POZNATI GALERIST GERMANO FIORANTI: "Vjerujem da Vodnjan može opet postati mali dragulj kakav je nekad bio, treba nam samo dobar projekt"

Per leggere l'intervista in italiano cliccate qui.

Rijetki su Vodnjanci, ali i ljudi s puno šireg područja, koji nisu čili za Germana Fiorantija, za prijatelje "Jerry". Po zanimanju zubni tehničar, od 2009. godine poznat je po tome što je vlasnik i spirtus movens umjetničke galerije El Magazèin, u Vodnjanu,  u četvrti Portarol.

Riječ je o bivšoj štali koja je prije stotinjak godina trebala biti prenamijenjena u kuću, ali je umjesto toga gotovo cijelo stoljeće preuzela funkciju skladišta, otkud galeriji naziv, na vodnjanskom istriotskom dijalektu, El Magazèin.

Galerija, čija površina iznosi 111 četvornih metara, visoka je gotovo 10 metara, a obodni zidovi isprekidani su s 25 niša vrata i prozora. Posebne karakteristike zidova jamče izvrsne akustične izvedbe. U postupno preuređenom prostoru održale su se izložbe, kazališne predstave, prezentacije knjiga, koncerti klasične glazbe pa čak i simfonijskog orkestara, ali i jazz i zabavna glazba, modne revije, razna predavanja i radionice.

Kao primjer izvrsnosti koju donosi Fioranti, prisjetit ćemo se samo izložbe „Eros i Tanathos“ Ratka Kauzlarića Atača i Stjepana Gračana, koju je otvorio Rade Šerbedžija recitirajući pjesmu „Liddy“ o ljubavi i smrti, koju je Milan Begović napisao 1911. Do danas je galerija ugostila 143 događaja s umjetnicima sa svih kontinenata. Nedostaje samo Australija.

Germano Fioranti je pored toga veliki poznavatelj povijesti Vodnjana, ali nipošto na školski način. „Jerry“ otkriva detalje, anegdote, narodna vjerovanja i običaje, skuplja i proučava predmete koji su bili dio svakodnevnog života Vodnjanaca, a koje službena historiografija često zanemaruje. Nadalje, vrlo je susretljiva osoba i gotovo je uvijek dobrog raspoloženja, stoga susret s njim, pa i kada se radi o kratkom razgovoru, uvijek postane veliki ili mali trenutak za nove spoznaje, pravi uron u potoke znanja koji izviru iz njegovih priča u kojima ne manjka i zrno šaljivog komentara.

Vlasnik ste cijenjenog zubotehničkog laboratorija no, ipak vas većina ljudi poznaje kao uspješnog voditelja umjetničke galerije. Kako je nastao taj interes za umjetnost?

Moram reći da je moj profesionalni rad u mnogočemu usko vezan uz umjetnost, u smislu da su umjetni zubi u praksi svojevrsna kiparska djela koja nadoknađuju praznine nedostajućih zuba. Realizacija umjetnog zuba vrlo je slična skulpturi kod izrade baze ili jezgre, koja može biti izrađena od raznih metala uključujući i zlato, dok, s druge strane, prekrivanje ili maskiranje ovog dijela porculanom zahtijeva umjetničke predodžbe o bojama, pa se sa skulpture na neki način selimo na područje slikarstva. Zubi nisu samo bijeli, uzmemo li u obzir klasični kartezijanski sustav i odredimo nulu kao apsolutnu bijelu, dobit ćemo čitav niz nijansi koje u jednom smjeru ide prema žutoj, a u drugom prema sivoj boji. Odatle dolaze sve kombinacije boja. Ovo govorim samo kako bih objasnio kako su primijenjeni kiparstvo i slikarstvo na neki način srodni području mog profesionalnog rada.

Po pitanju mog interesa za umjetnost, još sam u osnovnoj školi pobijedio na natjecanju u crtanju, uključujući i prvu nagradu koju sam osvojio na, u okvirima školske umjetnosti, vrlo poznatom natjecanju u Tolentinu u Italiji. Otvaranjem galerije htio sam malo kompenzirati prostor u životu koji, unatoč talentu, nisam posvetio umjetnosti, bilo je to kao da se zbog toga želim ispričati.

