MIRKO ILIĆ: Ne morate biti toliko dobar crtač jer možete s pameću pokriti tu razliku

Rođen u Bijeljini, odrastao u Zagrebu, živi i radi u New Yorku već skoro četrdeset godina, naš najpoznatiji dizajner u dijaspori, Mirko Ilić među brojnim je ovogodišnjim gostima Sajma knjiga u Istri. Kad je ovdje postigao sve što je htio, kaže, otišao je u Ameriku.

Jedan je od osnivača Novog kvadrata, fenomena autorskog stripa, te se uskoro počinje baviti ilustracijom i dizajnom. Radio je u Zagreb filmu, ilustrirao naslovnice časopisa Danas te mnoge omote ploča, pretežito novog vala, surađivao je i s Arsenom Dedićem. Radio je kao art direktor u Teatru &TD, a njegov je plakat za film Crveni i crni Miroslava Mikuljana osvojio drugo mjesto u svjetskoj konkurenciji. Nekoć je hengao u kultnom zagrebačkom Kavkazu, gdje je upoznao, kako kaže, mnoge ljude koji su kasnije nešto značili.

U Americi je radio, te ubrzo postao i art direktor, ali još uvijek povremeno radi za časopise poput The New York Times-a, Time-a, Wall Street Journal-a. Koautor je mnogih špica filmova a surađuje i s bendovima poput Rage Against the Machine. Njegovih je 38 radova izloženo u stalnoj zbirci njujorške MoMe.

Koautor je desetka knjiga o grafičkom dizajnu, organizira i kurira izložbe diljem svijeta. Rječit, entuzijastičan, svestran, duhovit, iskren, ironičan i samoironičan te vrlo neposredan, Mirko Ilić pun je pozitivne energije i zanimljivih komentara te nepopravljivi radoholičar, iako za sebe ponavlja da je jako lijen.

U New Yorku si još iz doba poodmaklog drugog vala feminizma, onog Glorie Steinem, iz druge polovice osamdesetih, Gloria te spojila s Miltonom Glaserom.

Kao vrlo mlad sam se odlučio oženiti, sa dvadeset sam se oženio za gospođu koja je imala 28 godina i osmogodišnju kćerku. Pošto sam bio cool frajer, mojim pankerima ili hipijima nije uopće bilo jasno zašto bih se oženio za nekog tko ima 28 godina, jer je njima sa devetnaest, dvadeset godina izgledalo da bu ona umrla sutra. Pa to je stara ženska, kaj. Međutim, zbog mog nedostatka obrazovanja, jer sam završio samo srednju Primijenjenu, shvatio sam da ne da se moram samo ženiti nego da se moram ženiti za nekoga tko će me nešto naučiti. I oženim profesoricu, za koju se ispostavi da je feministica, koja u međuvremenu ima kontakte sa Gloriom i tako.

Odlazim u Ameriku i ne poznam nikoga osim jednog, ali samo jednog slikara koji zna nešto o meni pa je ponudio da mogu kod njega prespavati tjedan ili dva. Ispostavi se ovakva stvar, da je Slavenka (spisateljica Slavenka Drakulić je bila tadašnja supruga Mirka Ilića, koju spominje, op.a.) iz svoje čiste dobrote prema meni, a možda me se samo htjela riješiti da bude sigurna da se neću vratiti natrag, ona kontaktira Gloriu i veli da će joj bivši muž doći pa ak mu nešto treba.

Znači, tad si već bio i njezin ‘bivši’?

Da, sad smo već razvedeni. I Gloria ostane totalno fascinirana i veli njoj, on mora da nešto vrijedi jer mene nitko nikad nije zvao da nešto za bivšeg muža pomognem, to je vrlo neobično. I Gloria napravi party kod nje doma na kojeg sam pozvan i pita me kako mi ona može pomoći. Pošto sam već bio uobraženi mladi čovjek, mislio sam da meni niš ne treba jer ja sve mogu sam. Onda sam rekao da jedna stvar koju bi volio je možda pošto ti poznaš Miltona, da se upoznam s tim starim gospodinom, to je sve što bih htio.

