"ONA JE REKLA" - film o seksualnoj aferi producenta Harveyja Weinsteina i istraživačkom novinarstvu

Novinarska drama njemačke redateljice Marie Schrader prati istraživački proces New York Timesa u aferi razotkrivanja producenta Harveyja Weinsteina koji je napastovao i seksualno uznemiravao mnoge glumice i suradnice. Prema priči novinarki Jodi Kantor i Megan Twohey, i njihove urednice Rebecce Corbett, te prema bestseleru Kantor i Twohey 'Ona je rekla: Kako je objavljivanje priče o seksualnom uznemiravanju rasplamsalo pokret', scenarij za film napisala je Rebecca Lenkiewicz.

 Opet bih isto odlučila, ali voljela bih i raditi.

(glumica koja je uspjela odbiti Weinsteina - Ashley Judd, citat iz filma;

Judd u filmu glumi samu sebe)

Tim koji se okupio

Za Lenkiewicz, narativi s naglaskom na ženskom karakteru koji prolazi proces oslobađanja od događaja iz prošlosti ili ostvaruje neka od svojih prava, nisu novost. Napisala je scenarije ili radila kao koscenaristica na filmovima ‘Ida’, ‘Collette’, ‘Neposlušnost: Hrabrost oslobođenja’ itd.

Zoe Kazan (serija ‘Clickbait’), unuka dvostrukog oskarovca, redatelja Elie Kazana (Džentlmenski sporazum; Na dokovima New Yorka) odlično igra marljivu, plahu i suosjećajnu novinarku, Židovku Jodi Kantor, majku dvoje djece.

Carey Mulligan, kojoj ovo nije prva uloga u filmovima čije su teme prava žena i emancipacija, igra nešto hladnokrvniju i iskusniju Megan Twohey, koja radeći na aferi prolazi kroz trudnoću, prvu godinu majčinstva i postporođajnu depresiju. Sjećamo je se iz ‘Srama’ Stevea McQueena i povijesne biografske drame ‘Sufražetkinja’ redateljice Sarah Gavron. Glavnu ulogu feminističke osvetnice tumači u filmu ‘Djevojka koja obećava’, redateljice i spisateljice Emerald Fennell, koji je 2020. osvojio Oscara za originalni scenarij.

Redateljica Maria Schrader u svom se radu bavi ženskim sudbinama, razvojem i studijom ženskog karaktera, emancipacijom žena i sličnim temama. Izvrsna mini serija ‘Unorthodox’ koju je Schrader režirala, još uvijek je dostupna na Netflixu. Priča prati život odbjegle mlade Židovke iz ortodoksne hasidske zajednice u New Yorku, kojeg ona započinje u Berlinu.

Domišljatost kojom su se Kantor i Twohey itekako služile, pa tako i iznijele ovo senzacionalno otkriće, novinskom pričom koji je izašla 5. listopada 2017. razotkrile su moćnog producenta, koji trenutno služi zatvorsku kaznu u Los Angelesu, što je uspjelo uzdrmati i pokret #MeToo. NY Timesova dugogodišnja urednica Rebecca Corbett i njezin istraživački team, 2018. godine nagrađena je Pulitzerovom nagradom za uspješno vođenje i razotkrivanje ove afere, nakon čega su otkrivena još mnoga seksualna uznemiravanja u medijskim agencijama i uspješnim tvrtkama.

Ulogu urednice ovdje vrlo dobro igra izvrsna karakterna glumica, koja je odlično maskirana (prerušena) u Corbett, Patricia Clarkson. Izvrsni Peter Friedman igra lukavog Weinsterovog fiksera, slatkorječivog washingtonskog odvjetnika, Lannya Davisa.

Afera prikazana s istraživačko novinarske strane

Kao i u ‘Spotlightu’ i ‘Svi predsjednikovi ljudi’, filmovima koji strukturom i prikazanim procesima nalikuju ovome, jasno se vidi sva mukotrpnost, upornost i frustracija istraživačkog novinarstva. Novinarke pokušavaju dobiti priču koja stoljećima spava u mnogim ženama, jer od većine se žena prešutno očekuje tolerancija raznih oblika nasilja i zlostavljanja. Kod većine je žrtava, također, gotovo jednaka reakcija krivljenja samih sebe za to što im se dogodilo. Dobro je prikazana predanost novinara, podrška urednika, kao i nepokolebljivost cijelog tima pred Weinsteinovom nemilosrdnošću (kojeg vidimo s leđa, figurativno) i njegovim polu pomahnitalih odvjetnicima koji svi istovremeno pričaju kao navinuti. Film je snimljen u stvarnoj redakciji New York Timesa.

Izvršni urednik Dean Baquet (telefonom s razglasom): Mi smo svi ovdje, Harvey.

Harvey Weinstein: S kim ste sve razgovarali?

Osim što je sistematski izgradila novinarsko tumaranje dokumentacijom i metodikom, redateljica je prikazala i koliko ovakva priča osobno dira dvije novinarke. Kod Twohey se situacija s postporođajnom depresijom poboljšava kroz njen rad na priči. Kantor shvaća koliko njezina upletenost može djelovati na kćerku, a i ganuta je kad neka od žrtava pristane izaći u javnost, što su najmoćnije scene filma. U njima objema, ova godinama zatomljavana ženska priča također čuči, neizražena. Njih dvije teško spavaju, a danju izmjenjuju svoje doživljaje i neizvjesnosti u vezi daljnjeg rada. No, one i dalje neprestano i danonoćno rade, pune empatije i pažnje za svaku žrtvu, što znatno pridonosi njihovom otvaranju i suradnji.

Zašto je seksualno uznemiravanje tako prisutno, a tako ga je teško dokazati!?

citat iz filma

Balansirajući između izravnosti i osjetljivosti, film je suzdržan u prikazu pojedinosti. Nakon svih prilika koje su novinari dali Weinsteinu za odgovor, posebno nakon spoznaje da su gotovo svi slučajevi riješeni nagodbom, te da su sve žrtve potpisale ugovor o neotkrivanju podataka, a i da je dokumentacija uništena, prilično je neobično da imena članova upravnog odbora koji su odobravali milijune dolara za isplatu tih nagodbi, ne saznajemo.

 Scena u kojoj bivša zaposlenica Miramaxa, ranjiva ali i odlučna računovotkinja Zelda Perkins (izvrsna Samantha Morton) otkriva svoje iskustvo kojim se suprotstavila Weinsteinu, trenutak je moralne jasnoće koji filmu daje čvrstinu.

‘Ona je rekla’ jakom glumačkom postavom, te solidno režiranim istraživačko novinarskim procesom, tako da on ne postaje dosadan u svojoj dugotrajnosti, čijoj dinamici doprinosi i originalna glazba Nicholasa Britella, nema ostale istaknutije filmske kvalitete. Nešto razvodnjenija je zadnja trećina koja ima i elemente melodrame. Ukupno gledano, uradak je rangu TV filmova ili memoara namijenjenih televizijskom emitiranju, mnogo više nego za prikazivanje na velikom platnu.

Ocjena filma 3.5 / 5