Kada se 18. kolovoza 1946., dogodila eksplozija a na Vergaroli, doktor Micheletti je u pulskoj bolnici nastavio pružati pomoć ranjenima unatoč tome što je izgubio dva sina i još sedmero rođaka. Uzeo si je samo kratki predah kako bi se iste večeri uputio na Vergarolu u potrazi za eventualnim ostacima Renza, svojeg najmlađeg sina. Tijelo drugog sina, Carla, premda osakaćeno, bilo je pronađeno, dok tijela Renza, brata Alberta i šogorice Caterine nikada nisu pronađena. Pronašao je Renzovu čarapicu, koju je potom uvijek nosio u džepu svoje liječničke kute
Kada se 18. kolovoza 1946., dogodila eksplozija a na Vergaroli, doktor Micheletti je u pulskoj bolnici nastavio pružati pomoć ranjenima unatoč tome što je izgubio dva sina i još sedmero rođaka. Uzeo si je samo kratki predah kako bi se iste večeri uputio na Vergarolu u potrazi za eventualnim ostacima Renza, svojeg najmlađeg sina. Tijelo drugog sina, Carla, premda osakaćeno, bilo je pronađeno, dok tijela Renza, brata Alberta i šogorice Caterine nikada nisu pronađena. Pronašao je Renzovu čarapicu, koju je potom uvijek nosio u džepu svoje liječničke kute
Nakon nekoliko desetljeća zaborava i šutnje, Italija, čiji je bio državljanin, i Pula, grad u kojem je živio i počinio doista junačko djelo, napokon otkrivaju lik doktora Geppina Micheletta, liječnika kirurga koji je 18. i 19. kolovoza 1946., (naravno, uz medicinsko ne-liječničko osoblje i uz zakašnjelu pomoć engleskog liječnika) liječio i pružao medicinsku pomoć ranjenima u strašnoj eksploziji koja se dogodila na plaži Vergarola u Puli.
To je činio sam (primarijus Mario Garavetta, budući da je bilo razdoblje oko Ferragosta, bio je na godišnjem odmoru, ali se ipak vratio sljedeći dan) i bez prestanka više od 24 sata, odnosno sve dok više nije bilo nikoga kome bi trebalo pružiti pomoć. A učinio je to iako je u pokolju na plaži izgubio dva sina, devetogodišnjeg Carla i četverogodišnjeg Renza, te još sedmero članova obitelji.
U ponedjeljak, 9. veljače, bili smo u Trstu na otvorenju izložbe kojom je njegov lik dostojno obilježen. No prije predstavljanja izložbe, prisjetimo se povijesnog konteksta.
Između svibnja 1945. i 15. rujna 1947. Pula se našla pod anglo-američkom upravom, čekajući odluku hoće li grad ostati talijanski ili će prijeći Jugoslaviji. Ta neizvjesnost izazivala je oštre napetosti koje su često prerastale u nasilne epizode i okretale jedne građane Pule protiv drugih, u gradu u kojem su tada veliku većinu činili Talijani. S jedne strane bili su talijanski antifašisti koji su željeli priključenje Jugoslaviji, a s druge Talijani, također antifašisti, ali koji nisu bili spremni mijenjati državu i jezik te prihvatiti komunizam.
U nedjelju, 18. kolovoza 1946., u uvali Vergarola održavala su se plivačka natjecanja u organizaciji pro-talijanskog nautičkog društva Pietas Julia. Plaža je bila puna kupača, mnogih obitelji i djece. Malo nakon 14 sati dogodila se strašna eksplozija. Eksplodiralo je 28 mina koje su ostavljene u vojnom dijelu uvale i za koje se govorilo da nisu opasne. U detonaciji je poginulo najmanje 65 osoba (gotovo trećina djece ili maloljetnika), a ranjeno je 211 ljudi.
Iz izvora se saznaje da su Puljani na plaži osjetili oštar, slatkasto strašan miris spaljenog ljudskog mesa. Miris koji nikada prije nisu osjetili i koji im nikada više nije izašao iz sjećanja. Dijelovi tijela padali su na grane borova, drugi su završili u moru. Voda se obojila u crveno. Mjesecima u Puli nitko više nije jeo ribu.
Gradom je zavladao strah, a engleska uprava, kako bi sa sebe skinula svaku odgovornost ili optužbu, došla je jedino do zaključka da da mine nisu eksplodirale samozapaljenjem, nego da ih je netko aktivirao, dodajući da će se istragom baviti policija. Istraga nikada nije provedena.