Kako si se ti kao mladić iz Istočne Europe snašao u Americi, što je presudilo?

Prvo, ne znam da li znaš, ali ja nemam posao.

Ali radiš?

Ne, ne radim, mene ovo veseli. Posao zvuči kao nešto što radiš za plaću.

To zvuči kao nešto idealno.

Nije kad ne dobiješ plaću već moraš razmišljati o tome. Baš sam čuo zanimljivu frazu danas, ovaj mladi gospodin ju je izrekao (pokazuje rukom na Zorana Janjetova koji nam na to odgovara da je taj citat Sylvaina Dyspretza, autora koncepata i storyboardova hollywoodskih filmova Gladijator, Eyes wide shut, Black Hawk Down, itd. ): Možeš li se zvati umjetnikom ako možeš dobiti otkaz? Prema tome ako ne možeš dobiti otkaz, a umjetnik si, to onda nije posao, tu je ta logika.

Što je onda presudilo tome da si se snašao tada (od 1986. i dalje) kao mladić iz Istočne Europe u Americi?

Citirat ću nešto što dosta volim citirati, a to je Wim Wenders, režiser, kojeg su pitali da li je imao sreće u svojoj karijeri. Onda je rekao: Je, imao sam sreću ali čudna je stvar da se sreća dešava uvijek talentiranima. Presudilo je, Luc zna, tu mi je on svjedok (Mladen Lučić je bio prisutan u dijelu intervjua, i povremeno sudjelovao komentirajući, op.a), ja sam radil tu kao konj, dan i noć. Tamo sam nastavio raditi kao konj. Nije mi se desilo. Gledajte, ja sam prvih četiri godine u Americi ne spavao, otprilike, sto pedeset do dvjesto noći svake godine jer bi radio cijelu noć. Naš posao je šljaka, a još ako imaš nešto talenta i bolju ideju, šljaka je bolja. Prema tome ja sam tu naučio šljakati a tamo nastavio.

Već tu, u Zagrebu?

Da naravno, pokušavao sam uvijek biti na vrijeme, jer sam naučio jednu stvar, uvijek sam imao dosta velika očekivanja za sebe, pa sam shvatio što brže završim ovo kad me nazovu da mi ponude Nobelovu nagradu za Piece, ja sam spreman putovati. Ali nemreš reć, joj ne mogu jer moram još ovo završiti. Još uvijek očekujem taj poziv (samoironičan osmijeh). Pa mislio sam Mir, pa kao dobar dizajn, i tako.

Za sebe kažeš da imaš američki način razmišljanja, možeš li pojasniti što bi to bilo i kako se razlikuje to razmišljanje od hrvatskog ili europskog? I vezano na ovo što si sad objasnio - je to ima veze s tim što puno radiš?

Nama u to vrijeme nije bio cilj biti najbolji u Jugoslaviji, ili biti najbolji ne znam tu. Mi smo htjeli biti najbolji u svijetu. Ne znači da je itko od nas postigao taj cilj, ali smo si postavili te ciljeve, jer smo očekivali od sebe puno. I onda ako se desi - desi, ako se ne desi, bar smo probali. Tako da taj način razmišljanja kod nas nije bilo, joj stari ne znaš kak je to ovdje, joj ne može to kod nas, te ispričnice. Tu negdje je ta razlika. Fraza koju su imali studenti u Francuskoj je bila: budimo objektivni, zahtijevajmo nemoguće. Predivna fraza koju smo mi koristili podsvjesno.

Kakvo je tvoje iskustvo kad Amerikancima pokušaš objasniti odakle dolaziš ili recimo dočarati socijalizam i kakvo je društvo tu?

