POVIJESNE FOTOGRAFIJE ISTARSKE UMJETNIČKE BAŠTINE: Dragocjeni kadrovi iz Fototeke Morassi u Veneciji postali dostupni svima

Predstavljanje javnosti, putem raznih izdanja, onoga što znamo o cijeloj umjetničkoj baštini Istre – ne samo o najpoznatijim spomenicima – novijeg je datuma, a počinje uglavnom s ovim, 21. stoljećem.

Što se tiče slikarstva, 2005. godine Centar za povijesna istraživanja iz Rovinja (Centro di Ricerche storiche di Rovigno) objavio je opsežnu i važnu knjigu 'Istria pittorica. Dipinti dal XV al XVIII secolo. Diocesi Parenzo-Pola', koja je 2006. godine, u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti iz Zagreba dobila svoje hrvatsko izdanje pod naslovom 'Slikarska baština Istre'.

"Kasnije, počevši od 2017. godine, izvršenjem projekta koji je 2013. pokrenuo  Upravni odjel za kulturu Istarske županije u suradnji s Istarskom kulturnom agencijom (IKA), izlaze svesci djela 'Umjetnička baština istarske crkve', čija je treća knjiga, posvećena razdoblju od IV. do XV. stoljeća (na kojoj su radile Nikolina Maraković, Željka Bistrović, Sunčica Mustač i Nina Kudiš) predstavljena 3. listopada. Urednik projekta je Ivan Matejčić, izdavač je Povijesni i pomorski muzej Istre u Puli, a cilj je predstaviti svu sakralnu baštinu koja je nastala do XIX. stoljeća."

U međuvremenu, 2017. godine na internetu je postavljen digitalni katalog istarske umjetničke baštine koji je dostupan na web stranicama Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli, dok je drugi internetski katalog kulturnih dobara Hrvatske priredilo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Kad je u pitanju slovenski dio Istre, 1983. godine izašlo je topografsko istraživanje „Slikarstvo od XV. do XIX. stoljeća na Slovenskoj obali: topografski materijal” (Slikarstvo od 15. do 19. stoletja na Slovenski obali: topografsko gradivo") autora Tomaža Brejca.

Spomenute projekte povezuje činjenica da su oni "pokrili" i nadopunili kulturni prostor koji prethodno nije bio prazan zahvaljujući uglavnom dvama izvorima koji su bili poznati znanstvenicima i muzejskim djelatnicima, ali potpuno nepoznati široj javnosti: fotografskom arhivu kulturnih dobara Istre Antonija Morassija, povjesničara umjetnosti iz Gorice, nastalog između 1920. i 1925. godine, te katalogu 'Inventar umjetničkih predmeta Kotara Pula' ("Inventario degli oggetti d'arte della Provincia di Pola“), kojeg je 1935. godine priredio Antonino Santangelo, a uredili Vittorio Moschini i Antonio Morassi.

Ranije, u doba austrougarskog carstva, iz tiska su izašle publikacije 'Denkmale der Kunst in den Südlichen Kriegsgebieten – Isonzo-Ebene – Istrien – Dalmatien – Südtirol' (Spomenici umjetnosti u južnim ratnim područjima – Dolina Soče – Istra – Dalmacija – Južni Tirol) Lea Planisciga 1915. godine i 'Bau- und Kunstdenkmale des Küstenlandes: Aquileia, Görz, Grado, Triest, Capod'Istria, Muggia, Pirano, Parenzo, Rovigno, Pola, Veglia, etc.' ("Arhitektonski i umjetnički spomenici obalnog područja: Oglej, Gorica, Gradež, Trst, Kopar, Milje, Piran, Poreč, Rovinj, Pula, Krk, itd.") Hansa Folnesicsa i Lea Planisciga 1916. godine."

Naravno, u fotografskom arhivu Morassija i Inventaru, saznanja o istarskoj baštini prestaju za vrijeme njihove izrade, dakle prije sto, odnosno devedeset godina. Spomenut ćemo samo jedan primjer; ta izdanja nisu mogla pratiti trag kasnijeg ogromnog rada na istarskim freskama Branka Fučića. Ipak, arhiv Morassi i Inventar dugo su bili obavezni izvor konzultacije pri realizaciji svih prethodno spomenutih projekata katalogizacije koji su provedeni tijekom ovog stoljeća. Uz to, sadrže i fotografije povijesnog naslijeđa koje se smatra 'manjim', kao što su pokaznice (ostensoriji), kaleži, relikvijari, škrinje, ali i predmeti urbane opreme i opreme domova.