Dakle, galerija je, na neki način, nastala iz svojevrsnog osjećaja krivnje.

Pa moglo bi se to i tako protumačiti. Onog trenutka kada sam shvatio da, po pitanju umjetnosti i kulture, nešto nedostaje u mjestu u kojem živim, poželio sam dati svoj osobni doprinos pa da se scena malo obogati. Kao mladić proveo sam lijepo razdoblje u Rijeci a potom u Trstu. Ta su mi dva grada dala puno i nikad ih nisam napustio skroz, uvijek sam im se vraćao, primjerice radi kazališta. Recimo da sam iz lijenosti, ili traženja udobnosti, htio stvoriti situaciju koja će mi omogućiti da kući donesem djelić umjetničke ponude tipične za veće gradove. Do sada sam u Vodnjan uspio dovesti umjetnike sa svih kontinenata, jedino je nedostajala Australija odakle će nam, srećom, na ljeto 2024. doći odlična slikarica.

Pored organizacije umjetničkih događanja, čvrsto vjerujem da galeriju treba koristiti i kao mjesto širenja znanja na individualnoj razini i zato sam sve više prostora počeo davati kreativnim laboratorijima i radionicama.

Formalno galerija je tvrtka za galerijsko-muzejske aktivnosti s pravom provođenja aukcija i prodaje umjetnina, također i u humanitarne svrhe. Što se aukcija tiče, inspiraciju, kao model koji treba slijediti, pronašao sam u aukcijskoj kući Trieste Stadion.

El Magazein je prostor koji je javnost odmah zavoljela. Znam da se u publici nađu i neke poznate osobe.

Da (smjeh) među njima je i punica vrlo, vrlo poznatog holivudskog glumca. Ali radije ne bih o tome. Mogu samo reći da mi je izuzetno drago kada na događanjima koja organiziram među publikom uvijek primijetim vrijedne ljude koji pripadaju kulturnom svijetu Pule, Istre, a ponekad se nađu i osobe međunarodnog podrijetla i razine.

Što se tiče samog galerijskog prostora, imao sam sreću i priliku da u tu svrhu koristim obiteljsko dobro. Zahvalan sam slovenskom arhitektu Janezu Suhadolcu, poznatom dizajneru i proizvođaču stolica (460 do danas) te predavaču prostoručnog crtanja na Fakultetu arhitekture u Ljubljani. Kad je posjetio moj prostor, dugo je ostao u tišini, a zatim se sjetio svog oca, koji je bio najbliži suradnik najvećeg slovenskog arhitekta Jože Plečnika, i uzviknuo: „U ovom trenutku moj bi otac upotrijebio sljedeći pridjev: piramidalno!"

Slijedom toga, prva izložba u galerija bila je 35 Suhadolčevih stolaca koji su, viseći odozgo, dominirali volumenom galerije koji iznosi oko 1000 m³. Suhadolc je nekoliko serija ovih stolica izradio za razne šefove država.

Neću nikad zaboraviti kada smo pukim slučajem otkrili da galerija, zahvaljujući svojim zidovima koji su ožbukani po starim sistemom na osnovi vapna, lapora, pepela, istarskog kamena i zemlje crvenice, ima izvrsne akustičke osobine. To smo otkrili kada je u njoj nastupio Dan Paun, u to vrijeme prva violina kazališta Fenice u Veneciji. Pratio ga je maestro Claudio Gasparoni, kontrabasist La Fenicea i profesor nožne viole (viola da gamba). Od tog trenutka nisam više smio nuditi samo likovnu umjetnost, već sam trebao početi dovoditi i dobru glazbu i glazbenike. Danas sam ponosan na kontinuitet koji me veže uz razne venecijanske umjetnike i na prijateljstvo sa zagrebačkim kvartetom Rucner koje sam imao priliku više puta ugostiti.