Ja sam došao raditi u New York Times, već ‘86 sam dobio posao, to je vrijeme Reagana. I u to vrijeme u New York Timesu je bilo par ilustratora iz Poljske, jer su tad oni svi odlazili iz Poljske. Svi ti Poljaci koji su bili tada tamo su bili dosta konzervativni, svi više desno. Ja sam uvijek probao ostati ljevica, ne komunistička ljevica već moja ljevica. Nisam imao potrebu njima objašnjavati što je Jugoslavija itd, jer njima to u neku ruku ne bi bilo jasno. Njih ni ne zanima to.

Moje najbolje objašnjenje Jugoslavije i socijalizma njima je bilo da smo mi bili socijalizam light kao Coca cola light - 2 procenta šećera ali još uvijek crvena konzerva.

Postao sam art direktor Time magazina, zadužen za sve internacionalne edicije, a da nisam bio ni američki građanin. U kojoj zemlji bi vam dozvolili da budete urednik tako važnog mjesta a da niste njihov građanin. To je taj američki dio - gdje ako oni meni mogu dati dolar, a na meni zaraditi tisuću, ja sam im najbolji prijatelj.

U kojem je društvu lakše i bezbolnije izraziti ono što osjećaš, u Americi ili ovdje? Kako se očituju razlike u izražavanju vas koji prenosite poruke u širem djelovanju, slanju poruka društvu kroz svoje radove? Kako ljudi reagiraju?

Mjera je uvijek vrlo jednostavna. Ako smo relativno pošteni prema svom radu, mi točno znamo kad je nešto dobro a kad nije. Poslije se možemo pretvarati, ma to je fantastično, da zaštitimo sami sebe. Meni je i tu i tamo bilo najvažnije da je to meni u redu. Da meni paše. Iako pravi umjetnik nikad nije zadovoljan, ako je u tom trenutku to ok, sutra mi se već ne sviđa, to je već druga priča. Onda se iz te priče izađe odmah na početku, da se bar jednoj osobi to relativno sviđa a to ste vi, pa ak' se dese još neke druge, predivno, ako ne, barem jedna je. Ja sam se tako ponašao tu.

Imao sam velike probleme sa svojim crtežima, sa svojim stripovima, jer za onaj tisak, koji je tad postojao su bili pre precizni, pre dobri. Onda bi oni meni rekli pa to je previše. Oni nisu mene shvatili, ja nisam to radio za njih, radio sam to za sebe, htio sam da crtež izgleda dobro, radi mene. A kaj bu se desilo u tisku? Neću se prilagođavati lošem tisku. Naprimjer ako pogledate moje crteže iz tog vremena, nisam imao bijelu boju za popravljanje, jer sam se trudio da bude perfektno. Tak' da taj strip ili ta ilustracija izgledaju perfektno, kao da su otisnuti. Jer istog trenutka kad odu sa mog stola, sve ide nizbrdo, ako ovako u mojim rukama još izgledaju dobro, onda ako ga još unište s tiskom, pa odrežu ili cenzuriraju, nebitno, kontrolirao sam to do trenutka do kojeg sam mogao.

Treba li dobar grafički dizajner biti socijalno i socio - politički osviješten? Što to ‘plastično’ znači i kakve odgovornosti povlači? Tu je i važno pitanje - za koga ćeš raditi?

Mi svi skupa smo na prvom mjestu, bi trebali zapravo biti odgovorni građani.

Odgovorni na koji način?

Odgovorni prema svojim sugrađanima, na bilo koji način jer mi nismo izolirani. Ako ste vi doktor ili bilo što, trebali biste biti odgovorni. Namjerno vrlo često uspoređujem to sa doktorima. Ako ste vi dizajner, tko je vaš klijent, da li onaj tko vas plaća ili onaj koji će konzumirati vaš produkt? Tko je vaš klijent kad ste vi doktor? Osiguravajući zavod koji vas plaća ili bolesnik? Da li ćete vi kao dizajner zato što vam nisu dovoljno platili prepisati loš lijek vašim konzumentima, jeftiniji?