Predstavljanje u Kopru

"Inventar umjetničkih predmeta Istre" ("Inventario degli oggetti d’arte della Provincia di Pola") , koji je uredio Enrico Lucchese, objavljen 2017. godine, i izdanje "Fotografije iz Fototeke Istre i Zadra Antonija Morassija" ("Le immagini dell’Archivio fotografico dell’Istria e di Zara della Fototeca Antonio Morass"i) koji su uredili Michela Agazzi i Enrico Lucchese, objavljeno 2022. godine, postali su dvije knjige dostupne široj javnosti. Izdavač je Zel Edizioni uz potporu IRCI iz Trsta, Regionalnog instituta za kulturu Istre, Rijeke i Dalmacije.

Obje su knjige predstavljene 8. listopada, povodom Europskih dana baštine, u palači Gravisi, sjedištu Zajednice Talijana "Santorio Santorio" u Kopru. Predsjednik ZT Mario Steffé ilustrirao je širi kontekst te suradnju koja je iznjedrila izdanja, dok su o knjigama govorili povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor iz Trsta Enrico Lucchese i Luca Caburlotto, arhivski savjetnik regije Friuli Venezia Giulia.

Glavni i veći dio prezentacije posvećen je knjizi "Istra i Zadar. Slike iz Arhiva Fototeka Antonio Morassi na Sveučilištu Ca' Foscari u Veneciji". ("Istria e Zara. Le immagini dell’Archivio Fototeca Antonio Morassi all’Università Ca’ Foscari di Venezia").

Goričanin Antonio Morassi (1893-1976), koji ostvario vrlo priznatu karijeru povjesničara umjetnosti, diplomirao je u Beču kod Maxa Dvořáka, likovnog kritičara koji je zajedno s Josefom Strzygowkim i Juliusom von Schlosserom bio jedan od najvećih predstavnika "Nove bečke škole" u povijesti umjetnosti. Ovu je činjenica Lucchesi posebno istaknuo, ponajviše iz razloga što je Morassi usvojio postavke nove Kunstgeschichte (povijest umjetnosti) koja je ostavljala iza sebe romantizam Winklemana i Ruskina, uvodeći nove vrijednosti i kriterije: umjetnički predmet više nije bio samo "spomenik" nego i "dokument" onoga što je "Nova bečka škola" smatrala vrlo važnim, a to je duh vremena.

Prema odabira predmeta koje je želio da budu fotografirani, jasno je da je Morassi usvojio i druge teze "Nove bečke škole", poput jednakosti između manjih i većih umjetnosti i prevladavanja pojmova "progres" i "dekadencija", u novim uvjerenju da sve epohe imaju jednak dignitet. Kao i Dvořák, Morassi se također protivio onome što je nazivao "lažnim restauracijama", vjerujući da je bolje očuvati nego restaurirati.

Od 1920. pa sve do 1925. Antonio Morassi je bio zaposlen u Konzervatorsko uredu Julijske krajine (Ufficio Belle Arti della Venezia Giulia), tijelu Ministarstva prosvjete koji je tada bio odgovoran za aktivnosti zaštite i očuvanja, gdje je započeo rad na dokumentaciji i katalogizaciji umjetničke baštine Istre. Međutim, paralelno je stvorio i vlastiti privatni arhiv, danas poznat kao Arhiv Fototeka Antonio Morassi, u čiji posjed, između 1980. i 1982. godine, dolazi  Odsjek za filozofiju i kulturnu baštinu Sveučilišta Ca’ Foscari u Veneciji.

Riječ je o fotografijama izvrsne kvalitete, pretežno crno-bijelim otiscima, ali i fotografijama u boji i dijapozitivima, s ručno napisanim oznakama na poleđini. U knjizi od 400 stranica, objavljenoj 2022. godine koja je predstavljena u Kopru, objavljeno je 565 fotografija, i to o ovim mjestima: 15 o Labinu, 216 o Kopru i okolici, jedna o Raklju, jedna o Cresu, 62 o Vodnjanu, 29 o Draguću, jedna o Plominu, jedna o Galižani, 11 o Gračišću, 20 o Žminju, 10 o Izoli, jedna o Loki kod Čnog Kala, 10 o Velom Lošinju, 18 o Motovunu, 3 o Miljama, 22 o Osoru, 16 o Poreču, 7 o Pićnu, 6 o Piranu, 17 o Pazinu, 21 o Puli, 4 o Roču, 10 o Svetvinčentu, 7 o Balama , 43 o Bermu te 13 o Zadru. Neočekivano, nedostaju Rovinj i Vrsar, no Istra svjedno pokriva više od polovice tri mape "Venezia Giulia" koje sadrže ukupno 900 fotografija.

Fotografije Istre iz Arhiva Morassi, osim tehničkom i estetskom kvalitetom, iznenađuju i svojim sadržajem. Navodimo nekoliko primjera. Pojavljuju se javne zgrade i različiti urbanistički i arhitektonski elementi (portal kuće Scampicchio u Labinu, gradske zidine, trg da Ponte i trg Lođe u Kopru, Kašteli u Vodnjanu i Pazinu, bunar na trgu crkve portal na ulazu u grad u Motovunu, okrugla kula u Poreču).