Tko je bio počinitelj tog atentata snažnih političkih obilježja, čije su žrtve bila i djeca koja su se igrala na plaži? Najraširenija je pretpostavka da su atentat organizirale jugoslavenske službe, u svrhu zastrašivanja Talijana kako bi napustili grad. Čule su se i suprotne tvrdnje, prema kojima su iza pokolja stajale talijanske tajne službe (ili pojedinci) koji su djelovali tako da krivnja padne na Jugoslaviju, kako bi se Pula osigurala Italiji. U svakom slučaju, neovisno o krivnji, pokolj na Vergaroli bio je okidač koji je među Talijanima u Puli konačno učvrstio odluku o napuštanju grada. Od 31.700 stanovnika, njih 28.058 najavilo je da želi otići ii grada i podnijelo zahtjev Odboru za pomoć pri egzodusu.
Kako je postala razlogom nelagode kako za Italiju, tako i i za Jugoslaviju - koje su već imale dosta otvorenih pitanja, a istovremeno su htjele izgraditi mir - tragedija eksplozije mina na Vergaroli 18. kolovoza 1946., u kojoj je život izgubio zastrašujuće velik broj Puljana (procjene variraju između 65 i 110 osoba, među kojima mnogo djece), desetljećima je bila prekrivena neugodnom pa i krivnjom obilježenom šutnjom. Kako je vrijeme prolazilo, o tome su govorili i pisali jedino ezuli i malobrojni Talijani koji su ostali u Puli.
U posljednjem desetljeću situacija se postupno promijenila: svijest o jednom od najtragičnijih događaja u posljednjim stoljećima povijesti Pule polako se širila i u Italiji i u Hrvatskoj. Pored same kronike strašnog događaja, najpoznatije činjenice su sljedeće: mine koje su izazvale pokolj nisu se aktivirale samozapaljenjem; ni nakon osamdeset godina nije otkriveno tko je bio nalogodavac, a tko izvršitelj atentata; nikada nije provedena ozbiljna istraga, nikome se nije sudilo; kao što se često događa u tragedijama, i ona u Vergaroli imala je svog junaka: kirurga pulske bolnice Geppina Micheletta.
U Puli je, kod Katedrale, pored spomenika Žrtvama eksplozije na Vergaroli postavljena i Spomen ploča doktoru Michelettiju. Ipak, premda je ona iznimno dramatična, o Michelettijevoj priči dugo se znalo vrlo malo.
Prije svega bila je poznata već spomenuta činjenica da je ostao u pulskoj bolnici operirati i liječiti ranjenike iz Vergarole unatoč tome što je u eksploziji izgubio ne samo sinove Carla i Renza, nego i brata Alberta, šogoricu Caterinu te druge rođake, ukupno devet članova obitelji. Na internetu su se pojavile i dvije fotografije Michelettija koji sa suprugom Jolandom prati lijesove svoje djece na sprovodu održanom 21. kolovoza 1946. na groblju Monte Giro u Puli. No, osim toga, dugo se znalo jako malo, premalo.
Danas o Geppinu Michelettiju znamo mnogo više. Godine 2022. Duccio Vanni je objavio knjigu"“Geppino Micheletti. Vita, opere e riconoscimenti del medico eroe della strage di Vergarolla” („Geppino Micheletti. Život, djela i priznanja liječnika heroja pokolja u Vergaroli“). U lipnju 2023. u Puli je, tijekom 66. Kulturnog susreta pulskih iseljenika (esula), povjesničar i novinar Francesco Fagnani prvi put javnosti prikazao svoj dokumentarni film „Geppino Micheletti– Istarski heroj u Narniju”, a titlove na hrvatskom priredio je Vito Paoletić, trenutni dogradonačelnik Pule. Projekt koji su realizirali Udruga Talijana Pule i Istre – Slobodna općina Pula u egzilu te udruga De Historia.
