Kultura

Damir Karakaš o novom romanu "Okretište"

Nisam dozvolio ubojici da mi uđe u roman

Dugo nakon napada nisam se mogao voziti u tramvaju dok netko sjedi iza mene. Da sam bio mlad, vjerojatno bi ovaj roman bio pisan u registru crne kronike ili spektakla, i to bi se prodavalo. To me nije zanimalo. Nisam htio na jeftin prvoloptaški način eksploatirati svoju nesreću, kaže Karakaš


 
12 min
Zoran Angeleski ⒸFOTO: Manuel Angelini
Ovo mi je bilo daleko najteže pisanje dosad, fizički me je boljelo svako slovo koje sam udario

Dugo nakon napada nisam se mogao voziti u tramvaju dok netko sjedi iza mene. Da sam bio mlad, vjerojatno bi ovaj roman bio pisan u registru crne kronike ili spektakla, i to bi se prodavalo. To me nije zanimalo. Nisam htio na jeftin prvoloptaški način eksploatirati svoju nesreću, kaže Karakaš

Mnogi, čak ni u kulturnim krugovima, ne znaju da je Damir Karakaš prije nekoliko godina bio fizički napadnut, nakon čega je završio u bolnici, doslovno se boreći za život. Taj je nemili događaj, a bilo je vruće ljeto, tada prošao bez pompe. Zvali su ga mediji da priča o tom događaju, no on nije htio da ga razvlače po novinama. Jer, bilo je to teško razdoblje za njega i njegovu obitelj.

"Okretište" je dosad najintimniji Karakašev tekst, a roman je objavio nakladnik Disput. Za autora je ovo bilo daleko najteže pisanje dosad, fizički ga je, kaže, boljelo svako slovo koje je udario…

Poznat po sažetom izrazu, Karakaš je i ovaj je put uspio primijeniti čehovljevsko stvaralačko načelo - da riječima bude usko, a mislima široko. Umjesto osvete, odlučio je napisati roman, prekinuvši time junačku tradiciju svojih predaka.

- Ovo je roman o psihofizičkoj traumi, o tome kako naći mehanizme povratka povjerenja u ljude. Dugo nakon napada nisam se mogao voziti u tramvaju dok netko sjedi iza mene, kaže Karakaš u uvodu intervjua za Istru24.

Upravo zato što univerzalno pogađa nemoć prema nasilju, otvorio bih  naš razgovor dijelom romana u kojem vaša supruga, na vaše pitanje o čemu misli, kaže: "O tome da bih mogla oči kopati, da mi je dosta više toga popuštanja, u tramvaju, na cesti, svuda…". Koliko vama teško pada to naše podilaženje sili i primitivizmu?

Očito smo dobro istrenirani. Osim toga, svatko od nas ima svoje okretište. Svatko bira što će učiniti. Ja sam imao tri mogućnosti. Jedna je bila da završim u zatvoru; razmišljao sam i o toj opciji. Jer kad ti netko napravi pakao od života, kad dovede u opasnost život tebe i tvoje djece, onda nije lako preći preko toga. Jer nisam ja iz Tibeta, ja sam iz Like. Kod nas, kao i u Crnoj Gori, za prvi, drugi ili treći rat nikad ne govorimo da je 'netko' nekog ubio. Znamo točno imenom i prezimenom tko je koga ubio i to se prenosi s koljena na koljena. Postoji jedan dokumentarac iz 70-ih godina: u Crnoj Gori čovjeku su ubili sina; drugi su ga natjeravali da i on ubije, što je i učinio nakon dvije godine. Sudac ga je kasnije pitao odakle mu oružje, a on mu je odgovorio: 'Druže sudija, tkogod je došao u goste donio mi je komad oružja, imao sam ga toliko da sam mogao bataljon naoružati'. Tako je i ova priča. U snovima mi dolaze djedovi i nude mi oružje da napravimo ono što se mora napraviti. Jer ako to ne učiniš, cijeli će ti život konobar, da svi vide, donositi piće na pod, da piješ kao žaba, a ne na stol kao čovjeku. Ti moraš odlučiti želiš li u životu biti čovjek ili žaba. Tako oni rezoniraju.

