- Langobardima Istra duguje riječ "brajda", njihova je riječ i 'balkon', a trebamo im zahvaliti i na troprutom pleteru koji se tada proširio, pogotovo na istočni Jadran, kazao je sinoć povjesničar dr. sc. Maurizio Levak tijekom vrlo zanimljivog predavanja "Langobardska sjena nad Istrom" u dvorani Gradske knjižnice i čitaonice Pula, o germanskom ratničkom narodu čije je osvajanje i naseljavanje Italije u u 6. stoljeću predstavljalo konačni kraj političkih institucija Zapadnog Rimskog Carstva, kao i njegovom nemalom političkom, kulturnom i društvenom utjecaju na Istru.
Po mišljenju dr. Levaka, nema dokaza da su Langobardi ikad vladali Istrom, premda neki povjesničari smatraju da jesu par desetljeća u 8. stoljeću. No, neupitno je da su s prostora današnje Furlanije snažno utjecali na političke i društvene prilike na istočnojadranskom prostoru.
Željezna kruna langobardskih kraljeva (danas u katedrali u Monzi kod Milana) kojom su okrunjeni i carevi Svetog Rimskog Carstva: Karlo Veliki, Oton I., Henrik IV. i Fridrik I. Barbarossa
- Nema dokaza da su vladali Istrom. Postoje pretpostavke, ali nisu utemeljene u povijesnim izvorima. Postoji samo jedan arheološki dokaz langobardske prisutnosti u Istri - devet grobova na lokalitetu Brežac, par kilometara od Buzeta uz cestu prema Roču, od kojih je jedan posebno značajan, ‘kneževski grob’, u kojem je sahranjen netko tko je bio jako važan. U grobu je pronađeno oružje, kao i konjska oprema. Konj je po langobardskom običaju bio sahranjen s ratnikom, kazao je Levak, no nažalost taj je grob pronađen prerano, koncem 19. stoljeća, kada arheologija nije bila na današnjim razinama.
- Kosti nažalost nisu sačuvane, no taj grob istaknutog ratnika, vjerojatno vođe grupe, navelo je pojedine povjesničare da zaključe da su Langobardi vladali Istrom. No, grob je najvjerojatnije pripadao langobardskom graničaru u bizantskoj službi.
Langobardski kralj Alboin, drvorez u inkunabuli Liber cronicarum, 1493.
Koncem 4. i u 5. stoljeću zbog dramatičnih prodora barbarskih naroda praćenih velikim razaranjima prestaje postojati Zapadno Rimsko Carstvo, no za Istru to ne vrijedi sve do kraja 6. stoljeća.
- Istra je prošla 'lišo' zato što je većina barbarskih skupina išla uvijek istim pravcem iz Panonije prema Italiji, a manjim dijelom preko Rajne i Dunava. Većina je imala isti zov prema Italiji koja je bila najrazvijeniji i najbogatiji dio zapadnog carstva i obećavala je najviše plijena. Taj prirodni put išao je preko ljubljanskih vrata, postojnskih vrata, vječnim dolinama gdje i danas idu glavni prometni pravci, sve do furlanske nizine, a onda je sve ravno, više ih nitko ne može zaustaviti, kazao je.
"U takvim prodorima, Istra je slijepo crijevo, neinteresantna, tim više jer nije bila osobito bogata osim uskog pojasa uz zapadnu obalu, no ništa izazovno. To je sreća jer je Istra praktički do 7. stoljeća ostala pošteđenom. Možemo samo zamisliti kakav je osjećaj živjeti u Istri 452. godine, kada su Huni spalili, uništili i opljačkali Akvileju, tada najveći grad na sjevernom Jadranu i četvrti grad po veličini u zapadnom carstvu. Morao je biti osjećaj straha, a i svi izvozni kapaciteti Istre, posebno uzgoj maslina, bili su u pravilu orijentirani prema Akvileji. Čim se taj pravac ugasio, došlo je do gospodarske krize", zaključio je povjesničar dr. sc Maurizio Levak.
Najviše o Langobardima znamo zahvaljujući langobardskom kroničaru kojeg mi zovemo Pavao Đakon. Ovaj svećenik je krajem 8. stoljeća napisao opsežnu knjigu 'Povijest Langobarda', a zahvalni smo mu jer je, kako veli Levak, za prethodna razdoblja koristio starije pisce koji su mu bili dostupni, a nama danas više nisu dostupni.