Vijeće Talijanske nacionalne zajednice (CNI) Istarske županije predlaže da Odjel Hitne pomoći Opće bolnice Pula dobije naziv po Geppinu Michelettiju
Godine 2022. Vijeće Talijanske nacionalne zajednice (CNI) Istarske županije službeno je predložilo da se Općoj bolnici Pula da ime Geppina Michelettija. Od ministarstva zdravstva Republike Hrvatske stigao je odgovor da to ne nije moguće jer bolnice u Hrvatskoj ne nose imena osoba / ličnosti, koliko god zaslužne bile. Predsjednik Vijeća Talijanske nacionalne zajednice (CNI) Istarske županije Ennio Forlani, koji je također bio prisutan na otvorenju izložbe u Trstu, rekao nam je da je, uslijed odgovora ministarstva, Vijeće odlučilo predložiti da Hitna pomoć Opće bolnice Pula bude posvećena Geppinu Michelettiju. Prijedlog još treba uskladiti i formalizirati s Talijanskom unijom, nakon čega bit će proslijeđen Hrvatskom ministarstvu zdravstva.
Dakle, u ponedjeljak je u Trstu učinjen još jedan korak u istom smjeru, i to otvaranjem izložbe “La strage dimenticata. Vergarolla e il suo eroe, il dottore Geppino Micheletti 1946-20026” („Zaboravljeni pokolj. Vergarola i njezin heroj, doktor Geppino Micheletti 1946–2026.”)
Riječ je o izložbi koju je pokrenuo i priredio Istituto Regionale per la Cultura Istriano-Fiumano-Dalmata - IRCI (Regionalni institut za istarsko-fiumansku-dalmatinsku kulturu - IRCI) iz Trsta, koja je postavljena u Gradskom muzeju istarske, riječke i dalmatinske civilizacije u Trstu (Civico Museo della Civiltà Istriana Fiumana Dalmata).
Izložbu su uredili Piero Delbello, ravnatelj muzeja, i Giovanna Penna, vodič u poznatom Magazinu 18 (mjestu gdje su nakon Drugog svjetskog rata pohranjene stvari istarskih, riječkih i zadarskih iseljenika, ostavljene i nikada preuzete) te suradnica IRCI-ja na području popularizacije baštine i memorije teritorija.
Na izložbi su predstavljene brojne novosti i dosad neobjavljene fotografije. To je ostvareno zahvaljujući doprinosu Sergia i Bruna Sergasa, koji su od uništenja spasili dokumente obitelji Micheletti i darovali ih IRCI-ju.
Rezultat je izložba koja prikazuje cijeli ljudski put doktora Michelettija, a vrlo je snažnog emotivnog naboja. Izložene su brojne fotografije njegovih sinova Carla i Renza, koji se uvijek spominju u prisjećanjima na tragične događaje u Vergaroli, ali ih se dosad nikada nije moglo vidjeti na fotografijama — a pogled na njih danas para srce.
Javnosti su bile gotovo nepoznate i mnoge fotografije supruge Geppina Michelettija, Puležanke Jolande Nardin, kao i one snimljene u pulskoj bolnici Santorio Santorio u trenutku kada je Micheletti operirao nekog od ranjenih iz Vergarole.
Osim fotografija s pogreba žrtava Vergarole na pulskom groblju Monte Giro, izloženi su obiteljski portreti, ali i brojni dokumenti koji svjedoče o biografskim podacima i profesionalnoj karijeri Geppina Michelettija, poput potvrda o medicinskim specijalizacijama sa sveučilišta u Padovi i Bologni, imenovanja u bolnicama u Puli, Vinesu i kasnije u Narniju, mjestu u Umbriji gdje je, kao ezul, proveo preostali dio života. Tu su i dopisi prefekture i Općine Pula u kojima se hvale njegove ljudske i profesionalne kvalitete te mnogi drugi dokumenti.
Jolanda Nardin Micheletti:Ostala sam više od mjesec dana u Puli i svaki sam dan odlazila na Vergarolu. Ondje sam pronašla kapicu i jednu majicu mog najmlađeg sina…
Ujutro 18. kolovoza 1946., dok je Geppino Micheletti bio na poslu u bolnici, njegovi sinovi Carlo i Renzo između pola deset i deset sati, s ujakom Albertom i tetom Caterinom, odvezli su se motociklom do Vergarole. Ponijeli su sa sobom lubenicu.
