Livio Morosin: "Kad napišem na istrijanski znam težinu svake beside. 'Cidiš, cidiš se po meni, kako gadi zapreteni mi smo…' Tu je, bar meni, sve jasno!

Istarski glazbeni bard Livio Morosin ovih je dana objavio novi album. „Nebo zgor Pomera“ nastao je u sklopu još jedne vizionarske rezidencije „Pionirski dom“ Edija Cukerića, koji je Morosina spojio s glazbenikom i kompozitorom Ivanom Arnoldom. S eminentnim istarskim kantautorom, višestrukim dobitnikom Porina i čovjekom koji je, uz Alena Vitasovića, potpisao tekstove i glazbu za jedan od najprodavanijih hrvatskih albuma, „Gušti su gušti“ smo  — u oštariji, a gdje drugdje — razgovarali o novom albumu, weltschmerzu, umjetnoj inteligenciji u glazbi, smrti, domaćoj sceni, Tomizzi, Vodnjanu i težini svake istrijanske beside.

Album je izašao. Tekstovi su napisani, pjesme snimljene, a sad sve to treba prezentirati. Biti „lijep i pametan”, kako si jednom rekao, i raditi ovakve intervjue. Slijedi li za Livija Morosina najgora faza izdavanja albuma?

Najgori dio izdavanja albuma, skupa s nastupima! (smijeh) Ali to se ne da izbjeći.

Što je gore, intervju ili nastup?

Nastup, to je cijela muka. U mojim godinama je teško nastupati. Star sam, delikat sam počeo biti. Sve me nervira. Puno ljudi.

Ipak mi se čini da ti ljudi u oštariji mogu prići, razmijeniti s tobom 2-3 riječi. Oštarija je tampon zona?

Da, da, oštarija je uvijek bila tampon zona. A nastup…kad počnem onda daj daj, nekako uspijevam. Treba se malo zagrijati. A jednom kad sam gori na pozornici, onda je sve  lako. 

A skladanje i pisanje tekstova? Ima li i tu muke, ili čisti užitak?

Samo užitak. Uživam proizvoditi pjesme. Manje uživam da ih sam izvodim, i najradije bih da ih izvodi netko drugi umjesto mene, ali nemam nikoga (smijeh).

Je li do perfekcionizma? Nikad zadovoljan?

Da, ne budem sasvim zadovoljan. Budu tu neke greške i mane. Ali to popravljam nastupima. Tu su mi pjesme drugačije, i to me jedino zabavlja kod nastupa uživo. Pa i promijenim tekst ponekad. Ko ča zabin!

Album je produkt još jedne uspješne rezidencije Edija Cukerića i suradnje s Ivanom Arnoldom. Opiši nam malo to iskustvo.

To je odlično ispalo. I na albumu je puno pjesama s tekstovima. Cuki me nije htio pustiti bez tekstova, i ovaj je album zapravo moj veliki povratak tekstovima. Mogu ti reći da sam izuzetno zadovoljan. Arnold je divan dečko, bio mi je otkrivenje, nisam ga poznavao osobno. Ispao je fenomenalan čovjek i ja se nadam daljnjoj suradnji. Kad dva čovjeka kliknu, lako je raditi.

Rezidenciju na stranu, kako izgleda jedan dan u životu Livija Morosina? Već je urbana legenda da ustaješ....

U cik zore.

Pa i ranije?   

Da, po noći. I tad radim, sedam sati. Dok nema ljudi, jer ja sam raskrstio s ljudima (smijeh). Nerviraju me, buka me nervira, sve me nervira. Zato je po noći najbolje raditi, na tiho. Uživam u tome. Imam taj direktni odnos s nebom, gdje se svaki potez, riječ i nota, drhtavom rukom, da ne kažem krvlju, pišu. Ali to je, kažem, užitak. Jedini užitak.

Pa kad smo kod neba. Po pjesmama mi se čini da je to Nebo, ono zgor Pomera, vedro i plavo kao u istoimenoj pjesmi, a ponekad i egzistencijalno mračno, kao primjerice u pjesmi „Jedan za drugim“.

To je u skladu s godinama. Poumirali su mi neki prijatelji i gredu jedan za drugim, i ja ću pojti jedan za drugim. U godinama smo kada je umiranje postalo najnormalnija stvar.

Pjesma podsjeća na Ples mrtvaca. „I ladri, i kurbe i pošteni…“

Da, to zapravo i je Ples mrtvaca. “I puni šoldi, i plavi i zeleni, i oni napro zeleni“, jer i djeca umiru. Ali da, tekstovi su mi u skladu s godinama koje sad imam. Pisati o ljetnoj ljubavi bilo bi van svake regule (smijeh).

