NETFLIX: BARDO ILI LAŽNA KRONIKA NEKOLICINE ISTINA - 'Budući da si tako glup, sve si nas iznenadio'

Počasni član Meksičkog Novinarskog Društva, kao i Američkog Novinarskog Društva, Silverio Gama (Daniel Giménez Cacho), meksički je novinar koji je zadnjih dvadeset godina proveo u Kaliforniji. Snimio je dokumentarni film koji ga je proslavio te je prvi Meksikanac koji je dobio novinarsku nagradu za etiku koju Američko Novinarsko Društvo dodjeljuje tek svake četiri godine.

'Budući da si tako glup, sve si nas iznenadio' (prijatelji Silveriu na dodjeli nagrade)

No, za neke je taj isti Silverio, skorojević koji se obogatio prikazavši bijedu i siromaštvo rodne zemlje na mudar i spretan način, i to kapitalistima, od čijih reklama godinama živi. U više od 150 minuta filmskog vremena pratimo njegov dolazak u Mexico City zbog proslave te nagrade, a zatim i povratak natrag u Los Angeles radi svečanosti primanja nagrade. Silverio je glavni protagonist 'Barda', Netflixovog filma kojeg smo već najavili na našem portalu a čiji je autor Alejandro González Iñárritu.

Glavni protagonist Silverio

Motivi 'Barda'

Koliko god je sve to kontradiktorno, i dalje se svi žele pojaviti u Silveriovim filmovima. Spoj vanjske histerije i uzburkanog, unutarnjeg svijeta nesigurnog redatelja, koji između ostalog već i skuplja novce za svoj sljedeći film, zapravo je 'Bardo', ili ta 'Lažna kronika nekolicine istina' (što je ujedno i naziv Silveriovog filma).

'Život je samo kratki niz besmislenih događaja' (Silveriov tata)

Malo smo u snu, malo u javi, pa gledamo Silveriove vizije, zatim isječke iz dokumentarnog filma kojim se proslavio ili pak proživljavamo traumu izgubljenog sina Matea. Uskoro gledamo njegov doživljaj današnjeg Meksika koji mu čitavo vrijeme nedostaje, ali gdje mu i nije lako živjeti zbog gungule javnosti koja smatra da je prodao siromaštvo vlastitog naroda kako bi postao slavan, dok on sam u sebi očajnički traži dokaz vlastite ispravnosti.

Dramaturški je vrlo dobro postavljen i iskomentiran poverty porn (pornografija ili ruglo siromaštvu), pojam koji se razvio u osamdesetim godinama pojavom dobrotvornih kampanja. Danas je raširen u svim oblicima medija, pisanim, fotografiranim ili snimljenim, a označava iskorištavanje stanja siromašnih za potrebe prodaje novina ili promocije filma, ili pak osobne. Također odnosi se i na gledatelje, koji iskorištavajući stanje protagonista zadovoljavaju tzv. niske strasti, te je i izraz kritike primjenjiv na filmove koji objektiviziraju siromaštvo i siromašne u svrhu zabave privilegiranih. Kako bi rekao Silveriov zavidni bivši kolega novinar, nije mogao izdržati, a da se ne pojavi sam u svom filmu.

Rapsodija narativnih vrtloga, od kojih svakog gledamo zasebno u odlično postignutom nadrealnom svijetu, počinje dobivati smisao i dublje poveznice u zadnjih pola sata uratka, kad shvatimo što se Silveriu dogodilo pred dodjelu nagrade u Los Angelesu.

'Depresija je buržoaska bolest, plod previše razonode' (Silveriov tata)

Životna prekretnica čovjeka koji je postigao veliki uspjeh, priznavanje postignuća i život nakon tog priznavanja, odvagivanje motiva kojima je došao do uspjeha, tjeskoba, pronalaženje osobnog identiteta i diskurs identiteta nacije kojoj nekim čudom on pripada, ali ju je napustio zbog vlastitog rada i uspjeha, glavni su motivi ovog vizualno iznimno zanimljivog filma.

