KRASNA ZEMLJO OVERTURISTIČKA: U svom filmu "Mr. Danny & Istro-cid" Robert Pauletta dignuo glas protiv prevelike i loše izgradnje kojom je devastiran prostor

Pulsko-premanturski likovni umjetnik Robert Pauletta jednom je prilikom pročitao intervju s direktorom Turističke zajednice Istarske županije Denisom Ivoševićem, nešto mu je zasmrdilo pa mu je odgovorio filmom. 

U tom intervjuu Ivošević je naveo kako je, prvenstveno zahvaljujući turizmu, u zadnja dva do tri desetljeća spašeno 330 istarskih sela. Pauletta je sjeo u kombi, u potragu za tim selima, kako bi se sam uvjerio u spomenuto uskrsnuće. Prešao je 3.300 kilometara, sa sobom je ponio kameru, a njegov film "Mr. Danny & Istro-cid" sinoć je premijerno prikazan u pulskom kinu Valli.

Dvorana je bila prepuna, doslovno se tražila stolica više. No, nije ih bilo dovoljno, pa su neki sjeli po škalinima kino sale. Pauletta potpisuje scenariji i režiju, film je sniman bez javnih novaca, pa i zahvaljujući dobrovoljnom radu nekolicine suradnika. Među njima montažer Marko Račan, glazbenik Branko Okmaca i zbor "Praksa" koji je pjevao prije početka prikazivanja filma.

Krenimo od naslova. Dva subjekta, osam slogova, isto kao u “Pat Garret & Billy The Kid”, kultnom filmu Sama Peckinpaha za koji je Bob Dylan, pored glumačke uloge, napisao bezvremenski hit “Knockin’ on Heaven’s door”. U filmu ta pjesma glazbeno komentira vrlo intenzivnu scenu u kojoj ranjeni šerif umire te naglašava trenutak prijelaza između života i smrti. Dakle, metaforički rečeno, nekadašnja Istra, možda “sirotica” ali autentična, baš kao Pekcinpahov šerif koji pred samu smrt kaže “take this badge off of me” (“skini mi tu značku” koja simbolizira prošlost) , umire i kuca na vrata raja, mjesta koji živi samo u mašti. Istra s kokošima i kozama, s poljoprivrednicima i starim obrtima, anakronistična (tempi passati) je upravo kao i šerif koji uz svoju smrt predstavlja i smrt Far Westa, Divljeg Zapada, pod udarcima nadolazećeg suvremenog društva koji se ne može opisati bez riječi profit.

I klasična književnost nam nudi naslov koji nas asocira na Paulletin film. Riječ je o srednjovjekovnom španjolskom epskom spjevu “Cantar de Mio Cid” (“Pjesma o Cidu”). Međutim, Paulettin ‘Cid’ nema nikakve veze s likom Cida iz poeme koji predstavlja čast i vrline za koje Pauletta u svom filmu smatra da su u današnjoj Istri izgubljene, nestale. Sufiks ‘-cid’, kod Paulette, upravo je onaj koji nam prvi pada na pamet, kao u riječima homicid (ubojstvo), femicid, genocid, ekocid. Potječe od latinskog "cidium", koje vuče korijene iz glagola caedere, što znači ‘rezati’, ‘oboriti’, ‘ubiti’.“

“Mr. Danny & Istro-cid". Dakle, poruka je jasna. Gospodine Denis (Ivošević), iliti “Mr. Danny”, recentno djelovanje nije dovelo do spasa istarskih sela već do ubijanja prave Istre (Istro-cid).

Što je, prema viđenom u filmu Paulette ubilo autentičnu Istru? U prvom redu tu je nekritično žrtvovanje zemlje, imovine, starih radnih vještina pa i mentaliteta na oltaru turizma. U 26-minutnom filmu redaju se scene i kadrovi o bespravnoj gradnji, o horrible-terrible interpolacijama svakakvih novogradnja u stoljetno graditeljsko pa i arhitektonskom tkivu istarskog sela, o ilegalnim deponijima uglavnom bačenog građevinskog materijala. Posvuda su “izrasle” kuće s ravnim krovovima, s previše stakla ili pak bez prozora, pojavile su se manija ograđivanja posjeda, ili pak epidemija bazena koja dostiže svoju letalnu fazu u novokomponiranim naseljima, u kojima se bezuspješno citira tradicijska istarska arhitektura, koji iz zraka izgledaju kao barake u logoru, a bazeni ponekad jedva dosegnu širinu od dva do tri metra, kao da je riječ o nekim čudnim kanalima. No bitno je da su tu.

Funkciju takvih građevina, koje su dovele do vizualne i ambijentalne devastacije prostora, određuje investitor, a to je lik-protagonist koji Pauletta opisuje kao nešto između Isusa i Cezara. Funkcija je uglavnom turistička, a turizam je sa svojim potrebama doveo do nepoželjne revolucije u stoljetnim životnim dinamikama središnje Istre. Pritom osudivši na smrt “bučne” i “prljave” domaće životinje i potjeravši divlje životinje sa svojih staništa. Takva izgradnja, isključivo u funkciji turizma, je “kao ona Coca-Cola koja u filmu "Bogovi su pali na tjeme" padne na afričko tlo i cijelo pleme ode totalno k vragu”, rekao nam je Pauletta u intervjuu za naš portal.