El Magazein je itekako pridonio pojavljivanju Vodnjana na zemljovidu vrijedne kulture u Istri

Vrlo mi je drago i usrećuje me to što mogu dati osobni doprinos širenju umjetnosti u mjestu kao što je Vodnjan, ali trebam svakako spomenuti mnoge druge inicijative i subjekte koji su me prethodile i koje i dalje vrlo aktivno djeluju u Vodnjanu. Tu prije svega mislim na Zajednicu Talijana koja je pokrenula i prvu izložbu Ex tempore u Istri popraćenu katalogom: bilo je to 1984. godine, a ja sam bio dio te ekipe. Tada je prva nagrada pripala riječkom umjetniku Brunu Paladinu kojeg smo, sjećam se, potom vodili kroz tavane, a time i na krovove Vodnjana. Njegova tadašnja slika danas je izložena u tajništvu Zajednice Talijana.

Od velike mi je pomoći bio Licio Debeljuh koji je nekoć vodio prekrasnu galeriju Venier i koji mi je, kad sam odlučio otvoriti svoju galeriju, bezuvjetno ponudio svoje znanje. Recimo da sam osjećao da me on tretira kao sina. I kad smo već kod sinova, ne možemo ne spomenuti njegovog (također umjetničkog) Matiju Debeljuha koji svojom galerijom Apoteka daje veliki doprinos kulturnom razvoju i proboju Vodnjana.

Moja primarna funkcija je promovirati Vodnjan među umjetnicima iz cijelog svijeta, s time da od samih umjetnika, pogotovo ako se vrate drugi put, tražim da posvete jedno od svojih novih djela Vodnjanju ili našem području. Na taj način svi oni ostavljaju trag svog umjetničkog prolaza kroz Vodnjan.

Otvaranjem galerije htio sam malo kompenzirati prostor koji u životu nisam posvetio umjetnosti, bilo je to kao da se zbog toga želim ispričati.

Ovo je doba konzumerizma, marketinga, efikasnosti, reprodukcije nepotrebnog,  merkantilističkog pristupa umjetničkim djelima i standardizacije izgleda i potreba poslušne i bezidejne malograđanštine. Jesu li nam umjetnost i kultura još uvijek potrebni?

Naravno da jesu, to je područje izražavanje slobode i različitosti, područje u kojem se ljepota cijeni kao takva, a ne zato da bi se mogla što skuplje prodati. To je područje u kojem se na misao i na umjetnički talent ne gleda kao na nešto što će opteretiti mogućnost prodaje proizvoda, već kao nešto nešto što doprinosi stvaranju boljih životnih vrijednosti.

Živimo u eri globalizma, no mislim da nije sve moguće standardizirati jer svaki čovjek ima svoju individualnost i svatko je od nas po nečemu poseban. Osobno sam mišljenja da bi puno ljepše od kupnje para tvorničkih cipela bilo to da nam cipele napravi majstor zanata, samo što bi cijena bila previsoka. Ovo se također odnosi na krojenje i na sve druge vrste proizvoda kod kojih je potreba za masovnom prodajom gotovo uništila zanatstvo.

Ovo moje razmišljanje proizlazi iz spoznaje da je u malom Vodnjanu sredinom devetnaestog stoljeća bilo 150 trgovačkih djelatnosti, da bi početkom prošlog stoljeća taj broj porastao na 220. Među njima su bila čak 123 postolara koji su cipele ne samo popravljali, već su ih i izrađivali po mjeri. Treba istaknuti barem Erminija Vojvodu, koji je bio suvremenik, ali i prijatelj i suradnik Salvatorea Ferragama.

Kad sam prvi put u životu posjetio Varaždin i vidio kako tamo obrtničke djelatnosti cvatu i kako ih promiče tamošnja Turistička zajednica, rastužilo me što se nešto slično ne događa u Vodnjanu koji itekako ima svoju povijest, svoj „background“, kako bismo danas rekli. Stoga s uzbuđenjem želim najaviti da se s još dva prijatelja spremamo što prije postaviti izložbu posvećenu tradicionalnoj trgovačkoj djelatnosti Vodnjana, pokazat ćemo i pečate raznih tvrtki i originalne dokumente tog vremena.