Estetika i vizuali Barda

Kružni pokreti kamere i lagani zoomovi širokokutnim objektivima, za ovaj film već nagrađenog snimatelja Dhariusa Khonjia, počinju često iz vrlo niskih rakursa, gotovo s poda, opisujući Silveriov unutarnji svijet i njegov doživljaj samog sebe u vanjskom svijetu. Mogu se izdvojiti duga sekvenca lovljenja sa suprugom Luisom (Griselda Siciliani) prekrasnim filmskim objektom, prostranom divno osvijetljenom meksičkom obiteljskom kućom i jedna od glumački i vizualno najzanimljivih scena filma, Silveriov ples nasred podija na proslavi u Meksiku, koji završava Bowievom 'Let's dance'.

Izvrsno snimljeni široki planovi Silveriove šetnje Meksikom gotovo su savršen filmski prikaz metafizičke škole slikarstva. Neki od kadrova kao da su konstruirani prema perspektivama sa slika Giorgia de Chirica, a i dio se radnje filma odvija u vlaku, koji je u metafizičkom slikarstvu jedan od važnih motiva. Dugačke sjene, kao i bakreno zlatni, zemljani tonovi urbanog dijela Meksika snažna su komponenta poetike prostora, prekrasna za gledanje.

'Srkni malo uspjeha. Promućkaj ga u ustima i ispljuni. Inače će te otrovati' (Silveriov tata)

Takvim se kompozicijama i odnosima elemenata u kadru, prikazuje Silveriov složeni proces samoprihvaćanja. On je poput čovječuljka napunjenog vlastitim postignućima, koji se, suprotstavljen veličanstvenom svijetu, povlači u sebe. Silverio se, postavljen centralno u kadru i okružen pompoznim građevinama osamljenih trgova, može osjećati prihvaćenim uslijed osame, onda kad skupi snage prihvatiti samog sebe.

A. G. Iñárritu

Meksički redatelj i scenarist dosad je osvojio mnoge Oskare, te brojne druge filmske nagrade. Trima Oskarima nagrađen je za svoju, tematski sličnu 'Bardu', sardonično rezigniranu humornu dramu 'Birdman or (The Unexpected Virtue of Ignorance)' iz 2014. u kojoj je glavnu ulogu ostvario veliki filmski povratnik, Michael Keaton.

'Bardo' je Iñárrituov sedmi dugometražni igrani film, a on je autor brojnih TV filmova, kratkih filmova i segmenata u omnibusima. Premijerno prikazan na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri, meksički je kandidat za Oscara za film na stranom jeziku, dostupan na Netflixu od 16. prosinca. Izabran ili ne u najužih pet kandidata za film na stranom jeziku, mogao bi konkurirati u još nekim kategorijama za zlatni kipić, poput recimo najbolje kamere.

Uz odličnu glumačku izvedbu (Giménez Cacho je maestralan), vizualni efekti odrađeni su izvrsno, a montažno je film vrlo zanimljiv i jedinstven, glavni montažer filma je sam Iñárritu, te je i napisao glazbu zajedno sa Bryceom Dessnerom. Time je odlično postignut nadrealni svijet prostora između smrti i ponovnog rođenja, što i znači budistička riječ bardo. Izvrsni su momenti 'tišine' u kojima slika nema prekida, ali tonski poniremo u Silveriovu nutrinu, čija je anksioznost upravo naglašena tom tišinom.

Bardo' je dug film, što obožavateljima Iñárritove osebujne estetike neće smetati, jer je to kod njega uobičajeno. Mnogo tema, različitih perspektiva i pitanja kojima se autor dosad bavio utkano je u ovaj film, i da, može se reći da je pretenciozan, te da redatelj priča priču o samome sebi i svojoj privilegiranosti. No, istovremeno se mora primijetiti da je vrlo iskren, i nesentimentalan prema samome sebi, te da otvoreno govori o ponorima svoje duše, pitanjima i strahovima koje nalazi na putu. Film je ovo u kojem se Iñárritu nije ustručavao riskirati, i zapravo je na kocku stavio sve, u čemu leži i najveća vrijednost ovog uratka.

Ocjena filma 4 / 5