Nikola Strašek - Heroin, kruh i rudnici sumpora

Piše: Sanela Pliško

Priču kakvu bismo zbog déjà vu-a (odnosno, déjà lu-a) na prvu mogli olako odbaciti, priča je o ovisništvu, godinama zatočenima u utvrdi vlastitog crnila i beskonačnom slijedu loših odluka kakvih književnost, pa i stvarnost (nažalost), imaju napretek. U prilog tom odbacivanju lako se uljuljati u samozavaravajuću nadmenost „meni se to ne može / nije moglo dogoditi“, ili unaprijed glavnog lika ove autobiografije prozvati parazitom, šljamom ili otpadom, kako se  pojednostavljeno voli reći: „sam si je kriv“, čime prekidamo svaku mogućnost da ostanemo ljudi. No, to ovdje nije važno, jer se Nikola baš tako i predstavlja. On je najgori od najgorih. Kad se riješimo predrasude da su nas naši vlastiti izbori (ili privid izbora) doveli tu gdje smo sada i kada prihvatimo da život nije prosudbeno natjecanje, možemo krenuti razumjeti.

Čist, jasan i bez šminke Strašekov glas udara poput snažnog šamara. Dvije riječi, jedna imenica i jedan glagol, dominiraju njegovim životom ovisnika: laž i drobiti (se). Laž kao način života koji obavija cijelo njegovo postojanje, koja može biti ispričana samo tada i tako, jer on ne poznaje i nije imao život bez laži i drobljenje, kao bijeg od sebe neprilagođenog, nedorastao, gotovo zatečen životom s kojim ne zna što bi. Sve što mora reći, rečeno je kroz pamćenje iskrivljeno drogom. Moglo bi se između redaka ove ispovijedi ponegdje iščitati samo-bodrenje i suočavanje sa samim sobom, kao da je prije nekih napisanih rečenica stajala možda neka malo mekša, ali on sad sebe čuje, čuje opomenu unutarnjeg glasa: Prestani (se) lagati. Zna da mu ne pripada uloga heroja, dolazi nam kao antiheroj koji je svaku priliku prokockao, svakoga iznevjerio. Čovjek koji je svaki dan gradio poput panoa iz filma Privedite osumnjičene: kolažem krhotina, povezanih samo željom da djeluju uvjerljivo. Laž, pa drobi (se). Iluzija za iluzijom na repeat.

Na svom putu ispunjava sve „norme“; upisuje Akademiju, ženi se, ima djecu, snima filmove. No, gradacija supstanci je odavno otišla predaleko (alkohol, gong, ljepilo, gens, apaurin, tripovi, bomboni, heroin…) i na samom je vrhu s kojega ne može sići, samo pasti, a na dnu, kako mu se isprva čini, nalazi se komuna. Ulazak u komunu predstavlja prvi trenutak života koji ima strukturu, prvi prostor u kojem se ritam ne podređuje nabavi droge. To nije spasenje, nije preobraćenje, niti je roman sentimentalna oda odvikavanju. To je početak hvatanja zraka. Zajednica je njegov respirator. Komuna mijenja fokus. Od sebe prema svijetu, od kaosa prema zrncu smisla. Izaći će i nakon izlaska ući u novu rundu, onu sa životom.

Heroin, kruh i rudnici sumpora je roman čiji je ton razgolićen, a jezik izravan i brutalan. Autor se odbija predstaviti na način da bi se dopao. Strašek ne traži opravdanje ni sažaljenje, nego iznosi priču kakva jest: neugledna, sirova i prije svega - ljudska.  „Što sam naučio? Malo. Nekoliko očitih stvari pred kojima sam stajao slijep.“ Upravo je ta iskrenost, ta nepretenciozna samospoznaja, najveća snaga knjige. Najdojmljivije stranice romana nalaze se u tom suočavanju s vlastitom krhkošću, kao i kontekstualizaciji kojom je pokušao pronaći smisao.  

Preporučila bi se čitateljima koji vole literaturu koja ne skreće pogled. To je roman koji će duboko pogoditi sve koji znaju što znači urušavati se i to je, u svoj svojoj skromnosti, možda najveća vrijednost koju može ponuditi.

Nikola Strašek - Heroin, kruh i rudnici sumpora OceanMore, 2025., 181 str.