NE KUNI Psovka je na Mediteranu dio pučke tradicije, navike. Ljudi s mora često psuju, a da bi tražili oprost grade crkvice

Ne kuni, upozorava me prijatelj. Ja se redovito ispričavam, shvaćam suštinu grijeha ali, odrastao sam u ulici pored rovinjske luke i od malena pratio sam govor i masne izraze ribara-mornara, prilikom ukrcaja na ribarske brodove koji su isplovljavali na noćni ulov srdela.

Psovka je na Mediteranu dio pučke tradicije, navike. Ljudi s mora često psuju, a da bi tražili oprost grade crkvice  posvuda. Udružuju se u bratovštine i grade, grade, kao mravi... Kunu, mole se, traže oprost i podižu hramove.

Crkvica Madonna delle Grazie na vrhu Carduccijeve ulice čuva zavjetne slike mornara i ribara koji su se spasili od brodoloma. Današnja rovinjska luka nalik je oskrnavljenim ili srušenim crkvicama koje možete razgledati u starogradskoj jezgri ili na polja oko Rovinja: ostale su puste zidine ili ruševine, duh je ispario.

Goleme kamene bite koje poput krunice ograđuju rovinjsku rivu podsjećaju na panj srušenog duba. Na njima danas sjede turisti, misle da su zato postavljene. Velikih brodova više nema.

Vozio sam Giannija do ruševina crkve sv. Tome koja se nalazi u podnožju istoimenog brežuljka. Vrijeme izgradnje datiran je između osmog i devetog stoljeća. Psovali su i gradili pa, onako, lebdeći između grijeha i oprosta zapisujem svjedočanstvo Rovinježa koji su neposredno nakon svršetka rata, između 1946. i 1947. godine, predvođeni nastavnicima, odlazili na radne akcije rušenja crkvica.

Bili su dvanaestogodišnjaci kojima je režim predao u ruke pikune, lopate i „sveta“ dužnost rušenja simbola vjere. Na uglu između današnjih ulica Augusto Ferri i Pazinske stajala je crkvica posvećena sv. Duhu (Spirito Santo). Srušena je u dvije nedjelje aktivnog rada omladine.

Skromnog sam mišljenja da je tada započeo treće tisućljeće, ono novo koje mi još ne prepoznajemo. Stare su slike jednostavnije, uvjereni smo da o njima znamo sve. Lakše nam je doprijeti do poruke pjesnika Umberta Sabe koji u nekoliko stihova dočarava stanje ulice  lučkog grada:

Spesso, per ritornare alla mia casa

affollata e' la strada

gente che viene e che va

prostituta e marinaio

vecchio che bestemmia

il dragone che siede alla bottega del friggitore

giovane impazzita d'amore.

U uličnoj gužvi Saba prepoznaje nekoliko likova: prostitutku, mornara, starca koji psuje, vojnika koji sjedi pored pržionice, djevojku izluđenu od ljubavi. Likovi su nestali ali, kao da ih vidimo i čujemo.

Kazne za psovanje

Stari (mletački) statut Rovinja u posebnom je članku određivao kazne (novcem i zatvorom) za psovanje na javnim mjestima.

Psovanje Boga i Bogorodice povlačilo je najvišu kaznu, slijedile su psovke prema svecima: sveti Marko, sv. Eufemija i sv. Juraj. Posebno su sankcionirani i oni koji bi radili tijekom blagdana.

Zanimljivo, visoka kazna primjenjivala se i na onima koji su javno vrijeđali tuđe pokojnike (40 soldi a chi dicesse improperi ai defunti altrui).

Rovinj je slijedio primjer Venecije u kojoj je  1537. godine oformljena posebna redarska služba zvana Esecutori contro la bestemmia. Dotični redari kružili su po javnim kućama i konobama i na licu mjesta kažnjavali vrijeđanje simbola vjere. Redarska služba je pokrenuta jer se, po riječima suvremenika: „psovka ukorjenila u svim staležima društva“.

Kompenetracija dva svijeta, duhovnog i zemaljskog, razvidna je u kratkoj priči:

Godine 1908. krakovski je kardinal na putu prema Splitu stigao u Trst da bi se ukrcao na parabrod no, zakasnio je i ostao s kuferima na rivi. S obzirom na rang gosta lučke su mu vlasti priskočile u pomoć i ukrcale ga na trgovački brod. Kapetan mu je dodjelio vlastitu kabinu.

Kardinal je legao ali, nikako da zaspi zbog glasnih i masnih psovki mornara na palubi. Žalio se kapetanu a on njemu: „Eminencijo, sve je u redu dok psuju, problemi nastaju kad se počinju moliti!“.

Tijekom plovidbe zahvatila ih je nevera.

Prestrašeni kardinal je zvao kapetana:

 „ Kapetane, kako s posadom, psuju ili se mole?“.

„I dalje psuju, eminencijo!“

„Hvaljen Isus!“

Prestanite se moliti, s vjetrom se ne trguje

Venecija je u srednjem vijeku masno zarađivala poslom oko prijevoza hodočasnika do Jeruzalema. Krcate galije doživljavale su najteže trenutke za vrijeme čestih bonaca. Hodočasnici iz svih krajeva Europe, svaki na svoj jezik, upućivali su molitvu Bogu i svecima da ih podari vjetrom.

Iznervirani mornari (mahom Istrani i Dalmatinci) vikali su im i psovali: „....Prestanite se moliti, s vjetrom se ne trguje!“ Nakon par sati, kao naručena, stigla bi nevera....

Sve su to priče koje se uklapaju s gradskim i poljskim crkvicama u i oko Rovinja; s njima i s upozorenjem uzoritog i čestitog prijatelja: „Ne kuni!“.