No, vaš napadač je prošao bez kazne.

Možeš završiti u zatvoru, svi smo se mi nalazili i nalazit ćemo se u toj situaciji. Druga je varijanta da završiš po sudovima; to traje tri, četiri, pet godina. Možeš možda dobiti i visoku odštetu, no to mi se gadi. Treća varijanta je da nastaviš nekakav normalan život i to bi se moglo nazvati pobjedom ako tu uopće ima pobjednika. Ja sam odabrao tu varijantu.

Izbjegli ste u romanu opisivanje događaja i samog napadača.

Nisam dozvolio ubojici da mi ubojica uđe u roman. No, svugdje je prisutan, ne samo u šumu drveća, u pčelama, u vrapcu, u pjeni mora, u raznim zvukovima, u štakoru, u oku mačke, nego čak i u meni. Jer sam se i ja morao izboriti sam sa sobom.

Iako ga ne opisujete, nakon oporavka pitate se u romanu što on sad radi, pije li pivo, gleda li televiziju, igra li se sa svojom djecom.

To je ono ljudsko, da se pitaš što, kako, zašto. Kad bih znao što se dogodilo, kad bih znao to objasniti, možda bih napisao esej ili znanstveni rad. Budući da ne znaš, pišeš roman. Ali, kako kaže Borges, bogatstvo u književnosti nalazi se upravo u toj nejasnoći. Ovaj sam roman radio šest, sedam godina, najvažnije je bilo naći način kako realizirati taj roman. Jer, taj strašan događaj koji se dogodio tebi i tvojoj obitelji u književnosti ti ništa ne garantira. Možeš preživjeti strijeljanje i napisati loš roman,  a možeš gledati drvo u dvorištu, ili pile kako se peče u pećnici i napraviti sjajan roman o tome.

Zbog čega je to za vas bilo, kako stoji u odjavi romana, najteže pisanje dosad, da li zbog suočavanja s boli, ili zbog književnog izazova?

I jedno i drugo. Znao sam da moram staviti težište na jezik, da mi svakodnevnica mora biti u funkciji radnje ali preko jezika, jer ovo što mi sada govorimo, kad to pišem, može biti dosadno, bezvezno, međutim kad pišem to jezikom, onda to dobiva posve drugačiju konotaciju. Na drugoj strani, morao sam se smiriti, biti miran da bih pisao ovaj roman. Moralo je proći nekoliko godina. Jebi ga, svi smo ljudi od krvi i mesa i pisanje o tim događajima te vrati u tu priču.

Možete li nam više reći o toj posvećenoj usmjerenosti na jezik?

Književnost je za mene u prvom redu jezik, a ne opisivanje događaja. Neki su mi poznanici znali reći da imam roman epohe, jer kome se to dogodilo. No, što to znači, da dolazim u policiju, upoznajem inspektoricu pa zajedno tražimo ubojicu. To je nivo koji me uopće nije zanimao. Danilo Kiš je dao jedan savjet: “Ako pogodiš centar, promašio si sve ostalo. Ja nisam htio promašiti sve ostalo“. Da sam opisivao sam događaj, to bi se moglo pretvoriti u neki treš s puno krvi. Ono što je mene uvijek privlačilo u ovom romanu je to da sam htio napraviti tekst u kojem nema ni 'tko', ni 'kako' ni zašto' ni 'zbog čega', ali uvijek postoji prazne plahte na koje čitatelj može sam upisivati svoja razmišljanja… Jezik mi je uvijek bio važan u književnosti. Da sam bio mlad, vjerojatno bi to bilo pisano u registru crne kronike ili spektakla, i to bi se strašno prodavalo. To mene nije zanimalo. Nisam htio na takav jeftini prvoloptaški način eksploatirati svoju nesreću. Iako ne idem u crkvu, radio sam gotovo kršćanski roman, s rukom u džepu, gospodski roman, razumiješ.

