Pulski haiku pjesnik Dejan Pavlinović: "Nikada nećemo biti spremni za gubitak roditelja jer tu ne igraju teorija i racio nego emocija i srce"

Osam godina nakon objave debitantske zbirke haiku pjesama "Mliječnom stazom”, pulski haiku pjesnik Dejan Pavlinović preksutra će, u četvrtak u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula predstaviti svoju novu zbirku haiku pjesama "Linije života". U njoj su mi najdraže autorove pjesme posvećene umrlim roditeljima Branki i Ivanu, iz više razloga: očitog sazrijevanja koje valjda donose trpljenje i gubici najbližih, lakšeg kulturološkog prijema takvih poetskih zapisa od klasičnih 'japanskih' pjesama usmjerenih na harmoniju prirode, poistovjećivanja zbog sličnih okrutnih dijagnoza i patnji roditelja, esencije i slikovitosti u tako zgusnutoj formi.

Kad smo kod krajolika, Pavlinović je upravo ovih dana primio pohvalnu kritiku istaknutog, nagrađivanog japanskog haiku pjesnika. Yuzo Ono (trenutno u Kawasakiju) svom je pulskom kolegi među ostalim napisao i ovo:

"Osjećam da ste vrlo vješti u zahvaćanju golemih krajolika i dočaravanju jedinstvenih emocija tih prostora. Sveukupno, mislim da je vaš senzibilitet prema krajoliku na većoj razini nego u japanskom haikuu".

Yuzo Ono izdvojio je u svoje favorite i ovu Pavlinovićevu pjesmu:

očevo odijelo

kako ga je ostavio za sobom

bez svog mirisa

Zašto pjesme posvećene roditeljima pišete u kurzivu?

U svakom od četiri poglavlja su po tri pjesme s izravnom referencom na pokojne roditelje i bolest koja im je prethodila. Htio sam te pjesme grafički, a opet ne previše nametljivo, izdvojiti drugačijim fontom koji je blago nakošen te se tako diskretno ističe. Tih 12 pjesama, a ima ih još nekih nenaglašenih, čine u biti neku petu cjelinu koja se provlači kroz cijelu zbirku, a pojavljuju se na početku, sredini i na kraju svakog poglavlja, poput malih šamarčića podsjećajući nas kako smo krhki i prolazni.

Ispod kore ovih pjesama osjeća se određeno oslobođenje/prihvaćanje. Je li moguće kroz haiku zacjeljivati?

Dapače. Parafrazirajući Devidea, nije prošao niti jedan dan, a da nisam haiku pisao, čitao ili o njemu razmišljao. Uvijek govorim da mi je haiku, osim samog čina kreiranja i pisanja, i svojevrsna meditacija gdje se tijekom čina pisanja, dotjerivanja stihova i prevođenja potpuno isključim i odlepršam. Haiku usporava i smiruje, potiče znatiželju te osvješćuje detalje, zanimljivosti, ljepotu i istinu svega. Pomjera perspektivu te nešto obično čini neobičnim i čudesnim. Utječe na vlastiti odnos prema samome sebi, drugima te samoj prirodi. Vjerujem da haiku tako oslobađa od ukalupljenja, okvira te jednosmjernosti. Tako je ova knjiga, posvećena našim (brat i ja) roditeljima, meni osobno na neki način bila čin pomirenja i prihvaćanja odlaska dvoje divnih ljudi. Bilježeći kroz haiku početak pa razvoj bolesti te tjelesno raspadanje naših roditelja, a na kraju i njihov konačan odlazak, mislim da mi je ta svojevrsna dnevnička kronologija bilježenja pružila utjehu, no istovremeno i nekakvu objektivnu nepristranost u kojoj je lakše bilo prihvatiti postojeće stanje i neminovan kraj.

Ne robujete formi slogova 5-7-5 niti podilazite (kvazi)zenu i pokušaju njenog neprirodnog ukorjenjivanja u našu kulturu, kako je u predgovoru knjige navela nagrađivana haiku pjesnikinja Nina Kovačić. U kojoj formi japanski čitatelji čitaju vaše pjesme u japanskom prijevodu?

Strogo držanje 5-7-5 strukture nije nužno obzirom da je japanska sintaksa sasvim drugačija od indoeuropskih jezika, pa se umjesto japanskih zvučnih simbola na Zapadu počelo koristiti slogovanje te se na početku prihvatila ta japanska 5-7-5 struktura. No, obzirom da je važniji sadržaj nego forma, mnogi danas pišu haiku ne držeći se strogo tog pravila i tako ga prilagođavaju prirodnom ritmu vlastitog (nejapanskog) jezika. I moderni japanski haiku, a tako i svjetski, danas se stilski dijeli na neoklasicistički (sličan klasičnim japanskim majstorima), moderni (gendai), te avangardni gdje se eksperimentira sadržajno i vizualno u jednom, dva ili tri stiha. Sudeći po komentarima i recenzijama kolega, mislim da moje pjesme imaju značajke prva dva stila. U tom smislu i japanski prijevodi ne robuju striktnoj formi.

Koliko vam je drugačije poimanje haiku poezije bilo na spisateljskim počecima prije skoro 20 godina u odnosu na današnje? Može li haiku dosaditi?

Kad sam krenuo pisati haiku, brzo sam se navukao. Ne znam može li dosaditi, meni još nije, sumnjam da hoće. Vjerujem da sam se sadržajno, stilski i kvalitativno izoštrio, prošlo je godina, stekao sam iskustvo, družim se i komuniciram s haiku pjesnicima širom svijeta, a to je jedno dragocjeno iskustvo. I poetsko i ljudsko.