- Istra je graničila s Langobardima, izuzetno ratničkim narodom, s kultom oružja, koji praktički neprestano ratuju, ili s Bizantincima ili s Francima ili sa susjedima ili međusobno. To im je u krvi. I naravno da se ne može mirno spavati. I zbog toga se u Istri zbivaju dva procesa – kastrizacija i militarizacija uprave i društva. To je izravna posljedica seobe naroda općenito, ali i moćnih susjeda Langobarda, a s druge strane Ćićarije i nezgodnih susjeda Slavena i Avara koji nisu bili tako dobro ustrojeni kao Langobardi, no predstavljali su ozbiljniju opasnost, i koji su krajem 6. stoljeća počeli napadati Istru.
Langobardi, ploča Teodotova sarkofaga, oko 720., Pavia, Museo Civico
- Tada u Istri nastaje čitav niz utvrđenih gradova. Nije grad ako nema utvrde, a i sama riječ grad dolazi od ‘ograde’, nastavio je dr. Levak, inače predstojnik Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta pulskog sveučilišta, čija se 30. godišnjica osnutka obilježava ciklusom javnih predavanja povjesničara.
Jedna od većih "zasluga" Langobarda za nas i za cijeli svijet jest nastanak čuvene Venecije. Grad Venecija ne bi nastala da nisu došli Langobardi, iako su oni kao germanski kontinentalni narod zazirali od mora i nikad nisu postali pomorska sila
- U stoljećima rimskog mira, prije seobe naroda, nije bilo potrebe za utvrđivanjem jer je država jamčila mir i mnogi su gradovi zapustili svoje zidine. Pula je za sebe naroda ne samo popravila zidine nego ih je udvostručila s vanjske strane. Jer su se bojali, strah je vrag, nastavio je Levak.
Taj proces utvrđivanja je u nekom primitivnom obliku urbanizirao seoski pejzaž, no s druge strane ruralizirao je stare gradove poput Pule, Poreča i Trsta jer se cijeli taj rimski sustav počeo urušavati, te se većina gradskog stanovništva više nije mogla baviti obrtničkim i uslužnim djelatnostima nego su se morali vratiti poljoprivredi i proizvodnji hrane. To su bili poljoprivrednici koji su samo živjeli u gradu, a kako se rušio financijski i svaki drugi sustav, bilo je jako malo potrebe za drugim djelatnostima.
Langobardsko Kraljevstvo na vrhunac moći dovodi kralj Deziderije (757.-774.) udajom svoje kćeri za Karla Velikoga. No, Karlo ubrzo razvrgava savez i 773. upada u Italiju, a sljedeće godine nanosi potpuni poraz Langobardima. Duži otpor pružao je langobardski vojvoda Rotgaud u Čedadu (Cividale kraj Udina), a nakon njegova poraza likvidiran je najveći dio tamošnjega plemstva. Otada Karlo nosi i naslov kralja Langobarda, a 780. osniva Italsko Kraljevstvo i za kralja postavlja svojega sina Pipina.
Oko 1000. Langobardi prestaju postojati kao posebna jezična skupina, dok se njihovo ime do danas sačuvalo u imenu pokrajine Lombardije i njezinih žitelja.
U Italiji su Langobardi razvili vlastito umjetničko stvaralaštvo, koje odlikuju stilizirani likovi, tropruti pleterni ornament i dvodimenzionalnost. Izrazita ornamentalnost langobardske umjetnosti najbolje se izrazila u umjetničkom obrtu (zlatarstvo).
Premda nema tragova eventualne kratkotrajne langobardske vlasti u Istri, višestoljetno se susjedstvo odrazilo kroz kulturne utjecaje. Utjecaj langobardske umjetnosti očituje se ponajprije na kamenoj plastici - Mauricijev ciborij u Novigradu, pluteji iz Valbandona
Drugi proces koji se odvija u Istri dok Langobardi gospodare Italijom jest militarizacija uprave i društva. To je jedan potpuno novi proces koji rimsko društvo nije poznavalo. Uvela se opća vojna obveza, ali samo za one koji posjeduju zemlju. Takvih nije bilo malo, jer je u Istri prevladavao srednji i mali posjed. Istra nikad nije imala velike latifundije i zato je većina stanovništva bila zahvaćena militarizacijom postavši pripadnicima postrojbi. Najveća militarizacija osjećala se na području Trsta.
