Mihaela Gašpar: Treće noći – Je li izbor psina sudbine?

Piše: Sanela Pliško

U grčkoj tragediji pokušaj bijega od sudbine često završava njezinim ispunjenjem. Edipovi roditelji pokušavaju spriječiti ostvarenje proročanstva, u Antigoni sukob zakona i osobne dužnosti vodi prema smrti koju junakinja svjesno prihvaća, dok se u tragedijama o Orestu život potomaka ne odvaja od krivnje prethodnih generacija. Čovjekova sudbina kao da postoji prije njegova rođenja i nastavlja se nakon njegove smrti, spletena sa sudbinama drugih u klupko koje se ne može rasplesti. 

Na tu se tradiciju oslanjaju i Treće noći Mihaele Gašpar. Život glavnog lika prate tri Suđenice, mitska bića povezana s određivanjem čovjekove sudbine. Ona koja prede, Ona koja mjeri i Ona koja reže raspravljaju o njegovoj životnoj niti, njezinu trajanju i trenutku kada treba biti prekinuta. Time se otvara pitanje koje stoljećima zaokuplja i filozofiju: koliko je čovjek određen okolnostima, nasljeđem i položajem u koji je rođen, a koliko svojim odlukama može promijeniti smjer života? Ima li čovjek slobodnu volju? 

Već se na početku razabire kako priča završava. Glavnog lika odmah zatječemo dok se priprema za odlazak na planinu, bez namjere da se vrati među ljude. Knjiga zatim u kratkom opsegu zahvaća cijeli njegov život. Odrasta u siromaštvu, uz oca koji ga još kao dijete uvodi u krađe, no u mladenačkoj se dobi uspijeva izvući iz takve sredine i početi živjeti drukčije. Čini se da mu se time pruža prilika da izbjegne put određen okolnostima u kojima je odrastao. U tom razdoblju upoznaje Klaru, koja se također odmiče od vlastite teške prošlosti. Njihova veza isprva kao da potvrđuje mogućnost sretnijeg života, ali zajednički se život postupno počinje urušavati. 

U tako kratkoj i događajima zgusnutoj priči njihov je odnos tek skiciran unatoč važnosti koju ima za daljnje događaje. Klarine „crne“ epizode prisutne su od početka veze, a nakon rođenja djeteta pogoršavaju se sve dok „prestaje obavljati i najnužnije oko djeteta“. O tome što joj se događa saznajemo malo. Istodobno, njegov je unutarnji život prikazan vrlo intenzivno i iz njega se razaznaje svijest o katastrofi koja se približava, dok u samim događajima sudjeluje izrazito pasivno. To bi se moglo povezati s prepuštanjem sudbini koje prožima knjigu, premda tekst tu vezu ne razjašnjava. Između pojedinih događaja postoje pripovjedne praznine, kao da se priča žuri prema onome što će objasniti odlazak na planinu s prve stranice. 

Introspekciji se daje mnogo prostora. Često se javlja metafora tijela koje gubi fizičke granice i stapa se s okolinom. Ono želi postati sjena, izgubiti gustoću, masu i rubove, raspasti se ili prijeći u prostor oko sebe. Slike su zanimljive, ali njihovo ponavljanje u brojnim varijacijama s vremenom stvara osjećaj déjà vua. Ista se metaforika širi i na odnos čovjeka i prirode. Zvuk se stapa s vjetrom, planina diše, kamen postaje zid kuće pa se raspadanjem vraća planini. Takvi refleksivni nizovi u zamjetnom su nesrazmjeru sa sažeto prikazanim odnosima koji mijenjaju tijek života. Priča je zbijena događajima, introspekcija razvučena. 

Planina je prikazana kao „predivna i osamljena“, „velika i mirna“, pa odlazak poprima obilježja rituala. Put vodi kroz lijep, tih i od ljudskog svijeta izdvojen prostor, a ranije slike stapanja tijela s okolinom pridružuju se tom dojmu. Nakon života obilježenog gubitkom odlazak djeluje kao posljednji izlaz, s prizvukom oslobođenja i prihvaćanja vlastite sudbine, dok ljepota planine ublažava crninu smrti i daje joj obilježja gotovo obrednog predanja. 

Suđenice pritom nisu sasvim neumoljive. Ona koja prede želi mu dati vrijeme i novu priliku, a riječ „možda“ u njihovoj raspravi povezuje očev život sa sinovljevim i sugerira da sudbina ipak ne zatvara sve mogućnosti. Njihove rasprave, međutim, postupno poprimaju gotovo svakodnevni ton. Raspravljaju o slabosti i sentimentalnosti te jedna drugoj prigovaraju zbog „čovjekolikosti“, čime se gubi dio ozbiljnosti koju kao mitske figure imaju na početku knjige. 

U cjelini se osjeća neravnoteža u prostoru koji dobivaju različiti aspekti priče. Unatoč tome, kroz knjigu se provlače neka od trajnih pitanja umjetnosti i filozofije, od odnosa prema vlastitom nasljeđu do granica osobnog izbora. Te su teme ujedno među najzanimljivijima u knjizi. 

Mihaela Gašpar: Treće noći, Fraktura, 2026., 168 str.