Godine 1996. Jolanda Nardin Micheletti, supruga liječnika, tijekom radijskog intervjua rekla je da se oko 14 sati Geppino Micheletti nalazio kod kuće (na Piazza delle Erbe, danas Narodni trg, kod tržnice) na ručku: „Oko 14 sati i sedam minuta čula sam nešto poput potresa“, ispričala je Jolanda, „sva su se stakla razbila, žbuka je padala sa stropa. Moj muž je rekao da se sigurno dogodila velika nesreća i otrčao je u bolnicu.“
Zatim su Jolandu posjetile dvije nećakinje; jedna se onesvijestila kad je shvatila da Jolanda još ništa ne zna o nesreći. Geppino Micheletti nazvao je kući i zamolio suprugu da ode provjeriti „po svim bolnicama, po svim mjestima, jer se to dogodilo na Vergarolli“. Rekao joj je i da „ode pogledati u kapelu naše bolnice“.
Tamo je, priča Jolanda, „bio križ s Kristom, a ispod križa bio je moj mališan… imao je nasmiješeno lice, samo što su mu ruke i noge bile slomljene i imao je rupu u trbuhu… tada sam to morala reći mužu. Moj muž mi je stavio na raspolaganje ambulantna kola da ga odvezem kući i sve sam učinila. Čak sam ga i okupala, očistila ga, ali od onog drugog (Renza, mlađeg sina, op. a.) ni traga. Mali, moja šogorica, moj šogor… a šogorica je imala i jednu nećakinju — potpuno su nestali.“
Donosimo još ovaj potresni odlomak iz svjedočanstva Jolande Micheletti:„Ostala sam više od mjesec dana u Puli i svaki sam dan odlazila na Vergarolu. Kopaj, kopaj, izlazile su kosti, izlazile su ruke… ondje sam pronašla kapicu i jednu majicu mog najmlađeg sina… svaki sam dan odlazila dolje sve dok mi gradonačelnik nije rekao: ‘Gospođo, sutra sve vlasti odlaze, znam zašto ste ostali u Puli, ostala ste kako biste mogli ići na Vergarolu do posljednjeg trenutka.’ Što sam mislila, ne znam, možda da ću pronaći svoga sina.”
Doktorova supruga Jolanda Nardin Micheletti sa sinovima Carlom i Renzom
Na otvorenju izložbe govorio i tršćanski biskup Trevisi
Na izložbi u Trstu, pred brojnim publikom, prvi je govorio predsjednik IRCI‑ja Franco Degrassi koji je, uz prisjećanje na važnu ulogu IRCI‑ja u prikupljanju i širenju sjećanja na egzodus, istaknuo važnost donacije Sergija (Michelettijevog prijatelja) i Bruna Sergasa koja je omogućila spašavanje dokumenata obitelji Micheletti od uništenja. Također je istaknuo tragediju Vergarolle kao ključni trenutak kada je većina Puležana odlučila napustiti grad.
Zamjenica gradonačelnika Trsta, Serena Tonel, prenoseći pozdrave gradonačelnika Roberta Dipiazze, opisala je Geppina Michelettija kao „herojski i dirljiv lik“, dok je pročelnik Regije Friuli – Venezia Giulia Pierpaolo Roberti govorio o potrebi vrednovanja dijelova povijesti koji su predugo bili izostavljeni iz službene naracije. Gotovo nadovežući se s Robertijevom tvrdnjom, biskup Trsta mons. Enrico Trevisi priznao je da o tragediji u Vergarolli prije dolaska u Trst nikada nije čuo. Podsjetio je da je povijest, i dobru i lošu, kroje žene i muškarci koji moraju ponovno pronaći ljudskost i preuzeti odgovornost za mir. Nadalje je istaknuo heroizam kirurga Geppina Michelettija, nazivajući ga primjerom čovječnosti koja prevladava nad osobnom boli i uništenjem.
Ravnatelj Gradskog muzeja istarske, fiumanske i dalmatinske civilizacije u Trstu Piero Delbello, u svom emotivnom nastupu, prisjetio se životnih etapa Michelettija (obilježenih mnogim smrtima u obitelji, čak i prije Vergarole) i predstavio sadržaj izložbe koja bi zasigurno trebala biti postavljena i u Puli. Premda je u Puli radio u složenom povijesnom razdoblju i nije odabrao stranu pobjednika, on svakako zaslužuje mjesto u kolektivnoj memoriji grada koji odavno gradi vlastitu budućnost na suživotu i razumijevanju patnje ali i "razloga" drugih.
Izložba je popraćena izuzetno bogatim katalogom (161 stranica). Uredili su ga Piero Delbello i Giovanna Penna, a uključuje dva eseja o povijesnom kontekstu čiji je autor povjesničar Roberto Spazzali.
