranja, odlazak JNA iz Pule 16. prosinca 1991. godine.