Zbog literature oduvijek imam problema s ljudima u Lici, ali prirodna pozicija pisca jest da bude u nesporazumu s okolinom

Kad spominjete kršćanstvo, oprost je najbolja osveta.

Zanimljivo je tretiranje same osvete. Što je danas osveta? Kako reagirati na osvetu? Ima u romanu, u prvom poglavlju, priča o Lici koja je jako bitna za kontekst. Osim toga, Lika je kao topos vrlo važan okvir mog identiteta i rada, ja od toga ne bježim. Pojavljuje se i taj bajunet, ali ja taj bajunet bacam.

U pisanju vam je važan i odnos s ocem, koji je utjelovljenje patrijarhalne Like.

Zbog literature oduvijek imam problema s ljudima u Lici, ali prirodna pozicija pisca jest da bude u nesporazumu s okolinom. Uvijek sam smatrao da pisac, ako je pravi, ne smije imati milosti prema nikome, ponajmanje prema sebi. Uvijek sam bio skeptičan prema piscima koje slave u njihovom kraju. Na drugoj strani, kvalitetna književnost se ne može raditi iz mržnje. Moja literatura o Lici nastala je iz ljubavi. No, da ne zaboravimo oca… Imam puno razumijevanja za svog oca i kada sam gradio taj lik u “Sjećanju šume” kada on doživljava katarzu i počne plakati , smjestio sam ga na panj i okrenuo leđima, da ga nitko ne vidi. Jer, kad se u Lici proplače, to je znak slabosti.

'Vidi muško pa plače'.

Slabost je u tim krajevima vrlo zajebana. Recimo, kad imaš čopor pasa, i jednom psu pukne kapilara u očima, ostali ga rastrgaju jer su vidjeli njegovu slabost.

Znači li to da je posrijedi biološka, evolucijska stvar?

A čuj, dosta je to kompleksno. Jutros sam upravo čitao neke eksperte koji se, iščitavajući neke misli Dostojevskog, pitaju je li se Raskoljnikov doista pokajao ili nije. Uvijek je dobro da je knjiga višeznačna, da svaki čovjek čita na svoj način. A što se tiče same osvete i mog opraštanja, poznato je da raspodjela nesreća kao i darova na ovom svijetu nije poštena, ali ja vjerujem da postoji neki viši oblik koji će jednom riješiti stvari. U to je vjerovao pisac Joseph Conrad kada je napisao kako nije pravda ono što najbolje služi ljudima, nego su nezgoda, slučaj i sreća saveznici strpljivog vremena, da je to ono što donosi ujednačenu i obazrivu ravnotežu.

U romanu mi je najdirljiviji, a i najduhovitiji trenutak kada vam otac, nakon grubog šišanja, na kraju puhne u vrat, što doživljavate kao najveću nježnost s njegove strane, da bi to isto kasnije tražili od gradske frizerke.

To su takvi krajevi, u kojima se emocije ne pokazuju. Pa ja se sa svojim starim nikad nisam poljubio. Nikad se nisam zagrlio. I ako on ide raditi negdje godinu dana, mi se ne grlimo. Samo stisak ruke, pogled u oči i to je to. Ja nikada u životu nisam slavio rođendan. Nema slavljenja rođendana, jedanput u Bordeauxu vraćam se doma, u stanu su bile tri cure, koje su mi čestitale rođendan i otpjevale 'Happy Birthday to You', a mene sram.

Pa dobro, mislim da su i svi ovi prostori slični, možda je u Lici to više izraženo.

Jesu, Lika je nešto kao Balkan. Emil Cioran možda je najbolje definirao Balkan, rekavši da Balkan ide iz poraza u poraz, no da je i to nekakav napredak.