S druge strane, da li ćete prodavati nešto tim, vulgaran je naziv, potrošačima, nešto što im ne treba ili što, još gore, što će ih povrijediti, fizički, mentalno, bilo kako. Zato djelomično skoro nikad nisam radio oglašavanje, reklamirao proizvode, jer nikad nisam bio siguran je li je to ok produkt ili nije. A najviše novaca u svim tim biznisima je uvijek bilo s brendingom, s firmama i tako dalje. Što je veća firma to je bolje, što ne znači da se ne da izvrstan posao napraviti s time, neki rade izvrstan posao tako. Međutim, mene uvijek zanimalo socijalno, zanimala me alternativa, kultura.

Je li pobuna ključna u nekom političkom djelovanju kroz dizajn? Pišeš o tome u nekim svojim knjigama.

Je, to nije toliko pobuna, koliko bi se to reklo, ne znam kako to prevesti, dissent. Drugačije mišljenje, što se vrlo često u politici ako nije fleksibilna, naziva pobuna. Zato što drugačije mišljenje ne može i ne smije postojati. Ne znam zašto, ali ja sam si uzeo tu ulogu. Svi mi reagiramo najbolje što možemo, borim se s nekakvim slikama koje su možda malo agresivne, a netko isto to radi s ljepotom. Radi predivne slike i ljudi u tome uživaju i napravite jedan trenutak da im je ljepše, i vi ste isto tako s time ispunili tu zadaću, svatko od nas bira nekakvo oruđe s kojim može najlakše producirati ili obraditi svoju ideju.

Je li to radi toga gdje sam rođen, kako sam rođen itd. uvjetovano da se odmah moram zaletiti i odvaliti pljusku a netko da pusu, možda su efekti isti. Meni vrlo često upotrebljavaju tu riječ a vi morate to. Ne moram. Kad čujem riječ moraš, onako odmah mi je - ne moram. To mi je prva reakcija. Nitko ne veli da li biste željeli, nego stari, moraš mi to napraviti.

 

Pisao si u svojim knjigama o svojim uzorima, možeš li ih izdvojiti, nekad i danas.

U raznim periodima svog života imam razne uzore. Zavisi što radim i što me zanima, jer vrlo često idem proučavati kad idem nešto novo raditi, tko je drugi to radio itd. Kad sam bio klinac s jedno sedamnaest godina, radio sam kao fazer u Zagreb filmu, meni je bilo neizmjerno zadovoljstvo da mogu sjediti pokraj Zlatka Boureka, Dragića, vidjet kako oni delaju itd. Oni su izgledali manje više k’o moj tata, al su me tretirali kao istog, što moj tata nikad nije. Oni su vjerojatno u meni vidjeli sebe kad su bili mladi, nadobudni, itd. tako da mi je taj odnos u tom trenutku bio veoma značajan. Išao sam na Zagreb Festival pa sam gledao njihove radove, ali kad me to prestalo zanimati onda su se moji uzori pomakli, onda je to postao Bućan, Arsovski, onda se tu pomaklo opet na nešto drugo. Međutim sve te ljude pamtim, ti ljudi ostavljaju traga na meni koji se vrlo često zna pojaviti u nekim radovima koji nisu direktno vezani uz njih i odjednom iskoči neka ideja, sjećanje na njih.

Sloviš za osobu koja zna puno o svačemu..

Uvijek sam volio znati stvari koje će fascinirati mlade dame.

Znači to polazi iz toga?

Ako trivijalna ekipa kao Kardashians to mogu, onda mogu i ja.

Je li za dobrog grafičkog dizajnera, po tvom mišljenju više potrebno biti izvrstan crtač ili znati puno toga o svemu?

Ako znate puno o puno stvari onda ne morate biti toliko dobar crtač jer možete s pameću pokriti tu razliku. Neki ljudi moraju crtati dan i noć a neki piju, puše i tako dalje, uzmu papir i gotovo. S tim da ne znači da je jedan rad bolji od drugoga. S pameću možete prikriti svoje greške. Ovako, ako vi imate, to mogu u nekim ženskim terminima lakše objasniti, na žalost, ali nisam seksist. Ako vi imate male grudi, a to vas smeta, nažalost, vi nikad nećete staviti šnalu na grudi, već ćete odvući pažnju negdje lijevo ili desno. Prema tome, vaša pamet će pokriti vaše nedostatke, isto tako je u ovom našem artu.