No, to ne znači da tradiciju treba ograničiti na prošlost. Slučajno znam da je u Pulu upravo stiglo par tkalja koje bi voljele živjeti i raditi u Vodnjanu. Kad to govorim, moja namjera nije samo pohvaliti plemenitost nekih ljudi koji su spremni dati nešto društvu, već prije uputiti apel svima onima koji žele otvoriti vlastiti zanimljiv obrt u Vodnjanu. Voljan sam pomoći tim ljudima ne tražeći ništa zauzvrat.

Vodnjan ima bogatu povijesnu baštinu i popriličan broj povijesnih ličnosti koje bi valjalo bolje upoznati vrednovati. Koliko je do sada učinjeno?

Povijesna baština koju smo naslijedili relativno je dobro očuvana. No, ima tu prostora za unaprijeđenje. Počevši od brončanog doba, gradine bi trebalo valorizirati arheološkim istraživanjima područja. Ostaci iz rimskog doba su brojni, a najupečatljivija je uljara u Barbarigi koja je najveća rimska uljara na istočnom Jadranu. Upravo bi tu trebalo otvoriti moderni muzej maslinovog ulja, u skladnom spoju s arheološkim ostacima tog područja.

Kršćanstvo je istarskom krajoliku ostavilo mnoge crkve. U Istri ima oko 1.500 crkava od kojih je 300 ukrašeno freskama. Na teritoriju Vodnjana ima ih 62, stoga treba razviti itinerare koji bi trebali biti istovremeno umjetnički, ali i vjerski, duhovni.

U 19. stoljeću Vodnjan se proširio i postao grad, u njemu ima važnih zgrada, neke su bile oslikane freskama. Ne postoji procjena kolike su vrijednosti unutar privatnih kuća, kao što se ne zna koliko je porušenih žbuka odnijelo u njima skrivene freske, obzirom da su mnoge u napoleonsko doba okrečene vapnom.

Osjećam se i dužnim podići glas protiv raznih oblika vandalizma: prečesto beton prodire u kamen drevnih građevina, dok eternit zamjenjuje lijepe kupe i kanalice. A ima i ljudi koji se hvale da su kod kopanja temelja dinamitom dizali u zrak mozaike samo kako bi izbjegli probleme s konzervatorima.

Koji bi, prema vašem mišljenju, u ovom trenutku trebali biti prioriteti za Vodnjan?

Vjerujem da se razvoj Vodnjana, u urbanističkom, kulturnom i turističkom smislu, ali i kao mjestu života, mora temeljiti na urbanističkom planu koji bi trebao nastati tek nakon istraživanja teritorija suvremenim tehnološkim alatima. Spomenut ću samo georadar, radara za skeniranje podzemlja koji se koristi prvenstveno za provjeru buduće statike zgrada koje se žele graditi na mjestu koje se provjerava radarom; područje se skenira ultrazvukom, a zatim  podatke obrađuju i ocjenjuju stručnjaci. Bilo bi poželjno skenirati cijeli teritorij Vodnjana georadarom, a govorimo o 101 km², kako bismo saznali gdje se nalaze podzemni tokovi pitke vode, arheološki ostaci, moguća nalazišta minerala, a sve to kako bismo odredili koji je prostor slobodan za urbani razvoj koji mora biti racionalan i održiv, ali i osmišljen na način da nam zajamči dobre gospodarske učinke.

Jednom sam prilikom dobio "voucher" za korištenje geodetskog radara, ali sam odustao od skeniranja temelja svoje galerije i predao svoj vaučer crkvi Svetog Blaža gdje su pronađeni određeni novi nalazi.

Kakav je vaš odnos s Gradskom upravom Vodnjana? Želite joj nešto poručiti?

