Porečdox, porečki međunarodni festival dokumentarnog filma, održao se u svom 13. izdanju od 4. do 11. 11. 2023. uz više od 1400 posjetitelja. Atraktivan i sadržajan program ponudio je 32 filma u 38 projekcija u konkurentskom programu, programu van festivalske konkurencije te matinejama za djecu vrtićkog i školskog uzrasta, a obogatile su ga i jedna radionica, dvije izložbe, koncert te dva DJ-seta.
Program trinaestog izdanja međunarodnog festivala dokumentarnog filma Porečdox publici je predstavio vrijednosno relevantnu suvremenu svjetsku produkciju dokumentarnoga filma, kako renomiranih autora i autorica, tako i onih na filmskim počecima, za što su zaslužni selektori Karla Carević i Davor Sanvincenti. U odabiru kojim dominiraju cinéma vérité, dokufikcija i recentne tendencije preobrazbe uloge arhiva, ugodno iznenađuje zavidna razina tehničkih i estetskih sastavnica, ne samo u filmovima etabliranih imena, već i u nekim redateljskim prvijencima. No, i kod filmova skromnijih produkcijskih mogućnosti, itekako se mogu raspoznati različite autorske perspektive i kreativne formalne odluke kojima se sagledavaju određene problematike.
Ovogodišnji se festival u potpunosti oporavio od pandemijskog šoka koji je poremetio sva kulturna događanja te se vratio s dva dodatna dana u odnosu na prethodna izdanja, bogatijim programom i žirijem. Pa su tako uz tradicionalnu nagradu publike Charming Porečdox Audience Award, koja se dodjeljuje u čast Dragu Orliću, uvedene i nagrada žirija za najbolji film te posebno priznanje. Žiri u sastavu montažerke Sandre Bastašić, ravnateljice porečkog Pučkog otvorenog učilišta Snježane Radetić, filmske kritičarke Erike Roše i redatelja Mladena Đakovića najboljim je filmom festivala proglasio film Apolonia, Apolonia danske redateljice Lee Glob. Ovaj time-lapse dokumentarac sniman više od trinaest godina prati uspon mlade pariške umjetnice Apolonie Sokol da bi postupno prešao u film o odnosu između protagonistkinje i same redateljice sustavnim razotkrivanjem vlastite fikcionalnosti. Spajajući dokumentarističke elemente cinéma vérité žanra s konvencijama priče o odrastanju, ovaj slojevit, ali stilski koherentan film tematizira odnose između fikcije i stvarnosti, privatnog i političkog, autorske slobode i masovnog tržišta te ženskog tijela i umjetničkog djela postavljajući pitanje može li se živjeti autentično u svijetu represije, kapitala i licemjerja.
Posebno priznanje žiri je dodijelio filmu Između revolucija rumunjskoga redatelja Vlada Petrija zbog iznimno kreativnog spoja dokumentarizma arhivskih snimki koje nas vraćaju u doba rumunjske i iranske revolucije i fikcionalne priče u epistolarnoj formi o dvije prijateljice, Rumunjki Mariji i Iranki Zahri, čiji distancirani pogled na društveno-političke kontekste propitkuje vjerodostojnost kolektivnog pamćenja revolucionarnih događaja kako bi na njih bacio novo svjetlo te progovorio o sadašnjem trenutku. Porečka je publika nagradu dodijelila vizualno impresivnoj dokufikciji El Eco meksičko-salvadorske redateljice Tatiane Huezo. Snimateljska bravura Ernesta Parda te glazba Leonarda Heibluma i Jacoba Liebermana dočaravaju život malog meksičkog sela u kojem se običaji, tradicije i rodne uloge o kojima ovisi preživljavanje zajednice u nemilosrdnim uvjetima koje diktiraju prirodne sile, prenose poput jeke s koljena na koljeno. No, i u ovome strogo pragmatičnome mikrokozmosu, postoji prostor za buntovan čin čija jeka može odzvanjati do nekih budućih generacija. Opservacijskim se snimanjem odaje dojam vjerodostojnog prikaza svakodnevice, u igranim se dijelovima prenose tenzije između supružnika, roditelja i djece, a vješto pozicioniranje kamere lovi silu vremenskih prilika koja se nadvija nad prekarnim životima.