Ima nešto i od toga u albumu.

Ma ima, natruha. Iz povijesti.

Ali ostanimo kod ovih tmurnijih. Iz pjesme „Jedan za drugim“ bi čovjek - ali i iz ranijih pjesama, pa i iz „More dimboko“ - zaključio da si se na neki način pomirio s tim nekim…

Patosom postojanja.

Tako je. Weltschmerz, što bi rekao. Ne bojiš se smrti?

Weltschmerz, to je ta riječ. Ma u principu ne. Ne bih rekao da je priželjkujem, ali sam miran što se toga tiče. Kraj će doći. Kraj, dali će biti kraj, ne znamo ni ja ni ti. Fizički ćemo doći kraju, a dali ćemo nastaviti živjeti u nekim oblicima…ćemo vidjeti. Nidan se ni torna, tako da im je dobro gore (smijeh).

Žališ li za nečim?

Ma ne. Gledam u budućnost. Prošlost me nikad nije zanimala. Dobro, volim se nečega prisjetiti, ali stalno gledam dalje. Neki crv u guzici mi ne da mira i ja moram gurati dalje.

Od drugih pjesama na albumu se sve najviše spominje „Daj mi rakije“. Čini mi se malo netipična za tebe, naratorska. Zamislio sam kakvog partizana koji je uspio pobjeći od brojnijeg neprijatelja, skloniti se u kakvoj seoskoj kući i tu, suhih usta, pitati malo rakije.

Otprilike je to to. Revolucionarna je to pjesma. Neprijatelji su pobijedili, ali se zapravo borba nastavlja. Možda je djelomično i politička. „Daj mi rakije da sperem ti prah ča je pa na nas“. Borbena je, borbena.  

Je to potencijalni hit ovog albuma, ili bi izdvojio neku drugu?  

Ma ne bih ja izdvajao, ali Cuki je upozorio na ovu. Ajde, meni osobno, „Šumi, šumi more“.

Možemo reći i da je more važan motiv tvog izričaja.

A da, ja stalno sam s nebom, suncem, morem, to ča vidin. More mi je blisko. Ta voda puna soli. Nikad nije na miru, vajk u motu, stalno riva naprid, kako i ja. Čudan je taj moj odnos prema moru, prema vodi zapravo. Ja više to zovem voda nego more. Jer mi smo iz unutrašnje Istre, mi ne znamo reći more, mi kažemo voda (smijeh).

Na albumu je i pjesma „Kontrapunkt/Niman lazno za te suze“, koju si i ranije izvodio uživo, ali nikad nije objavljena. Na radiju se mogla čuti u drugačijoj verziji – Ivan Dečak iz Vatre pretvorio ju je u bljutavi šlager „Slatke suze, gorka ljubav“. S tvojim dopuštenjem?

Da. Trebali smo skupa napraviti tu pjesmu, a onda je on počeo nešto raditi po svome. Ali dogovorili smo se. On je htio na Euroviziju s tim, a ja nisam htio sudjelovati u tome.

Ne bi napisao pjesmu za Doru?  

Nekad jesam. Ali nema to više smisla. Umjetna inteligencija radi sve, a žiri nema pojma što odabire.

Kako to komentiraš, činjenicu da većinu glazbe stvara umjetna inteligencija?

Ne shvaćaju da narod voli nesavršenstvo. Da ne valja sve što je pizzicato do kraja. Orkestar ima 16, 32 violine i nijedna ne svira isto. I to daje ljepotu glazbi. Jer da svi sviraju isto, dobio bi se kompjutor koji zvuči odvratno. Baš ta mala razlika u ritmici, u svemu, u tonovima, daje punoću zvuka. Disonanca. Nesavršenstvo je prirodno, ljudsko, i to je jedini način borbe protiv umjetne inteligencije. Da kantaš grdo, da žbaljivaš. A glazba koju radi umjetna inteligencija je grda za slušati. A ako nije grda, dopizdi nakon 15 minuta. Bez ljudskosti je to, kao seks s vibratorom.

A što se tiče nas i tzv. domaće scene, ako ona uopće postoji? Pratiš li je, i kako komentiraš?   

Ma nema kod nas glazbe. Mi znamo samo kopirati ono ča čujemo vani. Nismo trend setteri, nego smo trend pratitelji. Sad radimo disko jer smo čuli da u Americi rade disko. Radimo trap jer smo čuli da rade trap. Što ne bi mogli mi nešto izmisliti? Mogli bi, ali nećemo, radije slušamo Sanremo da bi napisali pjesmu. Inače su Hrvati takvi, na repu događanja. I tako se ponašamo i u kulturi. A mi Istrijani pokušavamo to promijeniti, barem ja. Uvijek protiv struje, protiv vode, drugačije od drugih.  A treba za to imati i muda, jer publika neće stalno pratiti te tvoje avanture, ali mene kao autora ne zanima zapravo ni stav publike, nego moj stav prema mojoj vlastitoj glazbi.  