Geppino Micheletti rođen je u Trstu 18. srpnja 1905. Njegov otac Giuseppe bio je židovske vjere, a majka Irma Majer katolkinja. Njihovo izvorno prezime bilo je Michelstaedter, koje je takvo ostalo do 1933. godine, kada je — zbog odredbi iz 1926. kojima je fašistička vlada propisala obveznu talijanizaciju prezimena — promijenjeno u Micheletti.
Geppino je bio rođak poznatog Carla Michelstaedtera, pjesnika, ali prije svega filozofa (prikazi o njemu nalaze u najozbiljnijim tekstovima o povijesti talijanske filozofije), autora filozofskog djela „La persuasione e la rettorica” („Uvjeravanje i retorika”), središnjeg teksta europske egzistencijalne misli s početka 20. stoljeća, u kojem razmišlja o istini, autentičnosti, jeziku i društvenoj iluziji. Ta je knjiga objavljena 1910., godine u kojoj je dvadesettrogodišnji Carlo počinio samoubojstvo, čin koji se može iščitati kao još jedna karika u lancu smrti koji je već uključivao samoubojstva njegova brata Gina (1909. u New Yorku) i Nadije Baraden u Firenci, žene u koju je bio zaljubljen, a da nije bio uzvraćen. Carla Michelstaedtera možemo po osebujnoj naravi usporediti s Jankom Polićem Kamovom, riječkim pjesnikom koji je također umro 1910., u 24. godini života.
Prvi sin Geppina Micheletta dobio je ime Carlo u čast rođaka filozofa, dok je drugorođeni dobio ime Renzo po bratu njegova oca Geppina, poručniku pilotu koji je poginuo nakon što je njegov zrakoplov pogođen i srušen u Etiopiji.
Geppino dolazi u Pulu kad je imao samo godinu dana, 1906. njegov se otac iz Trsta seli u Pulu kako bi vodio tvornicu katrana. Ipak, uvijek je održavao poseban odnos s Trstom, gdje je Geppino maturirao 1923. u liceju „Dante Alighieri”.
Godine 1929. Geppino Micheletti diplomirao je medicinu i kirurgiju na Sveučilištu u Torinu kod profesora Giuseppea Levija, oca Natalije Ginzburg, spisateljice, esejistice i intelektualke 20. stoljeća, jedne od najvažnijih ličnosti poslijeratne talijanske književnosti. Njezina najpoznatija knjiga je „Lessico famigliare” (1963.). Zalagala se za emancipaciju žena i kritizirala patrijarhat, ali bez upadanja u ideološki feminizam. Njen je otac Giuseppe Levi bio mentor i trojici talijanskih nobelovaca: neurobiologinji i neurologinji Riti Levi-Montalcini, virologu i molekularnom biologu Renatu Dulbeccu te mikrobiologu i genetičaru Salvatoreu Luriji.
Geppino Micheletti za vrijeme studentskih dana u Torinu
Kao student Micheletti je bio i pripravnik volonter na Institutu za patološku anatomiju bolnice „Regina Elena” u Trstu između 1923. i 1925., dok je 1926. s istim statusom volontirao u pulskoj bolnici.
Godine 1929. na Sveučilištu u Milanu Micheletti je stekao ovlaštenje za obavljanje liječničko-kirurške profesije. Godine 1931. postaje stalni asistent u pulskoj bolnici, najprije pod vodstvom primarijusa Virgilia Craglietta, a potom Giuseppea Polacca. Godine 1935. Geppino Micheletti, na nacionalnom natječaju, imenovan je pomoćnikom kirurga u bolnici „Santorio Santorio“ u Puli, no tijekom tri mjeseca 1936. obnašat će i dužnost ravnatelja bolnice u Vinesu.
Između 1937. i 1938. završava specijalizaciju iz kirurgije na Sveučilištu u Padovi s ocjenom 70/70 i pohvalom. Godine 1941. pozvan je u vojnu službu: zbog prekomjerne izloženosti rendgenskim zrakama izgubit će po dva prsta na obje ruke. Odlikovan je s ordenjem tri Križa za ratne zasluge (Tre Croci al merito di guerra), stečenog kao ravnatelj 41. kirurške jedinice tijekom Drugog svjetskog rata (1941.–1943.). Godine 1944. imenovan je i liječnikom te zdravstvenim časnikom Brijunskih otoka, dok će na kraju Drugog svjetskog rata biti pomoćnik primarijusa kirurgije u pulskoj bolnici Marija Garavette.