Istra je bila na granici dviju velikih sila, s jedne strane Bizantskog carstva, a s druge Langobardskog kraljevstva, dočekuje prve provale Avara i Slavena kojima će ponekad pomoći i Langobardi.
Budući da je uloga Franaka i Bizanta u Istri u ranom srednjem vijeku prilično poznata, Maurizio Levak odlučio se za temu Langobarda jer se ne povezuju puno s Istrom, no od dolaska u Italiju u 6. Stoljeću (568. godine) oni su prvi susjedi Istre.
- Langobardi su germanski narod koji je došao iz sjeverne Europe, a prema njihovim legendama došli su iz Skandinavije, dok ih se iz povijesnih izvora može pratiti iz sjeverne Njemačke i doline rijeke Labe, nakon čega su se spuštali niže današnjom Češkom, Slovačkom, Austrijom i zapadnom Mađarskom, dok nisu došli do južne Panonije. U 6. stoljeću tamo stvaraju svoju državu, točnije područje u kojem vlada jedna ratnička skupina kojoj je na čelu jedan čovjek. U jednom trenutku odlučuju se odseliti i 568. godine dolaze u Italiju. U svega par godina zauzeli su gotovo cijelu Italiju. I to iz dva razloga: prvo jer su ratnički narod kao i svi Germani, a to znači da su svi odrasli muškarci ratnici, dok su s druge strane Rimljani ljudi koji žive u civiliziranoj državi u kojoj plaćaš porez da te profesionalni vojnici brane. Nisu naišli na ozbiljan otpor, nastavio je Levak, kazavši da Langobardi nisu bili jedinstveni, imali su preko 30 vojvodstava, ali su predstavljali ozbiljnu silu.
- Za nas je bitno prvo vojvodstvo koje su osnovali u Cividaleu ili u, kako ga Slovenci zovu, Čedadu (kod Udina), koja je bila zadnja brana ulaska u Furlansku nizinu. Ovo će vojvodstvo biti jedno od najvažnijih i politički najutjecajnijih u 200-tinjak godina postojanja langobardske države u Italiji.
Relikvijar, prva polovica VIII. st., Cividale del Friuli, Tesoro del Duomo
Langobardi su bili vojna elita, živjeli su u rodovskom društvu. Oni su se kao germanski narodi odmah postavili kao gospodari. To je tipično za germanske narode, a nije, recimo, za Slavene. Germanski narodi su svugdje prvo posmicali vladajući sloj, svisoka su gledali na podjarmljeno stanovništvo, smatrajući sebe junačkim narodom koji ima božansko pravo vladati onim što su stekli mačem.
Nisu se miješali sa starosjedilačkim stanovništvom jer su bili rodovski ustrojeni, ali i zbog toga što su, iako im je vladajući sloj bio pokršten, bili pripadnici heretičke crkve. Taj izostanak komunikacije s domicilnim stanovništvom bila je dugoročno neodrživa jer ih je bilo malo. Naime, svega 4 do 5 posto Langobarda nisu mogli, dok se razlika zasniva na krvnoj povezanosti, dugoročno vladati većinom. U prvoj polovici 7. stoljeća napustili su arijanstvo i prešli na katoličanstvo. Dvor je tako odlučio jer je to bilo pitanje opstanka, ali iz namjere očuvanja pozicije gospodara. No, nema više prepreka i oni počinju živjeti zajedno sa starosjedilačkim stanovništvom, odnosno žene se zajedno, nema više etničke distance. Premda će za to biti potrebne generacije, oni se polako počinju pretapati u jedan narod
Langobardi su jako važni za povijest Italije zato što su bili potrebni u 19. stoljeću, u vremenu stvaranja talijanske nacije. Sve talijanske povijesti počinju s dolaskom Langobarda jer je talijanski nacionalizam 19. stoljeća trebao jaku priču iz prošlosti. Langobardi su smatrani utemeljiteljima talijanske države, kolikogod to nama danas zvuči neobično. Jer, Italija čitav srednji vijek, sve do 19. stoljeća nije bila jedinstvena država i imala je problem kako riješiti regionalne razlike. Devetnaesto stoljeće je tu druga priča za razliku od priče o Mussoliniju i narativu Rimskog carstva.
Prednja strana propovjedaonice, IX. st., Cimitile, bazilika S. Felice