U natjecateljskome programu istaknuo se i film Suho tlo u plamenu portugalsko-brazilskog dvojca Joane Pimente i Adirleya Queirósa, u kojemu se živopisna stvarnost dviju gangsterica iz brazilskih favela nadopunjuje igranim scenama i amaterskim glumcima koji igraju verziju sebe u izdvojenom mjestu onkraj stvaranja brazilske nacije. U filmu Alis Nicolasa van Hemelrycka i Clare Weiskopf publika je mogla upoznati mlade kolumbijske tinejdžerke iz skloništa u Bogoti, čiji je zadatak bio konstruirati imaginarnu prijateljicu Alis. Daleko od fantazmagorije Alise u zemlji čudesa, kolumbijska Alis uronjena je u surovu svakodnevicu koja nam je ispričana u obliku intervjua s elementima epske naracije, gdje se ne može jasno raspoznati granica između fiktivne Alis i stvarnih iskustava mladih djevojaka. Na marginu francuskoga društva odveo nas je nagrađivani francuski dokumentarist Nicholas Philibert filmom Na Adamantu: Nitko nije savršen o dnevnoj psihijatrijskoj ustanovi Adamant usidrenoj na rijeci Seini u Parizu. Adamant prividno djeluje kao utopističko mjesto i otok solidarnosti gdje se pacijenti slobodno izražavaju kroz različite umjetničke forme, demokratski odlučuju o dnevnome redu i vode budžet, no kroz intervjue sa štićenicima razotkrivaju se svakodnevni izazovi pacijenata te nedostatak izvaninstitucionalne podrške i solidarnosti. Problematikom Drugoga u hrvatskome društvu pozabavila se Tea Vidović Dalipi u redateljskom debiju Snajka: Dnevnik očekivanja, u kojem preko intimne priče o svome braku s Romom Mirsadom razotkriva šire društvene predrasude i licemjerja. Publika je imala priliku pogledati prvijenac još jedne mlade redateljice. Radi se o filmu Ljubav nije u narančama Moldavke Otilije Babare o postsocijalističkoj emigraciji žena i njihovom razarajućem utjecaju na moldavske obitelji. Redateljica je vješto spojila amaterske videouratke u kojima djeca otvaraju poklone koje im majke šalju iz Italije s fikcionalnim prizorima na rubu apstrakcije koje funkcioniraju kao perspektive majki. U trenutnoj konstelaciji odnosa snaga na Bliskome istoku koju nažalost pratimo u medijima iz dana u dan, publiku je posebno zanimao film Sakupljači bilja palestinske vizualne umjetnice Jumane Manne o otporu palestinskih berača bilja koje je izraelska vlada zabranila pod izlikom zaštite prirode, ne bi li postepenim istiskivanjem palestinskog narodnog običaja demonstrirala svoju ekonomsku i političku moć.
Filmovi izvan konkurencije također su ispunili sva očekivanja. Za istarsku publiku posebno je bio zanimljiv film Mladena Đakovića Zemlja ognja o stradanjima na području Istre tijekom Drugog svjetskog rata. Kratkometražni film Baloni redateljice Meri Dishnice tematizirao je veze na daljinu, Lutajući oceanom Tome Zidića propitkivao je odnos između čovjeka i prirode, a Kako ubiti oblak finske redateljice Tuije Halttunen naglasio je moralne implikacije umjetnog stvaranja kiše u pustinjskim područjima. Prikazan je i film Nesvrstani, dio diptiha Dosje Labudović srpske redateljice Mile Turajlić, koji je popratila i zbirka Arhivski život Nesvrstanih otvorena u Maloj galeriji. I ove je godine Porečdox nastavio tradiciju prikazivanja dokumentarca s glazbenom tematikom dvama filmovima talijanskih redatelja. Ennio Giuseppea Tornatorea razotkrio nam je velikana filmske muzike Ennija Morriconea, dok je festival zatvorio film Bella ciao – Za slobodu Giulije Giapponesi o najpoznatijoj angažiranoj pjesmi na svijetu.
Porečka je publika mogla pogledati i četiri kratkometražna filma studentica s Umjetničke akademije u Splitu, a najmlađima su i ove godine prikazane animirane matineje u suradnji sa zagrebačkim Animafestom. Održana je i radionica analogne fotografije pod vodstvom Svena Stilinovića, čiji su radovi izloženi posljednjeg dana festivala.
Kako je to često slučaj u umjetnosti, pa tako i filmskoj, najzanimljivija ostvarenja su ona koja se ne daju svesti na jednoznačne interpretativne kategorije bilo koje vrste. U tom smislu većina filmova prikazanih na Porečdoxu pokazuje težnju k ispadanju iz jasno definiranih žanrovskih određenja kroz formalna eksperimentiranja i propitkivanjem ustaljene podjele filmskih rodova na igrani, dokumentarni i eksperimentalni. Porečdox je u ovogodišnjem izdanju selekcijom filmova, uvođenjem nagrada žirija, dodatnim projekcijama izvan programa, suradnjama s ostalim festivalima i radionicom analogne fotografije pokazao da ima ambicije zaživjeti kao pravi filmski festival koji želi ponuditi više od samih projekcija filmova i dostići razine festivala većih gradova u Hrvatskoj i šire. To je za manje sredine poput porečke cilj do kojeg se dolazi sustavnim radom i koji ćemo, ako organizatori ovako nastave, u nadolazećim izdanjima sigurno imati priliku gledati. (Erika Roša)