Potom, 18. kolovoza 1946., dogodila se tragedija na Vergaroli, uslijed koje nastavio je pružati pomoć ranjenima u eksploziji unatoč tome što je izgubio dva sina i još sedmero rođaka. Uzeo si je samo kratki predah kako bi se iste večeri uputio na Vergarolu u potrazi za eventualnim ostacima Renza, svojeg najmlađeg sina. Tijelo drugog sina, Carla, premda osakaćeno, bilo je pronađeno, dok tijela Renza, brata Alberta i šogorice Caterine nikada nisu pronađena. Te večeri Geppino Micheletti od svojega je sina Renza pronašao cipelicu koja je, zajedno s drugim igračkama, položena u lijes. Renzovu čarapicu, koju je također pronašao, nosio je zauvijek u džepu svoje liječničke kute.
U propovijedi održanoj na sprovodu žrtava Vergarole tadašnji pulski biskup mons. Raffaele Radossi rekao je: „pred ovim liječnikom koji, shrvan boli, na ovakav način utišava svoje srce da bi izvršio svoju dužnost — mi se moramo pokloniti“.
Piero Delbello, jedan od autora tekstova u katalogu koji prati izložbu, piše da se Micheletti, „kako bi utišao tu razdiruću patnju, uronio u studij, stekavši 23. studenoga 1946. drugu specijalizaciju iz ortopedije i traumatologije na Sveučilištu u Bologni“. Giuseppe, Geppinov otac, od boli je preminuo u Puli već 13. studenoga 1946.
Zbog svojeg herojskog ponašanja već je 1947. Općina Pula dodijelila Geppinu Michelettiju Zlatnu medalju za građanske zasluge, a iste ga je godine talijanska vlada odlikovala Srebrnom medaljom za građansku hrabrost. Godine 2025. posthumno mu je dodijeljena Zlatna medalja „Za zasluge u javnom zdravstvu“. Odlikovanje, koje je uručio predsjednik Talijanske Republike Sergio Mattarella, preuzela je njegova unuka Maria Grazia Micheletti.
Dana 10. veljače 1947., potpisivanjem Pariškog mirovnog ugovora, prijelaz Pule Jugoslaviji (koji će se ostvariti 16. rujna 1947.) bio je službeno utvrđen. Istog mjeseca Jolanda, supruga Geppina Micheletta, napustila je Pulu ponijevši sa sobom posmrtne ostatke sina Carla, koji je privremeno pokopan u Trstu. Geppina je, međutim, već 6. veljače Odbor za pomoć pri egzodusu iz Pule imenovao za zdravstvenog ravnatelja bolesnika koji su također htjeli napustiti Pulu. Postao je i primarijus kirurg te zdravstveni ravnatelj Opće i psihijatrijske bolnice „Santorio Santorio“ u Puli.
Pulu je napustio 1. rujna 1947., ponovno se pridruživši supruzi i preselivši se u mjestu Narni, u Umbriji: njegov brat Quinto radio je kao ginekolog u bolnici u obližnjem Terniju. Već je ranije, 16. lipnja 1947. imenovan primarijusom kirurgije i zdravstvenim ravnateljem Bolnice u Narniju. U tom umbrijskom gradu živio je 14 godina, poštovan i od svojih novih pacijenata, i to toliko da su u baru Gnocchetto izložena njegova fotografija, ali i fotografije njegove supruge i njegove djece. Umro je 8. prosinca 1961. od embolije nakon rutinske operacije.
Izložba je otvorena za javnost od jučer, 10. veljače, i moći će se razgledati do 29. ožujka 2026. Radno vrijeme za posjetitelje je svakodnevno od 10.30 do 12.30 te od 16.30 do 18.30.
Odluka dolazi u vrijeme sve veće zabrinutosti NATO saveznika zbog ruskih aktivnosti na Arktiku zbog kojih se ponovno otvaraju stare hladnoratovske baze te jača vojna prisutnost u regiji, piše BBC
Prošli tjedan, s obzirom na to da grijanje još uvijek nije vraćeno u stotine stambenih objekata nakon zračnih napada usmjerenih na energetsku infrastrukturu, rekao je da su se obrambene linije u nekim područjima pokazale neučinkovitima
Napadač je možda bila žena, budući da je upozorenje o napadaču izdano u Britanskoj Kolumbiji opisalo osumnjičenika kao ženu u haljini sa smeđom kosom
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
