Paralela životinjskog i ljudskog asocira poetskom sličnošću na sjajan film “Tijelo i duša” mađarske redateljice Ildikó Enyedi, osobito snovitim spajanjem sirovosti i nježnosti * Prenosimo u cijelosti pismo autora Daniela Matosa mami i tati, koje je prije početka predstave podijeljeno publici
Paralela životinjskog i ljudskog asocira poetskom sličnošću na sjajan film “Tijelo i duša” mađarske redateljice Ildikó Enyedi, osobito snovitim spajanjem sirovosti i nježnosti * Prenosimo u cijelosti pismo autora Daniela Matosa mami i tati, koje je prije početka predstave podijeljeno publici
Uz impresivno uprizorenje mitološkog prostora, u kojemu svijet animalnog, divljeg a senzualnog, zrcali svijet ljudskog, predstava “The Stone, The Sorrow” portugalskog autora Daniela Matosa ispraćena je sinoć u pulskom INK-u dugim, nekurtoaznim pljeskom i ovacijama.
Izvan okvira klasičnog narativa, a opet bogatog pripovjedačkog potencijala, djelo poziva gledatelja na kontemplaciju o odnosu čovjeka i društvenih konstrukata, možda prije svega onog patrijarhalnog.
Koreografskom preciznošću, zadivljujućom i zahtjevnom (‘animalnom’) izvedbom Lie Vohlgemuth, Elia Pangare i Joane Simões te vizualnom poetičnošću, predstava prema redateljskom konceptu gradi pejzaž koji funkcionira kao ogledalo, oscilirajući između bukolične nježnosti i profanog senzualnog naboja.
Animalnost pokreta – čas nježna, čas sirova – evocira nevinost, ali i duboko ukorijenjene emocije poput ljubomore, straha, želje, potrebe za sigurnošću.
Paralela životinjskog i ljudskog asocira poetskom sličnošću na sjajan film “Tijelo i duša” mađarske redateljice Ildikó Enyedi, osobito snovitim spajanjem sirovosti i nježnosti.
"The Stone, The Sorrow" nije predstava koja se objašnjava nego uprizorenje koje se osjeća, predstava koja je uspjela dotaknuti duboke slojeve kolektivne i osobne emocije.
Nije zgorega reći da je u najavi navedeno da, inspirirana napuštenim kamenolomima Portugala, predstava progovara o zaboravljenim mjestima, ali i zaboravljenim emocijama - onima koje se nalaze na rubu privatnog i javnog, intimnog i političkog.
Pulska publika je na ulazu u kazalište dobila i osobno pismo autora Daniela Matosa, koreografa, izvođača i vizualnog umjetnika koji svoj rad razvija kroz multidisciplinarne prakse, istražujući tijelo kao biografsko polje i prihvaćajući sadašnjost kao politički prostor transgresije, rituala i afekcije.
Vrijedi ga citirati u cijelosti:
"Pula, 02. srpnja 2025.
Bok mama, bok tata.
Prošao sam dugačak put da bih stigao ovamo. Ne mislim pritom na tri orla koja sam ulovio, ni na njihova stalna uzlijetanja i spuštanja, nego na pravi put mesa i tijela. Nisam mislio da ću ovako stići - tako sretan i tako daleko od vas, tako daleko, ali uvijek s torbom koja se vuče za mnom.
U veljači sam napunio 29 godina, i nakon te proslave mislim da su riječi koje najbolje opisuju ovaj dolazak: dom, kruh i ljubav. Mislim da su naše posljednje komunikacije bile logičnije, koherentnije, s manje kamenja u rukama, ali i s manje želje da zajedno jedemo sladoled.
Na ovu posljednju godinu gledam kao na vrijeme sazrijevanja, poput breskve koja nam dopušta da njezine udubine osjetimo jezikom, da otkrijemo slatkoću ljutnje i gorčinu otpornog povratka sreći koju idealiziramo kao budućnost... Ali budućnost ponekad ima kratku nogu, i nema dovoljno užadi da obuhvati sve moguće budućnosti. To je kao da žvačeš kamenje na plaži - moguće je, bolno je i uzbudljivo - baš kao i život.
Stalno mislim da se svijet nikad zapravo nije pripremio za sreću, za to da nam dopusti da budemo sretni. Pogledamo oko sebe i stabla nam padaju na glavu, srca nam se silom uzimaju, a ipak hodamo na prstima, boreći se da dotaknemo druge.
Moje je srce ukradeno, ali na drukčiji način - pošteno i uz dopuštenje.
Gledam oko sebe, a ne samo ispred sebe, kako bi moje oči mogle vidjeti svijet u svom njegovom potencijalu. U tom svijetu vidim vas, mama i tata, bespomoćne, s paketima krivnje na leđima i vrećama krivnje u rukama, uvijek gledate naprijed, ali ne posežete za drugima... A ne posegnuti za sobom još je ozbiljnije nego ostaviti mlijeko da vrije na štednjaku bez nadzora.
Zvao si me jučer, tata. Oprosti što se nisam javio. Kad pročitam tvoje ime na telefonu, pretvaram se u stjenovitu planinu s kamenim rukama i neprobojnim srcem. Volio bih da je drugačije, ali trenutno ti pružam ruku, gledam ravno naprijed. I mislim da je to najbolji izlaz.
Mama, nazvat ću te kad se vratim.
Sad želim puno voljeti, voditi ljubav na plaži, gledati krajolike u daljini i misliti da je mijenjanje svijeta jednako moguće kao i napisati zbogom.
S ljubavlju,
Daniel"
Slavnu operu “Nabucco” talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija u četiri čina izveli su zbor i orkestar pod ravnanjem dirigenta Marka Hribernika, od prije nekoliko mjeseci i ravnatelja Opere i baleta ljubljanskog SNG-a
Ovogodišnji, 17. Dani stvaralaštva, od 3. srpnja do 2. kolovoza, donose 16 programa, odnosno četiri izložbe, devet radionica za odrasle i tri radionice za djecu. Uz izložbu otvorenja manifestacije, u programu Dana stvaralaštva predviđene su još tri, čime Udruga nastavlja tradiciju predstavljanja svojih članova samostalnim izložbama * Već 12. srpnja u istom prostoru ECPD-a predviđeno je otvorenje izložbe "72 KADRA" kao svojevrsno umjetničko putovanje kroz povijest Pulskog filmskog festivala, ispričano keramikom
Prvi koncert zakazan je za petak, 4. srpnja kada je na rasporedu večer talijanske vokalne lirike
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