Riječ je o posjedima koji su većinom u rukama stranaca, ponekog branitelja, no Pauletta nije prešutio suodgovornost lokalnih vlasti koje, ne samo da nisu donijele prostorne planove putem kojih zaštititi teritorij, ne samo da čine malo ili gotovo ništa kako bi riješile problem bespravne gradnje, nego su i same prihvatile arhitektonska rješenja a pogotovo dizajn koji su narušili izvorni istarski krajolik. A ima i onih koji vode privatni biznis na način da nelegalno isporučuju vodu tamo gdje vode još nema.

Ako je evidentno da neka novogradnja s ravnim krovom nema šta tražiti u središtu, na primjer, Gračišća, zašto se neka bijela kuća u obliku elipse ne bi mogla smjestiti na osami na nekom brežuljku? “Zato što njena isključivo turistička namjena ne uklapa se i ne daje nikakav doprinos životu na selu”, rekao nam je pulski arhitekt nakon projekcije i dodao: “čak i kada se radi o lijepom zdanju, njena je funkcija samo dekorativna, u njoj ima jako malo života,  stoga će i dalje ostati u sukobu s izvornim prostorom”.

Paulettova poruka slična je onoj koja je naša novinarka Chiara Bilić nedavno također uputila Denisu Ivošević kada, konstatirajući da se “se iz sezonskog popunjavanja kućnog budžeta turizam transformirao u osigurač gole egzistencije”, među ostalim napisala: “kanalizacijski sustavi i opskrba električnom energijom su preopterećeni; lokalci su istisnuti iz starogradskih jezgra, seljaci napuštaju zemlju na selu; kultura je uvelike svedena na sadržaj za turiste; industrija je devastirana; cijene kvadrata u rangu je su s onima u Dubaiju, podstanarstvo je luksuz; unatoč zaradi od takvog turizma cijena javnih usluga, od odvoza smeća do staračkih domova, ne smanjuje se, nego povećava”.

Pauletta svoju poruku šalje koristeći ironiju, sarkazam, satiru, grotesku, propovijed, naglašavajući i ponavljajući neke ključne riječi, prikazujući bezbroj puta neke kadrove u usporenoj snimci, koristeći dječji glas ne samo da bi naglasio izgubljenu nevinost nego kako bi poručio da i djeca vide ono što se dešava. Stripovski momenti, animacije, pomno odabrani glazbeni komentari (soundtrack) ali i korištenje ilustracija koje je generirala umjetna inteligencija ocrtavaju okvir tragikomedije u kojoj ipak dominira dimenzija tragedije.

Ima li film nedostatka? Vjerojatno ih ima u dramaturgiji, u gramatici, ali su oni vjerojatno nebitni i samom autoru. Nama je nedostatak to što pojavljivanje samog autora u filmu, što je hrabar čin, previše asocira na liturgiju. A svaka liturgija u sebi nosi dogmu. A tu se javlja –  vjerujemo – nehotice, dogma “ne diraj ništa”. Premda u spomenutom intervjuu Pauletta nam je rekao da nema ništa protiv turizma, u filmu poruka o održivom turizmu nedostaje. Čak su i istarski vinari, koji su nam omogućili da više ne pijemo tradicijski istarski kiseliš koji je vladao našim trpezama do devedesetih godina prošlog stoljeća, karikaturalno prikazani kao dio one nove istarske elite koje se vozi u helikopteru, koja na svoje bazene dovodi egzotične ljepotice i koja ne bježi od zabranjene….cole.

Primjeri u filmu spomenute Toscane, kako što su Monteriggioni, Montepulciano, Pienza, ili pak San Giminiano koji se zbog svojih očuvanih kula našao na popisu svjetske baštine koju štiti UNESCO (a u Istri nismo sposobni ni Arenu uvrstiti u Unescov popis) dokazuju da se uz turizam može živjeti i dobro i lijepo, ako se čuva izvornost teritorija i njime upravlja pametno. Osim na samom početku filma, kada prikazuje oronulu i napuštenu kuću koja je ispražnjena uslijed egzodusa nakon Drugog svjetskog rata i za kojom „još sve suze nisu isplakane“, Pauletta je možda previše naglasio prevelikju izgrađenost, a premalo potrebu da se ide u skladnu, s konzervatorima dogovorenu obnovu, velikog broja oronulih kuća ne samo u selima središnje Istre, već i u „drugom redu“ iza danas živih ulica u Vodnjanu ili pak Labinu.

Zamislimo ovo. Da je Pauletta snimio film o Istri 1989. godine, vjerojatno bi ukazao na zaostalost mnogih mjesta, na prevelik broj napuštenih i ruševnih kuća, na nedostatak životnih perspektiva za stanovnike sela. A publika, koja je jučer podržala Paulettu u njegovoj tezi (s kojom je nemoguće ne slagati se) da se u Istri (g) radilo previše, 1989. bi ga najvjerojatnije podržala u njegovoj optužbi da se u Istri čini premalo.

Čarobna riječ, kao i za sve stvari u životu, jest mjera. Pauletta (a njegova ljubav za Istru je neupitna, na kraju krajeva sin je Ivana Paulette, jednog od osnivača onog „dobrog“, početnog IDS-a) ju je pomalo zanemario, ali to mu možemo oprostiti. U konačnici, njegov je film čin optužbe, optužbe kakvu je Istra trebala. Hoće li dovesti do promjene? Tko zna, u svakom slučaju, baš kako je Pauletta pokazao u svom filmu, Mirna će i dalje teći.