Paralela životinjskog i ljudskog asocira poetskom sličnošću na sjajan film “Tijelo i duša” mađarske redateljice Ildikó Enyedi, osobito snovitim spajanjem sirovosti i nježnosti * Prenosimo u cijelosti pismo autora Daniela Matosa mami i tati, koje je prije početka predstave podijeljeno publici
Paralela životinjskog i ljudskog asocira poetskom sličnošću na sjajan film “Tijelo i duša” mađarske redateljice Ildikó Enyedi, osobito snovitim spajanjem sirovosti i nježnosti * Prenosimo u cijelosti pismo autora Daniela Matosa mami i tati, koje je prije početka predstave podijeljeno publici
Uz impresivno uprizorenje mitološkog prostora, u kojemu svijet animalnog, divljeg a senzualnog, zrcali svijet ljudskog, predstava “The Stone, The Sorrow” portugalskog autora Daniela Matosa ispraćena je sinoć u pulskom INK-u dugim, nekurtoaznim pljeskom i ovacijama.
Izvan okvira klasičnog narativa, a opet bogatog pripovjedačkog potencijala, djelo poziva gledatelja na kontemplaciju o odnosu čovjeka i društvenih konstrukata, možda prije svega onog patrijarhalnog.
Koreografskom preciznošću, zadivljujućom i zahtjevnom (‘animalnom’) izvedbom Lie Vohlgemuth, Elia Pangare i Joane Simões te vizualnom poetičnošću, predstava prema redateljskom konceptu gradi pejzaž koji funkcionira kao ogledalo, oscilirajući između bukolične nježnosti i profanog senzualnog naboja.
Animalnost pokreta – čas nježna, čas sirova – evocira nevinost, ali i duboko ukorijenjene emocije poput ljubomore, straha, želje, potrebe za sigurnošću.
Paralela životinjskog i ljudskog asocira poetskom sličnošću na sjajan film “Tijelo i duša” mađarske redateljice Ildikó Enyedi, osobito snovitim spajanjem sirovosti i nježnosti.
"The Stone, The Sorrow" nije predstava koja se objašnjava nego uprizorenje koje se osjeća, predstava koja je uspjela dotaknuti duboke slojeve kolektivne i osobne emocije.
Nije zgorega reći da je u najavi navedeno da, inspirirana napuštenim kamenolomima Portugala, predstava progovara o zaboravljenim mjestima, ali i zaboravljenim emocijama - onima koje se nalaze na rubu privatnog i javnog, intimnog i političkog.
Pulska publika je na ulazu u kazalište dobila i osobno pismo autora Daniela Matosa, koreografa, izvođača i vizualnog umjetnika koji svoj rad razvija kroz multidisciplinarne prakse, istražujući tijelo kao biografsko polje i prihvaćajući sadašnjost kao politički prostor transgresije, rituala i afekcije.
Vrijedi ga citirati u cijelosti:
"Pula, 02. srpnja 2025.
Bok mama, bok tata.
Prošao sam dugačak put da bih stigao ovamo. Ne mislim pritom na tri orla koja sam ulovio, ni na njihova stalna uzlijetanja i spuštanja, nego na pravi put mesa i tijela. Nisam mislio da ću ovako stići - tako sretan i tako daleko od vas, tako daleko, ali uvijek s torbom koja se vuče za mnom.
U veljači sam napunio 29 godina, i nakon te proslave mislim da su riječi koje najbolje opisuju ovaj dolazak: dom, kruh i ljubav. Mislim da su naše posljednje komunikacije bile logičnije, koherentnije, s manje kamenja u rukama, ali i s manje želje da zajedno jedemo sladoled.
Na ovu posljednju godinu gledam kao na vrijeme sazrijevanja, poput breskve koja nam dopušta da njezine udubine osjetimo jezikom, da otkrijemo slatkoću ljutnje i gorčinu otpornog povratka sreći koju idealiziramo kao budućnost... Ali budućnost ponekad ima kratku nogu, i nema dovoljno užadi da obuhvati sve moguće budućnosti. To je kao da žvačeš kamenje na plaži - moguće je, bolno je i uzbudljivo - baš kao i život.
Stalno mislim da se svijet nikad zapravo nije pripremio za sreću, za to da nam dopusti da budemo sretni. Pogledamo oko sebe i stabla nam padaju na glavu, srca nam se silom uzimaju, a ipak hodamo na prstima, boreći se da dotaknemo druge.
Moje je srce ukradeno, ali na drukčiji način - pošteno i uz dopuštenje.
Gledam oko sebe, a ne samo ispred sebe, kako bi moje oči mogle vidjeti svijet u svom njegovom potencijalu. U tom svijetu vidim vas, mama i tata, bespomoćne, s paketima krivnje na leđima i vrećama krivnje u rukama, uvijek gledate naprijed, ali ne posežete za drugima... A ne posegnuti za sobom još je ozbiljnije nego ostaviti mlijeko da vrije na štednjaku bez nadzora.
Zvao si me jučer, tata. Oprosti što se nisam javio. Kad pročitam tvoje ime na telefonu, pretvaram se u stjenovitu planinu s kamenim rukama i neprobojnim srcem. Volio bih da je drugačije, ali trenutno ti pružam ruku, gledam ravno naprijed. I mislim da je to najbolji izlaz.
Mama, nazvat ću te kad se vratim.
Sad želim puno voljeti, voditi ljubav na plaži, gledati krajolike u daljini i misliti da je mijenjanje svijeta jednako moguće kao i napisati zbogom.
S ljubavlju,
Daniel"
Natjecanje se odvijalo kroz tri dijela, subota popodne i nedjelja ujutro i popodne, a za PK Pula, u pratnji trenera Marka Sremeca, nastupilo je 12 plivača: Ivor Markulinčić, Neo Božac, Maro Radišić, Nikolas Marinković, Patrick Pavlić, Luna Kocijančić, Veronika Tanković, Marieta Plavša, Elinor Cvek, Emma Modrušan, Mia Gnip i Zara Tibinac
Kašnjenje početka rada poklapa se s kašnjenjem pokretanja natječaja, a nemoguće je ne primijetiti i da se sve navedene (ne)aktivnosti poklapaju s izbornim mjesecom
"Narodni dom je otvoren 1906. godine i njegovi stanari su bili poznati dr. Ivo Zuccon, hrvatski odvjetnik, autor teksta pjesme “Krasna zemljo, Istro mila”, potom odvjetnik Lovro Škaljer, a treba svakako istaknuti da je ovdje bilo sjedište Istarske posujilnice, kreditne zadruge, na čelu s dr. Matkom Laginjom", ispričao je povjesničar Radošević
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