Koliko je iskustvo vašeg prvog dvotjednog boravka u Japanu s obitelji 2017. godine utjecao na ovu zbirku? Koliko se zamišljanje Japana iz Hrvatske razlikovalo od naknadnog doživljaja Japana na terenu?

To putovanje je bilo divno iskustvo za cijelu obitelj. Bilo nam je to prvo zajedničko interkontinentalno putovanje, i odmah u Japan. Iako dijelimo sve dobro i loše što je suvremena zapadna civilizacija i kultura raspršila po cijelom svijetu, ipak je to jedan sasvim drugačiji svijet, i teško je to ispričati ovdje ukratko. Koliko me je puno stvari fasciniralo i iznenadilo, s druge strane i nije, jer sam takva iznenađenja željno iščekivao, i dobio. Meni je osobno to ujedno bilo svojevrsno hodočašće, jer sam godinu prije objavio svoju prvu zbirku, pa sam iskoristio putovanje posjetivši neke prostore vezane za haiku baštinu, kao što su grobovi Basho i Busona, velikana i klasika japanske haiku poezije, bio sam i u Basho muzeju i još vidio neka mjesta koja je Matsuo Basho opjevao i opisao u svojim pjesmama i putopisima. Poveznica nove knjige i tog našeg puta je i japanska pjesnikinja i profesorica Ikuyo Yoshimura s kojom sam se našao u Kyotu i tu smo se baš lijepo družili. Ostali smo dobri prijatelji i u kontaktu te je ona prevela moje pjesme na japanski za ovu zbirku.

Knjiga sadrži i pjesme s humorističkom notom, primjerice ove tri:

suživot

nevoljko udišem zrak

osobe pored mene

*

jutarnje kupanje...

zažućuje se more

ispod struka

*

sustiže

njene štikle

njen miris

Ima li humora i u japanskoj haiku tradiciji?

Ima ga dakako. I klasici su ga jako često koristili. U tom smislu takva šaljiva varijanta haiku pjesme zove se senryu. Senryu se više bavi ljudskim slabostima i manama pa je stoga često humorističan, dok klasični haiku više naginje prirodi.

Kako biste, da morate, razuvjerili nenaklonjenog laika kojemu je haiku bezvezna minijatura?

Sjetilo me pitanje na onu dobru scenu iz filma "Što je muškarac bez brkova?" u kojoj Ivo Gregurević ima isti problem sa svojim budućim zetom koji uzgaja ruže i piše haiku. Ne znam, da ne ponavljam sad što su specifičnosti haiku izražaja. Možda bih sjeo s čovjekom negdje na miru, zajedno bismo nešto pročitali i popričali o tome.

Prvijenac je oblikovao Mauricio Ferlin, a ovu novu knjigu dojmljivo je dizajnirao je Matko Plovanić. Je li imao vaš autorski input?

I Mauro i Matko su sjajni umjetnici i majstori svog zanata snažnog eklektičnog i profinjenog karaktera. Obje knjige imaju iste dimenzije i bijele korice, čak i neka slična unutarnja dizajnerska rješenja, što ih čini prirodno povezanima. S Matkom je bilo jako lijepo surađivati, sličnih smo umjetničkih ukusa, pa su se moje želje i njegove ideje izvrsno poklopile. Njegov odabir papira i teksture korica, kao i predivna naslovnica, gdje je grančicama koje tek pupaju doslovno preslikao linije na mom dlanu, je sjajno rješenje. Tim više, jer samo nadopunjuje priču i koncept koji se nalazi unutar korica. Nastojao sam cjelokupnom kompozicijom i organizacijom zbirke postići cikličnost unutar svakog poglavlja tako da svako poglavlje asocijativno kreće od proljeća ili nekakvog početka ili rođenja, a završava zimom ili nekim "tmurnijim"  haikuima. Pokušao sam asocijativno posložiti pjesme u četiri poglavlja koja prate životne cikluse s aluzijama na rođenje, početak, otkrivanje, pa mladost i snagu, zatim zrelost i neizvjesnost do zadnjeg poglavlja koje aludira na mudrost, smiraj, kraj i prolaznost. I još tih 12 pjesama o roditeljima koje se provlače kroz sva poglavlja.

Nije to jedina vizualna strana zbirke. Tu je i francuski umjetnik Thierry Dubois koji živi između Španjolske i Hrvatske.

S Thierryem sam se nalazio prijateljski na kavi pa se tako i rodila ideja da sudjeluje svojim ilustracijama obzirom da poznajem njegov rad. Smjernica i inspiracija su mu bili naslovi poglavlja i pjesme u kojima se nalaze ti stihovi. Mislim da njegovi crteži, koji slijede naslov svakog poglavlja, odlično uvode čitatelja svaki put u novu priču i atmosferu, a stilski su se potpuno uklopile u kontekst i koncept same zbirke.

Vladimir Devide je rekao da je haiku zen u poeziji, ikebana zen u dekoraciji, čajna ceremonija zen u ophođenju s ljudima, japanski vrt zen u uređenju doma, a sumi-e slikarstvo zen u slikarstvu. Što je vama zen u Hrvatskoj?

Meni osobno, kad moja Ivana krene na ferije, uvijek od početka kolovoza, pa svi zajedno s djecom, Marom i Aleksom, odemo na kampiranje na otok Cres u naše omiljeno prebivalište (neću otkriti mjesto), u divan prirodni ambijent gdje je sve tako lijepo, mirno i usporeno i gdje je more tirkizno plavo. Tako mi već 17 godina zaredom.