Povratak u Momjan otvara novo poglavlje Vizure Aperte

Kada se energija, nakon više od desetljeća, vrati na mjesto svoje primarne materijalizacije – u istu geografsku točku i u samu jezgru starog mjesta Momjana, koje svoje porijeklo nosi duboko ukorijenjeno u srednjovjekovnim legendama – ona prestaje biti samo statična ilustracija prošlosti. Ona postaje živi, pulsirajući impuls radikalnog novog početka. Ovogodišnje izdanje festivala Vizura Aperta označava upravo takav rez: ontološki povratak izvoru, ali s generacijskom smjenom. Palicu kustoske prakse od dugogodišnje kustosice i utemeljiteljice Davorke Perić preuzima umjetnica i kustosica Lea Bulaja, uvodeći u prostor novu generaciju umjetnika koji tek trebaju dešifrirati slojevito naslijeđe ovog festivala i mjesta.

Festival u svoj teorijski i praktični fokus stavlja neuralgičnu točku suvremene kulture – temu arhiviranja i reaktivacije umjetničke produkcije. U vremenu u kojem se suočavamo s tehnološkim paradoksom nestajanja digitalnih arhiva, njihovom inherentnom nestabilnošću i prividnom vječnošću koja se lako urušava pred zastarijevanjem formata i preplavljenošću informacijama, Vizura Aperta predlaže arhiv kao taktilno, analogno i performativno ishodište. Umjesto statičnog i sterilnog skladišta memorije, sačuvana građa postaje sirovina za nove umjetničke akcije, performanse, instalacije i izravnu interakciju s mjestom i mještanima.

Mladi umjetnici, Ezra Zlatan Baričević, Petra Vuković, Morana Mandac, Mara Mećanin, Peter Miličić i Lora Gostimirović, koji po prvi put dolaze u Momjan, u ovaj specifični genius loci i povijest festivala ulaze kroz digitalni arhiv Zoltana Totha. Njegov entuzijastični petnaestogodišnji rad na arhiviranju video radova i filmova nastalih u Momjanu, praćen fotografskim bilježenjem realiziranih umjetničkih djela, samih autora, ali i dragocjenih spontanih situacija, danas prestaje biti tek nijemi dokument vremena. Tothov arhiv postaje primarni izvor, ishodište i konceptualni početak iz kojega mlada generacija crpi materijal za vlastite intervencije. Ključnu, veznu ulogu ima mlada umjetnica i kustosica Lea Bulaja, koja je sudjelovala u svim momjanskim izdanjima Vizure Aperte te će, zajedno s Ninom Turinom, iz toga naslijeđa za ovaj festival stvoriti živu premostnicu.

Taj se digitalni rez nadopunjuje povijesnim filmskim blokom i pokretnim slikama Marka Ercegovića kroz film Momiano Documentary 2003 te festivalskom himnom Sotto il castello di Momiano. U tom se sloju memorije otvara i prostor za radove i prisutnosti autorica i autora koji su kroz ranija izdanja festivala oblikovali njegovu filmsku, prostornu i performativnu osjetljivost: od Ane Hušman i Alema Korkuta, preko filmova nastalih u okviru One Take radionice Borisa Greinera, do videa Tine Gverović i Bena Caina They Write Place Names in Two Languages, koji kroz ispisivanje naziva mjesta na dva jezika priziva višeslojnost istarskog prostora, njegovu jezičnu povijest i stalno prevođenje između lokalnog, osobnog i kolektivnog pamćenja.

Ovdje pulsiraju i rani radovi Igora Bezinovića, čiji kratki “dokumentarni film” Kartolina di Momiano funkcionira kao vizualni i konceptualni nukleus, preteča kasnijeg dugometražnog, nagrađivanog ostvarenja Fiume o Morte!. Elemente rekreiranja povijesti mjesta, kao i karakteristično Bezinovićevo oružje — humor kao aktivno sredstvo borbe — prepoznajemo u oba ostvarenja. Ova bilježenja prostora služe kao ogledni primjer kako jedan dokumentirani fragment može zadržati transformativnu snagu i godinama kasnije reaktivirati memoriju, zajednicu i mjesto.