Malo prije smo pričali o Borisu Bućanu, postoje Bućanovi plakati iz jednog perioda kad je  radio samo crno bijelo, vrlo jednostavno, kao onaj Einstein itd. (Energija i masa, op.a) gdje na plakatu skoro pa nema ništa, ali je tako pametno, da je jednako vrijedno kao ‘Žar ptica’, gdje je on odrintao, crtao svaki list i tako dalje, oboje su jednako vrijedni.

Neki su ti radovi, plakati ovdje vandalizirani, ukradeni, događa li se to u Americi?

Ne to nisu moji plakati, iako su meni isto krali plakate, ali to su plakati sa izložbe Tolerancije, to su drugi autori, moji su koncept i ideja. Ta izložba je u ovom trenutku bila u 45 zemalja, vidjelo ju je preko pola miliona ljudi i dosad je bilo 179 izložbi po cijelom svijetu. Ti su plakati jedino uništavani u zemljama Istočne Europe. Uvijek sam razmišljao zašto. Jedno je zato što su ljudi u Istočnoj Europi još uvijek gnjevni, mladi ljudi. Pa ako ne uništavaju moje plakate, uništavaju stadione, jer je puno lakše uništavati nego raditi nešto. S druge strane, zbog ovih silnih krađa koje se dešavaju kod vas, više ne postoji javno vlasništvo, to je sve pokradeno, prema tome javno se ne vrednuje, privatno se vrednuje. Plakati u javnom prostoru, oni su 'ničji'. Kad su mi uništili plakate na jednoj izložbi, nisu mi htjeli pomoći u policiji da to sredimo, pa sam poručio načelniku policije da su ti plakati moji i da sam ih ja platio, i postavio u javni prostor, dao sam vam izložbu. Onda su odmah našli počinitelje, i vandaliziranje je završilo.

No, unatoč svemu, stvari se u Istočnoj Europi često moraju plasirati na korektan način, ovdje pristup zahtijeva političku korektnost, upakiranost. Zašto?

Pitali su me iz hrvatskih medija kad se desilo ono s kukastim križem, jesam li protiv zabrana. Bilo čega, uključujući i kukasti križ. Ali, ja sam za odgoj. Što znači da vi ako ste relativno trijezni, nećete skinuti gaće i na Trgu napraviti ne znam kaj, jer neugodno je pa nije lijepo i tako dalje, prema tome kad se to svede, da crtanje kukastih križeva baš nije pristojno lijepo u vašoj svijesti, onda je to puno važnije nego nekakva kazna ili nekakav zakon. Lakše kazniti nego odgajati, to je problem.

U jednoj od knjiga koje potpisuješ, baviš se golotinjom i stavom prema golotinji u grafičkom dizajnu, kako se odnosiš prema tome, jesi li nekad i danas imao različite stavove? Je li korištenje golotinje vrsta eksploatacije, ili formula instant uspjeha?

Problem je u tome što se seksualnost iskorištava da bi se prodale neke stvari, vrlo često, sad nešto manje zato što ste postali konzervativniji.

Jelda? Kod nas misliš, jel tako?

Tako je, da kod vas. Kad sam otišao, imali ste deset puta više nudističkih plaža nego kaj ih imate danas. Znate zakaj ih nemate? Jer su dečki skužili da se može desiti nešto što se zove komparativna anatomija, njihove cure mogu vidjeti i onda će reći Čekaj, čekaj, nisam znala da je to tak veliko, mali dođi sim da te nekaj pitam. Kad razmislite u ono vrijeme, imali ste gomilu golih žena u Startu, ali kad se Šarović pojavio gol, onda su svi pali u komu, ak' se sjećate one afere sa Šarovićem nogometašem. Jer se dečki ne pokazuju goli.