Znači li to da Livio Morosin, barem što se stvaranja tiče, spava čiste savjesti?

Da, i to od prvog dana. S tim da sad malo bolje to radim nego kad sam bio dijete (smijeh). Malo sam se i ja pravio pametan kad san bio mlađi, bahatio možda. „Da dojde drugi na moje misto, ne bi te volija isto ka i ja, ni po ud mene…“ Pa se sad drugačije izražavam. I više sad uživam u glazbi nego kad sam imao 20 godina. I uživam samo u glazbi, a ne više u ženama i popularnosti(smijeh).

U zadnjem si intervjuu spomenuo da bi sa svojom djecom jednom mogao snimiti ploču, ali kako stvari idu, izglednije je da ćeš s njima snimiti film.

Kako stvari stoje, nećemo ni film, ni ploču, ni spot (smijeh). Ma djeca žive svoj život. I meni je drago da ga žive i da se ne opterećuju sa starim. Mada bi mi pod hitno trebao spot, ali tko će ih dobiti, sa svim tim obavezama.

Pozivaš ih da starom snime spot?  

Ma ne pozivam, neka žive svoj život. Neka rade što žele, a ako im nešto treba, ja sam tu.

Snimio si pjesmu „Kad je Bog z crikve zaša“ po djelu Fulvija Tomizze, a sad oni po njemu snimaju istoimeni film. Drago ti je da se zanimate za iste teme?

Drago mi je, naravno, ali zbog Tomizze, jer on je jedan od najvećih naših autora, genijalan pisac. Ja sam čitao u originalu tu knjigu i fenomenalna mi je. A za djecu mi je drago da to čitaju i da imaju taj svoj put koji je trendseterski. A ne trendpratiteljski. Da su, kao i tata, pomalo buntovni i da rade filmove koje nitko neće gledati (smijeh). Šalim se, hoće, jer su potpuno drugačije napravljeni. I fenomenalno je da upravo to biraju, a ne filmove koji će ličiti na Amerikance.

Spominjao si da u zadnje vrijeme manje slušaš muziku. Je li tako i s knjigama? Manje čitaš?

Čitam, stare knjige. Volim staru hrvatsku knjiženost. To mi je fenomenalno. Ima tako savršen jezik, to je nevjerojatno. A mogu se naći na internetima, jer samo preko interneta i čitam. Da čitam u postelji bih zaspao. Ovako čitam ujutro, kad sam budan, kad sam svjestan.

Tipa Šenoa, Kamov?

 Da, Šenoa. Kamov ne, probao sam, ali ne. Recimo, Vilim Korajac.

A neki najdraži pisac?

Možda u zadnje vrijeme Andrea Vitali. Od njega sam pročitao sve. Nepoznat je široj publici u Hrvata. Ja ga čitam u originalu jer ti naši prijevodi nisu baš vjerni, pa i klasike sad čitam tako.  A Vitali je toliko duhovit da je to nevjerojatno. Taj opis stanja u Italiji, to sprdanje sa fašizmom, pa sa Mussolinijem. Mislim, to je fenomenalno kako on to... a tu smo negdje, generacijski, možda je pet godina razlike. Znači da smo probali iste rifle, ista pića, probali isto više ili manje sve. Vrlo mi je blizak.

Uvijek se spominje tvoja vjernost istrijanskom dijalektu, ali vidimo da Livio umije pričati i čitati i na talijanskom dijalektu. Naučio si ga doma ili?

Ne ne, doma nikad, ali smo imali susjede Talijane. Ma u Vodnjanu je bilo najnormalnije govoriti „Ti ga fato la domaća zadaća“. Tih 60-ih i 70-ih smo jedni s drugima potpuno normalno miješali. Kad bi viđao Bumbara si pozdravljao na talijanskom, kad si viđao našeg si pozdravljao na hrvatskom. Uz to, gledali smo i talijansku televiziju. I slušali talijansku muziku.

Jesi ikad napisao pjesmu na talijanskom, ili talijanskom dijalektu?

Uzeo sam narodnu, La piovu, i to sam napisao. Ali ne bih se drznuo na talijanskom pisati, jer to ipak nije moj materinji jezik. Ja volim istrijanski, i kad napišem na istrijanski točno znam što sam napisao. Znam težinu svake beside. „Cidiš, cidiš se po meni, kako gadi zapreteni mi smo…“ To je sve jasno. Meni je, barem, sve jasno!