U romanu slikate slova 'U' po Zagrebu i namjeravate napisati knjigu samo od tih slova. Oba su vam djeda bili ustaše.

Kad sam pisao „Proslavu“, pokušao sam vidjeti koliko zapravo vrijeme i kontekst, okolnosti djeluju na čovjeka. Što bi ti ljudi bili da su u isto vrijeme rođeni u Americi, možda bi svirali saksofon ili bili glumci. Moji djedovi nikad nisu čuli za Jasenovac, nikada nisu napravili zločin, niti su išta znali od ideologije. Čak mi je jedan djed, koji je bio narednik, spasio jednog Milorada od strijeljanja i poslije rata su se pobratimili.

Jeste li i vi doživjeli nešto slično u Domovinskom ratu?

Bio sam u Vukovima, a taj moj prijeratni prijatelj bio je u Knindžama, u crvenim beretkama, ratovali smo jedan protiv drugog i kad smo se sreli u Beogradu nakon 20 godina zagrlili smo se i nastavili pričat kao da ničeg nije bilo. To samo dokazuje besmislenost rata.

Vaši su romani zgusnuti, gotovo poetski.

Kod mene je poezija dosta bitna. Romani su horizontalni, a poezija okomita. Ona nam omogućuje da dođemo do najudaljenijih stvari. Ali, kako kaže Ivo Andrić, s poezijom moraš biti oprezan: ona je kao sol, ako previše presoliš, ne valja.

Nije bez veze Puškin kazao da je i trud talent

Koliko vam je važno čitanje?

Volim više čitati nego pisati. Kod nekih pisaca moje generacije često je problem da prestanu čitati i raditi na sebi. Ja čitam i nove i stare pisce. Sada radim više nego ikad. Sad mi je specijalnost čitati knjige naopako. Pročitao sam cijelog Kafku naopako. Ne čitam slova već poglavlja naopako. Nedavno sam tako pročitao Andrićevu „Na Drini ćuprija“. To je kao da izabereš neke nove kutove gledanja. To ja zovem gledanje iz ugla kutova ili iz kutova ugla, a sve da bih bolje mogao ući u tu knjigu. Ja još uvijek učim - kad u pisanju pomisliš da si genij, ideš korak unazad. Nije bez veze Puškin kazao da je i trud talent. Kad si fanatično posvećen poslu, meni je ponekad u pisanju potrebna samo jedna riječ da bi pravo odzvonila, neka knjiga na policama te nagradi, otvori se i šapne tu riječ.

Imate tri kćerke, od kojih je jedna završila fakultet.

Bavi se socijalnom lingvistikom.

Svi smo mi stariji stasali u Jugoslaviji, dijelom i nakon nje. Kako vaše kćerke gledaju na prošlost, kojom smo mi toliko opterećeni?

Ne svrstavam se ni u lijevo, ni u desno. To što ja idem po gay pradama i što podržavam prava žena i što ne volim nacionalizam, to za mene ne znači biti lijevo; to je za mene najosnovniji civilizacijski doseg. Tako odgajam i svoju djecu. Familijarno hodamo na gay paradi…

Dosta toga potječe iz obitelji. Osim toga, gledaju dobre filmove, čitaju dobre knjige, slučaju dobru glazbu. Želim da budu dobri ljudi. Jer, ako ti njih truješ od malena, neki se možda kasnije izvuku, neki ne. Ja jesam četiri pet godina slikao slova 'U' (tetovaže, na zidu škola, na torbama) i to je bio moj projekt izrade knjige samo od tih slova. I to je bio ozbiljan posao koji traje godinama. Puno sam toga skupio, ali sam u jednom trenutku odlučio da to inkorporiram u ovaj roman. Na neki sam način realizirao taj projekt sa slovima 'U'.