Ova institucionalna i prostorna metamorfoza vidljiva je i na primjeru arhitekture koja je udomila festival. Nekadašnja ruševna zgrada mljekare — prostor u kojemu su umjetnici poput Borisa Greinera ostvarili rad Ekranizacija, Anastazija Vidmar rad Konzumerizam, a Katarina Ivanišin Kardum upečatljivi rad Boje — danas je potpuno transformirana u suvremeni kulturni centar Kuća Kaštela. No stvarna kritička vrijednost ove transformacije ne leži samo u obnovi zgrade, već u njezinu ponovnom pokretanju, ispunjenju sadržajem i novim životom. Današnje voditeljice programa i kulturne radnice — Tanja Šuflaj i suradnica Nina Turina, nekadašnja polaznica radionica Vizure Aperte u Momjanu — nakon deset godina dovele su festival Vizura Aperta natrag u Momjan.

Ovaj moment nudi ključni dokaz o kontinuiranom životu umjetničkog rada i njegove društvene odgovornosti. Izmještanjem fokusa s velikih, prolaznih manifestacija na mikro-politike svakodnevice, dokazuje se kako se mali, naizgled efemerni koraci po krhotinama prošlosti – poput susreta umjetnika s djecom u Momjanu – kroz vremensku distancu pretvaraju u supstancijalne kulturne pomake. Reaktivacijom starih motiva, povratkom bazičnim tehnikama i povijesnim mjestima kao ishodištima, festival ne odbija sentimentalnost, ali odabire aktivni kontinuitet, dokazujući da umjetnost posjeduje snagu da malim stvarima i zaboravljenim prostorima dijelom vrati, dijelom prida novi smisao. To će se nastaviti kroz sudjelovanje starijih sudionika, Borisa Greinera, Sandra Đukića, Tomislava Brajnovića, Vlaste Žanić i drugih sudionika festivala Vizura Aperta.

Ovogodišnji program donosi niz umjetničkih intervencija i radionica koje duboko poniru u prostor, memoriju i lokalni kontekst Momjana. Ezra Zlatan Baričević u radu Krećem od sutra / Vodi me kući kroz performans i video-zapis bilježi jednodnevno „nestajanje“ u okolnim šumama, suptilno aktivirajući zajednicu i otvarajući pitanja o prolaznosti i povratku vlastitoj biti. Na prostornu i participativnu dimenziju nadovezuje se Petra Vuković instalacijom Spiralni povratak u djetinjstvo, interaktivnim labirintom od kamena i isperive boje koji posjetitelje kroz kretanje i ciljana pitanja suočava s temama unutarnje slobode i sigurnosti, ostajući trajno i neinvazivno integriran u tkivo mjesta. Ista autorica vodi i trodnevnu land art radionicu Mitski krajolik Momjana, u kojoj djeca kroz istraživanje krajolika i gradnju objekata od prirodnih materijala oživljavaju istarska mitska bića, dokumentirajući cijeli proces na filmu.

Intimniji, medijski ogoljeniji pristup donosi Morana Mandac s projektom Rajske ptice, gdje se kroz bazični crtež i motiv konja vraća ishodištu vlastitog stvaralaštva i sjećanjima na odrastanje u Sinju, fokusirajući se na čistu energiju iskrene linije. Kontrast suvremenom tempu života nudi Mara Mećanin u video-tekstualnom radu Pastiri, koji dugim, sporim kadrovima i minimalističkom tehnologijom nudi meditaciju o usporavanju i ponovnom otkrivanju onoga što je skriveno u nama. Lora Gostimirović u performansu Povratak soli kroz iskustvo atopijskog dermatitisa, tragove na koži i morsku sol povezuje osobnu ranjivost s temom povratka tijelu, sjećanju i prihvaćanju onoga što ostaje upisano u nama. Naposljetku, Peter Miličić u muralu Krećem od početka na kamenom zidu spaja urbanu estetiku grafita s lokalnim motivima, prenoseći tradiciju, običaje i nevidljiva znanja Momjana viđena očima promatrača koji u ovo mjesto dolazi prvi put.