Znači problem je kod dečki? Jer žensko tijelo je normalno da je golo, posvuda?

Većina artista u ono vrijeme su bili muškarci pa ih je taj dio više zanimao, osim onih koji su bili gej, pa su prikriveno crtali dečke, ali logika je ta i uvjetovana je poviješću, da je ženski akt bio ok, a muški akt nije ok. Imalo je to s golim Šarovićem u Poletu i drugih konotacija, pa se malo i iskoristila prilika, da ne bude samo politički progon.

A u Americi?

Amerikanci su puritanci. U puritanskom svijetu Amerike je zanimljivo da je jug Amerike puno drugačiji od sjevera, puno je više religiozan. No prema istraživanjima, jug Amerike konzumira 2 do 3 puta više porno sadržaja nego sjever, a oni su konzervativniji. Te stvari uzrokuju da se ljudi povuku u svoje mračne sobice jer se žele izraziti na ovaj ili onaj način. Da li će jug proizvesti više seksualnih manijaka nego sjever, ne znam, ali opresija postoji seksualna.

A ono što smo mi radili u toj knjizi je uzmimo pozitivno korištenje ženskog i muškog tijela, jer postoji povijest toga. Postoji povijest tijela, postoji kult tijela, mi smo htjeli pokazati pametne načine upotrebe tijela. Pametne ili vesele ili lukave, dovitljive. Ta knjiga je napravljena za Ameriku jer u Americi su do skora u smeđim papirima prodavali bilo što ako je golo jer ta cenzura postoji, puritanska.

Kreirao si izvrsnu seriju video eseja o depresivnom razdoblju za doba korone, kako si to prebrodio.. Kako je sada? Vraćaš li se toj vrsti posla nakon dugo godina?

Cijelo vrijeme, oduvijek sam depresivan, samo sam to htio iskoristiti dok je bila korona. Moj prijatelj koji je pravi umjetnik, ima svoj studio, kaže u mom se životu ništa nije promijenilo za doba korone, welcome to my world.

Puno godina je prošlo otkad sam prestao crtati stripove, i sad su mi kupili iPad, kojeg mi se nije dalo otvoriti. I došla je korona, sjedim doma i razmišljam, pa to je kao kad sam bio klinac, kad sam bio doma i nisam imao kaj za delati, pa sam crtao stripove. Nemam kaj za delati i imam iPad kojeg nisam ni otvorio, kaj ak' počnem crtati jednu stranu stripa, samo ono što postoji u iPadu, brushevi itd. na temu corone jer to mi se dešava. Pošto sam disleksičan, neću staviti nikakav tekst, ja bum se s tim igral i to je trajalo, korona je trajala. Sad imam pedesetak stranica i više toga, ja se veselim s time. Kad sam potrošio koronu, sad imam malo i o seksualnosti, o smrti i životu, onako što god mi padne na pamet, što me iritira taj dan, napravim strip.

Kako to misliš, moj prijatelj koji je pravi umjetnik? A ti si?

Mi nekad davno nismo htjeli biti umjetnici, nekad davno kad smo išli u školu. Sad ovo će zvučati smiješno, nama su umjetnici bili simbol frajera koji su pušili, imali su velike brkove da sakriju da imaju loše zube, svi su slikari izgledali tako. Nama je umjetnik bio netko kako nismo htjeli izgledati. Ja sam htio biti nešto drugo. Simpa su izgledali ti frajeri, ali ono znaš, otuširaj se pa mi se javi. Nisam se mogao identificirati s tim njihovim stilom, vizualno.

I odnos prema umjetnosti u to vrijeme je bio drugačiji. Da li vi znate ime ministra za kulturu u Americi? Mi nemamo ministra za kulturu, jer nitko ne mora ljubiti ministru noge ili se priljubiti vlasti, da bi radio, jer je sve privatno financirano. To su mecene, a ne da radiš za Vatikan. Ne znam samo kako ti bogati nekako uvijek dođu na vlast. Govorim o Americi (samoironičan osmijeh).