Odnos s lokalnim vlastima je dobar i zahvalan sam na svakoj pomoći koju mi ​​pruže. Ove sam godine dobio 3.000 eura, što očito ne može pokriti sve troškove, pogotovo u slučaju najskupljih projekata, ali je ipak to znak pažnje i vrednovanja onog što činim, a ja to cijenim. Velik dio troškova upravljanja snosim sam kako ne bih sam sebi ometao unaprijed zacrtani put.

Što bih priopćio vlastima? Vjerujem da Vodnjan ne treba samo osmišljenu kulturnu politiku koja će, među ostalim, biti i odraz njegovog povijesnog identiteta, već da prije svega ozbiljan projekt revitalizacije urbane i arhitektonske baštine, ali i studije izvodljivosti investicija u infrastrukturi i u oživljavanju zanatskih i općenito trgovačkih aktivnosti u središte grada. Sve to treba popratiti stambenom politikom i potporama mladima, ali i o održivom turizmu i strategijama energetske učinkovitosti kako bi Vodnjan opet postao mali dragulj, kakav je nekad bio. Volio bih da Vodnjan nalikuje mjestima kao što je primjerice Asolo, u okolici Trevisa.

Niste samo svojevrsni mecena, već ste uključeni i u mnoge projekti s humanitarnim predznakom.

Za obavljanje ove vrste djelatnosti potrebna je i doza filantropije jer ne može se sve unovčiti. A humanitarne djelatnosti etički je poriv koji prozlazi iz sazanja pripadanja zajednici u kojoj ima i ljudi koji nisu ili nemaju zdravlje, mogućnosti, sreće...

Kakva je u svemu tome uloga Rotarya?

Vezano uz filantropiju, svoj sam prostor pronašao u Rotary Clubu Pula. Moto Rotaryja je služiti čovječanstvu i ako netko to stvarno želi ovdje, klub je pravo mjesto za to. Riječ je o jednaoj od najstarijih modernih udruga, osnovana je u Chicagu 1905. godine. Broji više od 1.200.000 članova diljem svijeta, s 1.600 članova u Hrvatskoj raspoređenih u 63 udruge diljem zemlje. Jedini klub u Istri je onaj u Puli s kojim smo nas dvadesetak članova sproveli  prekrasan projekt prikupljanja sredstava za iskorjenjivanje raznih bolesti, među kojima je i dječja paraliza.

Moja galerija je nekoliko puta radila u simbiozi s pulskim Rotaryjem i nikad neću zaboraviti kada smo u suradnji s galerijom Cvajner iz Pule i gospođom Gorkom održali aukciju umjetnina, a prikupljenim sredstvima nabavljen je kran kako bi se i osobe u invalidskim kolicima mogle okupati u moru.

Tu je još i priča o velikim staklenim bocama...

Te ogromne kasice su ustvari ogromni stakleni mjehuri širine jednog metra izrađene, i to puhanjem, u Puli, a jako sam ponosan što mogu pohvaliti pulsku tvornicu stakla. Jednu smo od tih boca 18 mjeseci postavili u pulskoj zračnoj luci i tako prikupili sredstva koja smo potom donirali za nabavu 23.537 cjepiva u sklopu programa End Polio Now.

Ovaj projekt nastao je u Sjedinjenim Državama 1979. godine, tadašnja je statistika bilježila oko 300.000 slučajeva oboljele djece od dječje paralize godišnje. Danas možemo reći da je ova bolest gotovo iskorijenjena s lica Zemlje, i to i zahvaljujući i projektima poput našeg. Zapravo, u posljednjem popisu samo su 23 slučaja evidentirana na području između Afganistana, Pakistana i Nepala. Promotor ovog projekta, Amerikanac John Germ, kada je saznao da je mali klub od dvadesetak članova poput našeg bio prvi u svijetu po prikupljanje sredstava prosječno „po članu“, kada je posjetio Hrvatsku odlučio je doći u Pulu. Vezano uz njegov prolazak, ostala je uspomena na veliki ljudski vrtuljak u Areni s 500 volontera ruku pod ruku.