OTKRIVENA TAJNA Sandro Šetić izgradio je u skrovitoj šumi drvenu kuću. Mikrokozmos na stijeni pored pećine

Sjećam ga se iz školskih dana kao strastvenog tragača po rovinjskim poljima, šumama i lokvama. Nakon završetka školskog razdoblja viđali smo se često u gradu, svaki za svojim poslom, razmjenili bi tek kratki pozdrav, običan mig no, poznantsva iz djetinstva nikad ne zamru.

I tako, prije par dana, nakon više od četiri desetljeća viđenja iz daleka, popili smo zajedno piće u kafiću Leone i, Sandro mi je otkrio svoju malu, veliku tajnu.

Prije par godina kupio je od prijatelja oko 1700 kvadratnih metara u dubokoj šumi nedaleko ceste koja vodi prema Valalti. Na strmom terenu, priljepljenu za visoku kamenu stijenu sagradio je drvenu kuću i pozvao me da ga posjetim, da mi pokaže što je u šumi izgradio.

Rekao sam Gianniju da ćemo posjetiti posebno mjesto koji se po mnogočemu poklapa s mojim djetinstvom. Sandro me nije iznevjerio, nisam ušao u njegov dom već u hiperboličnu dilataciju snova iz djetinstva, njegov, moj i cijele generacije s početka šezdesetih godina.

Rekao sam mu da je to prostor kojeg smo sanjali dok smo poput mrava gradili skloništa po rovinjskim šumama i nazivali ih casete ili kažete, kako god hoćete. Da bi bila dostojna naziva kažeta je morala izdržati prvu kišu, sklonili bi se u njoj i promatrali da li će i kad prokišnjiti, čekali smo sumrak da bi zapalili svijeće; u kažeti netko je sklanjao i školsku torbu u dane kad bi izbjegao nastavu i čekao skriven da se društvo, nakon nastave skupi.

Špilja kao podrum za vino

Sandrova kuća je jako lijepa, hoću reći, širi toplinu memorije. Sjeli smo i popili čašu dobrog muškata kojeg prijatelj čuva u špilji koja je pripojena stambenom sustavu. Iz kuhinje i dnevnog boravka prelaziš u duboki koridor ispod stijene, temperatura je postojana, vino izdrži i ljetne žege.

U biti kućicu čuva od sunca gusta šuma visokih hrastova, nevidljiva je, do nje stižeš preko skrivenog otvora pored bijele ceste i preko kamenih i drvenih stepenica koji se dižu prema stijenovitom vrhu brežuljka.

“Ovo je Titova špilja u Drvaru”, smješi se Sandro, a ja dodajem da sam imao priliku sjesti u drugu, povijesno poznatu, špilju na Visu.

Sandro Šetić je dugo godina držao dućan životinja: sjećam ga se kako je prodavao papige, kanarince, ribice, kornjače…na malom prodajnom mjestu iza zgrade kazališta Gandusio. I on, poput drugih, bio je u djetinstvo zaljubljen u golube, držao ih je u kavezu na tavanu (la colombera).

U Rovinju to je bio raširen hobby, tragalo se i trgovalo s posebnim vrstama. Sjećam se goluba visokih letača, nestali bi u letu iznad zvonika Svete Eufemije i onda bi se vraćali u kavez. Prijatelj i dalje drži golube u kolomberi.

Lokva Lamanova

Nedaleko školske zgrade nalazila se prostrana lokva zvana Lamanova: nakon nastave skupili bi se oko nje, razbacali smo školske torbe na travnjak i počeli bi tragati za žabama i kornjačama, svako toliko naletili bi na zmiju. Danas je na prostoru lokve izgrađeno stambeno naselje koji je zadržao stari toponim Lamanova.

Priznao mi je Sandro da je poznavao svaki kutak tog sitnog mikrokozma i znam da je bio vješt tragač.

Drvena kuća je labirint sitnih prostorija, ulaziš i izlaziš sa svih krajeva. Pored kuće je izgradio kameni bazen i u njemu, normalno, smjestio nekoliko vrsta riba raznih boja, površina je pokrivena vodenim biljkama. Strpljivo je dočekao pripojenje vodovodu i električnoj mreži i sad može mirno uživati u svoj raj ili ostvareni san iz djetinstva.

Tijekom razgovora povratio sam zaboravljene trenutke, prisjetio sam se bogatih vrtova u starogradskoj jezgri koji su čuvali sve vrste voća: nešpule, žižule, pomogranade, jagode, trešnje, grožđe sv. Ivana (uva de san Giovanni), uva spina, slatke kruške, breskve… Obnovili smo avanture lutanja po kampanjama u Valalti, traganje za lubenicama i velikim dinjama (rovinjski verdoni), trke biciklima uz rub raskošnih vinograda.

Već sam ispričao priču ali, uz Sandra, vrijedi je obnoviti. Prije par godina dok sam vozio preko talijanskih Apenina stao sam u mjesto Pennabilli i imao priliku upoznati velikog pjesnika i scenarista Tonino Guerra koji je u gradiću osnovao “vrt zaboravljenih voća”, neku vrstu muzeja memorije okusa voća.

Na kraju krajeva ono što te čini sretnim i što te zadovoljava, unatoč godinama koje prolaze, je sposobnost obnavljanja stare igre, one s početka.

Ptice iz djetinjstva

U djetinstvu sam volio gledati ptice. S velikih prozora učionice nudio mi se pogled na prostrani park u kojemu su dominirali visoki divlji kesteni. Pratio sam skakutanje ptica na grane, njihovo skrivanje oko širokih listova i cvijetova.

Trčkarajući ulicama starogradske jezgre često bih stao promatrati ih na rubove krova ili na vrhove dimjnaka. Nisam mario za lastavice nit za velike galebe, nebo me nije zanimalo, već svijet igre iznad mene.

Kasnije sam shvatio da nisam želio letjeti već da sam želio krila kako bih se pomakao u drugu dimenziju, u drugi grad koji je živio iznad poznatog grada. Mislim da je s tim duhovnim raspoloženjem Sandro izgradio kuću na stijeni, pored pećine i u skrovitoj šumi.