Ne trebamo biti prema djeci previše strogi jer je zakazao obrazovni sustav. Djeca ne znaju, ne razumiju. Ako nekom mladom čovjeku objasniš da nije u redu da podržava ideologiju koja se zasniva na mržnji, na ubijanju, puno si napravio. Ne treba odmah osuđivati, napadati. Treba s ljudima razgovarati, ja tako radim.

U kojoj je fazi filmska ekranizacija "Proslave"?

Prošla je na HAVC-u. Jelena Paljan radila je scenarij, a Bruno Anković će je režirati. Kao mentor na scenariju radi i Oscarovac Pawel Pawlikowski. Sve je prepušteno njima. Kad dam dramski tekst za kazališnu predstavu, apsolutno dozvoljavam redatelju da s njim radi što hoće. Jer nije moj tekst sveto pismo.

Riječ je o drugom mediju.

Pa da. Mora se čovjeku koji radi pružiti potpunu slobodu. Tako i film “Kino Lika” Dalibora Matanića, nije moj. Film je njegov, moja je knjiga. Inače, u razgovoru Borgesa i Sabata nalazi se možda najbolja razlika između knjige i filma. Knjiga je kad je čitaš, a film je kad nekome o toj knjizi pričaš.

Sjećanje šume je od ove godine u čitanci za osmi razred i u lektiri za treći razred gimnazije. Kako ste to doživjeli?

Drago mi je. Pisci koje sam jako volio smatrali su da pisac, kad uđe u lektiru, znači da je propao.

Za “Sjećanje šume” dobili ste talijansku renomiranu nagradu Prima ITAS .

Nitko s područja bivše Jugoslavije nije dobio tu nagradu. To mi znači, jer je pogotovo nama iz Hrvatske teško dobiti takvu nagradu u Italiji, u tako velikoj kulturi. Može sport, ali teško kultura. Vjerojatno je tome pripomogao pisac Paolo Cognetti, velika talijanska književna zvijezda koja je napisala odličan tekst o knjizi. Njemu je bio super roman.

Čehov mi se jako svidio dok sam ga kao dječak čitao u poljskom WC-u

U djetinjstvu je u mojoj kući jedina knjiga bila katekizam. Jedan susjed, pokojni Srećko, našao je neke knjige i dovlačio ih je u poljski WC umjesto toaletnog papira. Donio bi Dostojevskog, čavao zabio kroz knjigu i ti bi papiri visjeli, samo trgaš te listove. Puno sam vremena provodio u tom poljskom WC-u koji tamo i dan danas postoji. Mogu se pohvaliti da sam čitao i najtanje izdanje „Ane Karenjine“ koja je imala svega 27 strana. Čuvao sam u planini volove i krave pa sam krao te knjige iz WC-a i gore već s deset godina čitao Čehova, Tolstoja, Dostojevskog. Nisam ja znao razlike, pročitao bih ja Laso romane i stripove, da sam ih imao. No, Čehov mi se kao dječaku jako svidio. Jednom sam čitao knjigu od Gogolja, a bio sam sam u planini sa stokom. Ravnao sam se po suncu, nismo imali satove. Znao bih kad je bilo osam sati, kad bi sunce zapadalo, jer je trebalo do kuće pješačiti sat-dva. No tada sam zapalio sam gore vatru, zaboravio na stoku; toliko me zanijelo čitanje, da su me ljudi već počeli tražiti. Tu sam dobio i batine.


Nastavite čitati

MORH: Potpisan Ugovor o nabavi francuskog raketnog sustava protuzračne obrane

Riječ je o lanseru sustava kratkog dometa Mistral, a vrijednost ugovora je 53.850.000 eura s otplatnim rokom od pet godina, a ukupne obveze MORH-a s ekonomskim povećanjem cijena i porezom na dodanu vrijednost iznose 71.957.138,00 eura * Francuska je u okviru implementacije Hrvatsko-francuskog strateškog partnerstva ponudila Hrvatskoj jačanje suradnje u obrambenim pitanjima, odnosno mogućnost nabava borbenih aviona Rafale

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.