Tu su također privatne zgrade (kuća grofa i poznatog talijanskog prosvjetitelja Gian Rinalda Carlija i Palača Tarsia u Kopru, palača Salamon u Gračišću, palača Milevoju Labinu, rustična kuća u Žminju, stara kuća u Vodnjanu), kao i dekorativni urbani detalji (natpis na ustima Lava, venecijanski lav na fasadi jedne kuće, štukature kuće Tarsia i portal Kolegija plemića u Kopru).

U fotografijama se u velikom broju pojavljuju crkve (Katedrala u Kopru, Sveta Marija Formoza u Puli, Katedrala u Izoli, kripta katedrale u Balama), sakralna baštanina, predmeti i oprema (misal crkve sv. Ane u Kopru, paneli blaženog Leonea Bemba u Vodnjanu, drveni oltar crkve u Žminju, razne oltarne pale, među kojima su one iz Katedrale u Izoli, ona iz župne crkve u Svetvinčentu te ona u crkvi Majke Božje Tješiteljice u Piranu, djelo velikog mletačkog slikara iz 18. stoljeća Gian Battiste Tiepola; tu su i štapovi za procesije iz crkve na Velom Lošinju, mozaici Eufrazijeve bazilike u Poreču, tabernakuli župnih crkava u Osoru i Pazinu, kalež župne crkve u Pićnu te kamena statua iz crkve Svete Marije Formoze u Puli), freske (u crkvama u Draguću i Bermu) te kućni namještaj kao što su set pribora za jelo iz kuće Milevoj u Labinu i peć u majolici u jednoj kući u Kopru.

Veliku dokumentarni vrijednost imaju fotografije unutrašnjosti pulske katedrale nakon požara 1924. godine.

Na jednoj fotografiji, snimljenoj u dvorištu u Zadru, pojavljuje se sam Antonio Morassi (desno).

Važno je napomenuti da su neki od dijelova baštine iz Fototeke Morassi, posebno oni iz sadašnje slovenske Istre, 1940. godine premještena u Vilu Manin u Passarianu u Furlaniji kako bi se zaštitila od ratnih opasnosti. No, od tada se nikada nisu vratila u Istru, a između Italije, koja ih smatra talijanskim umjetničkim naslijeđem, i Slovenije, koja ih doživljava kao lokalno naslijeđe, spor nije još riješen. Među tim djelima nalazi se i slika "Gospa sa svecima" (“Madonna con i Santi”) poznatog venecijanskog umjetnika, vrlo aktivnog i preminulog u Kopru, Vittorea Carpaccia, koja se prvotno nalazila u crkvi Svetog Franje u Piranu, a danas se čuva u Antonijevom muzeju bazilike svetog Antuna u Padovi.

Velik dio fotografija snimio je fotograf Pietro Opiglia (rođen u Puli 1877., umro u Trstu 1948.), ali neke je Morassi dobio od Antona Gnirsa, profesora i arheologa koji je 1902. godine imenovan za konzervatora Središnje komisije za umjetnost i zaštitu kulturnih dobara Istre, da bi potom dugi niz godina radio u Puli. Naime, treba uzeti u obzir da Morassijev rad počinje gotovo odmah nakon prelaska Istre i Trsta iz Austro-Ugarske u Italiju, a u tom kontekstu su govornici u Kopru izrazili pohvale za korektnost i istinsku ljubav prema naslijeđu koju je Gnirs pokazao tijekom predaje između dvaju država.

Na prezentaciji u Kopru, kao što je već napomenuto, bilo je riječi i o "Inventaru umjetničkih predmeta u Italiji – Kotar Pula" ("Inventario degli oggetti d’arte in italia – Provincia di Pola”), koji je objavljen 1935. godine na tragu sličnome, posvećenom Zadru, iz 1932. godine. Priredio ga ga je Antonino Santangelo, a uredili Vittorio Moschini i Antonio Morassi, pokriva cijelu geografsku Istru. Sadrži 230 fotografija koje prate kataloško evidentiranje više od tisuću umjetničkih predmeta i objekata, uključujući i one iz manjih mjesta koja nisu "pokrivena" fototekom Morassi, kao što su Barban, Šišan, Kanfanar, Gologorica...

Osim što su faktografsko i fotografsko svjedočanstvo vremena, ove su fotografije korisne su za upoznavanje s izvornim izgledom nekih detalja, kasnije nestalih, kao što se dogodilo tijekom restauracije štukatura Palače Tarsia u Kopru.

Valja znati da su fotografije vezane uz umjetničku baštinu Istre i Zadra objavljene u ova dva izdanja dostupne i online, na web stranici Regije Veneto.