MATE BALOTA I PAZIN Učenika stare pazinske gimnazije Miju Mirkovića poznaju svi, ali malo tko ga čita

Kada ga je direktor upitao da li vjeruje u Boga, mladi Mijo Mirković, student Hrvatske gimnazije u Pazinu, je odgovorio: „Nije znanstveno dokazano da Bog postoji“. Uslijedila je oštra reakcija direktora: „Ti za mene više ne postojiš“. U ono vrijeme, bila je 1914. godina, to je konkretno značilo da je mladić, iz siromašne rakljanske obitelji, izgubio novčanu potporu pa je, na kraju školske godine, napustio Pazin.

Mate Balota je pohađao pazinsku gimnaziju od 1910. do 1914. godine. Trideset i šest godina kasnije osobna sjećanja iz tog razdoblja skupio je u knjigu „Stara pazinska gimnazija“ koja je tiskana u Zagrebu 1950. u pet tisuća primjeraka. Ne znam koliko je primjeraka prodano; 1984. godine objavljeno je novo izdanje u sklopu nakladničkog projekta Istra kroz stoljeća: svi poznaju Balotu, malo tko ga čita. Jednom sam zavirio u jednu gradsku knjižnicu da bi provjerio izlaznost Balotinog romana „Tijesna zemlja“: kontrolni karton na poleđini bio je bez pečata, nula izlazaka.

S Giannijem sam prošetao do Muntriljske ulice, sin je snimio kuću u kojoj je kratko boravio dvanaestogodišnji Mijo 1910. godine koji se potom preselio na Buraj i na kraju na Vrtlišću kod postolara Lukšića.

Balota objašnjava razlog gubitka potpore: bio je odličan đak u svim predmetima (malo je klimao u likovnom odgoju), ali presudna je bila ocjena iz vladanja, a tu je zadnju riječ imala Crkva, gospodar duša u katoličkom carstvu koji je u zadnjoj fazi višestoljetnog postojanja proživljavao jak pritisak militantnog klerikalizma.

Balotin otac je bio kamenoklesar, najamni radnik u rakljanskom kamenolomu, vatreni socijalist pa je oštro stao na stranu sina i uskliknuo: „vražiji popovi“.

Knjiga Stara pazinska gimnazija je izuzetno poučna: pitam se koliko smo mi danas udaljeni od Balotinog djetinstva? Povijest se ne ponavlja, ali neke teme odolijevaju zubu vremena, dosadno se ponavljaju. Slažem se s mladim Mijom, mrzim privatizaciju duše.

Istrošene kamene stepenice koje od trga vode do platoa gdje je smještena zgrada bivše carske Gimnazije pripadaju mom djetinstvu jer je obitelj oca (nadimak Kevići) stanovala na Buraju, u srcu starogradske jezgre, korak do ponora, do Fojbe.

S prozora stana u Buraju Mate je slijedio pokrete dvije sestre koje su, u zanosu mladosti, pjevale jednu te istu tužnu pjesmu koja je tada bila jako popularna. Izgleda da se u mlađu Mate zaljubio. Kao što je poznato lijepa i masivna zgrada danas ugošćuje urede Državnog arhiva.

Prošetali smo se do obližnjeg franjevačkog samostana. Gianniju sam ispričao da su svi đaci gimnazije svake nedjelje morali obavezno prirustvovati misi u maloj crkvici, stisnuti jedan pored drugog, kao srdele, i potom nazočiti satu vjeronauka u najvećoj učionici. Nisi smio neopravdano izostati, kaže Mate da je izostajanje povlačilo isključenje iz Gimnazije.

Između Buraja i samostana malo se što promjenilo, kao da je vrijeme stalo. I voda u Zarečkom krovu je ista, mijenja intenzitet, ali postajano slijedi put sve do nestanka u utrobi zemlje. Poput Balote i ja sam skakao sa Krova, na glavu jer, kao Rovinjež, nisam smio pokazati strah. Stijene u Rovinju daleko su više.

Knjiga Stara pazinska gimnazija postala je dio moje svakodnevnice, čitam je redovito, ponavljam, pokušavam metabolizirati. Uslijed dugog  čitanja, Balotina priča odvela me u bezvremenski prostor oblika sjene.

Balota je vlastitu sjenu identificirao. Sjena koja živi u bezvremenskom prostoru govori jednostavnim i upečatljivim jezikom, skicirana je u nekoliko rečenica autora knjige:

„Uopće najveći broj naših potreba-osim spavanja i jela u stanovima- fizioloških i duševnih, zadovoljavali smo u strahu, krišom, bojeći se uvijek, da ćemo biti iznenađeni i otkriveni. Strah je bio glavno obilježje našeg đačkog života“, piše Balota.

Srž, spiritus movens autobiografske knjige je strah i, neminovno, način na koji se glavni lik tome suprotstavlja, opire, traga za izlazom iz nesnošljivog stanja. Seoski dječak na studiju u gradu trpi i opire se autoritetu koji se koristi prisilom, nasiljem i polučenim strahom u cilju uspostave nekog višeg reda.

Grubi nasrtaj autoriteta na jedinku očituje se kroz nekoliko situacija:

Nametnuti red u odgojno- obrazovnoj ustanovi i način kontrole ponašanja unutar gimnazijskog prostora i izvan njega. Đaci su neprestano, suptilno i manijakalno kontrolirani.

Nametnuti nastavni program koji traži pokorno prihvaćanje gradiva. Koncept koji ne trpi pitanja već štrebersko ponavljanje  pravila. Cilj nije prenošenje znanja već dominacija/afirmacija autoriteta (nastavnika). Sve knjige koje nisu obuhvaćene nastavnim programom povrgnute su kontroli i zabrani. Đačkom knjižnicom upravlja ravnatelj Gimnazije.

Sveprisutna je moć Crkve i crkvenih dogmi.

Kontrola odnosa između spolova. Razredi su mješoviti, ali kontakt s djevojkama je zabranjen. Zabranjena je komunikacija sa ženskim spolom kako u školi tako i izvan nje.

Pazin je podjeljen u dvije etničke zajednice: Talijani i Hrvati. Svaki dodir, doticaj sa đacima susjedne talijanske realno-carske Gimnazije (hrvatska i talijanska gimnazija otvorene su iste 1899. godine) je strogo zabranjen. U gradu vlada oštra etnička konfrontacija a đaci postaju žrtve netrpeljivosti, zatvorenosti, obostranog straha.

Anatomija straha je minucijozna, opisana je u detalje. Toliko je istinita da nadilazi vrijeme (stvarno). Ne moramo se pitati zašto i kad, već jednostavno ju osjetiti.

“Hrvatski i talijanski đaci su prolazili godine i godine jedni uz druge, kao da se ne vide, i kao da se nikad nisu vidjeli, kao da žive u nekom milijunskom gradu, gdje se prolaznici vide jedan put u životu. To je bio naš “hladni rat”, sastavni elemenat nacionalnog morala. Na ulici smo prolazili pored talijanskih đaka, kao da su oni prazan zrak.”, piše Mate Balota.