Recenzija: Animirana potresna priča o izbjeglici iz Afganistana

Privlače me priče o autsajderima. redatelj Jonas Poher Rasmussen

Amin je s bratom, sestrama i majkom pobjegao iz Kabula nakon sovjetskog povlačenja 1989. godine i stradavanja njegovog oca disidenta kojeg su u zatvoru ubili mudžahedini.

Nakon prebjega njegove obitelji u Moskvu s turističkom vizom, godinama su se skrivali u iznajmljenom stanu, pretežito gledajući meksičke sapunice. Aminove dvije sestre prve su prevezene u Švedsku na kontejnerskom brodu.

Nakon nekog vremena i Amin je, sa svojom majkom i bratom pokušao pobjeći. Mukotrpno i zastrašujuće putovanje po Rusiji, te ukrcavanje na maleni brod preko Baltika; njegova je tada već starija majka, jedva izdržala.

Taj pokušaj bijega iz Rusije nije im uspio, pa su svi deportirani natrag u Moskvu. Amin i brat počinju tražiti pouzdanije trafikere.

Novi trafikeri uputili su ga u jedini način da mu uspije bijeg u Dansku; da se preda u zračnoj luci u Kopenhagenu tvrdeći da mu je cijela obitelj mrtva.

Ta laž je bila ključna kako bi ga prihvatili kao maloljetno izbjegličko siroče. Otkrivanje istine i danas bi moglo zakomplicirati njegov boravak u Danskoj.

Od početka Aminove priče susrećemo se i s pitanjem njegovog gay identiteta, koje zaigrano razotkrivamo kroz njegova sjećanja.

Izvrstan momenat je u razgovoru s danskom socijalnom pedagoginjom u kojem Amin tvrdi da ima bolest od koje se mora izliječiti jer mu se sviđaju muškarci (tako su ga naučili u Afganistanu, te nastavili u Rusiji), a ona mu govori da je s njime sve u redu.

Animacija protkana dokumentarnim televizijskim isječcima povezuje Aminovu sadašnjost i prošlost, ne otkrivajući identitet osobe o čijoj se životnoj priči radi.

Međunarodni uspjeh jedinstvenog animiranog dokumentarca

Film ‘Flee’ pobijedio je na uglednom festivalu animiranog filma u Annecyju, gdje je također nagrađena i originalna glazba kompozitora Una Helmerssona. Osvojio je i dansku filmsku nagradu ‘Robert’ za najbolji dokumentarac i najbolju originalnu glazbu.

Na Sundanceu 2021. osvojio je nagradu najboljeg dokumentarca u međunarodnoj konkurenciji, a kritičari Indiewirea proglasili su ga najboljim dokumentarcem 2021. godine.

‘Flee’ je prvi film ikada koji je Akademija nominirala u kategorijama najboljeg dokumentarca, najboljeg animiranog filma i najboljeg stranog filma.

‘Flee’ je treći film ikad dosad nominiran za najbolji dokumentarac i najbolji strani film, nakon poetske ‘Medene zemlje’ iz Sjeverne Makedonije; i zastrašujuće realnosti rumunjskog ‘Kolektiva’, oboje iz 2019.

Ovdje bi bilo loše ne spomenuti izvrsni, višestruko nagrađivani izraelski animirani film “Valcer s Bashirom”, koji izbacuje iz kolotečine percepcije sjećanja.

‘Valcer s Bashirom’ prvi je animirani film ikad koji je Akademija nominirala u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku, 2009. godine. Na Youtubeu je dostupan s engleskim titlovima.

Animirani dio filma ‘Flee’ nije napravljen klasičnom rotoskopijom, već su kadrovi intervjua s Aminom, nakon što su snimljeni, korišteni kao referenca za ručno ilustriranje. Izuzetno detaljno ilustriran je emotivni razvoj Aminovog lika kroz 20-ak godina.

To je znatno produžilo ionako dugačak proces proizvodnje dugometražnog animiranog filma, kao i podiglo financijske zahtjeve i ljudske resurse, posebno za dugometražne uratke. Direktor animacije je Kenneth Ladekjaer, umjetnički direktor Jess Nicholls, a dizajner likova Mikkel Sommer.

Obiteljska priča o izbjeglištvu suptilno je približena širokoj publici

Dokumentarno animirani film, kao vrlo rijetka forma, sve je popularniji upravo u temama poput ove, gdje je osobna priča protagonista izrazito bolna. Na taj ju je način pitkije približiti širokoj publici koja je svojim životnim uvjetima i sredinom gdje živi, vrlo daleko od protagonistovog realiteta, kojeg se opisuje ovim narativom.

Također je vizualno vrlo zanimljivo rješenje u slučaju kad se radi zaštite, ne smije otkriti identitet osobe o čijoj se životnoj priči radi, poput Aminovog.

Kombinacijom odličnih ilustracija, emotivne glazbe čiji naboj prati razvoj radnje, dokumentarnih isječaka te neposrednim Aminovim pripovijedanjem (u ležećem položaju, koji se nekad koristio u radijskim intervjuima, radi lakšeg prizivanja sjećanja) postignut je opuštajući i posve neoptužujući ton filma.

Empatija za ljudska bića, za njihova prekinuta djetinjstva, te prerane životne borbe i otkrivanje identiteta koje su ih snašle, glavna su nit poveznica ovog autentičnog redateljsko umjetničkog koncepta.

Dramaturški je vrlo dobro istaknut glavni motiv Aminove sudbine i života, no ova je priča i vrlo obiteljska. Počinje od Aminovog djetinjstva, te usputno prati i njegove roditelje, a i njegov nastariji brat je zapravo zaslužan za njihov, na kraju ipak uspješan prelazak u Skandinaviju.

Stoga pri kraju uratka, koji dolazi poput genijalnog osvježenja (i nećemo ga otkriti), kao da nedostaje djelić više tog odnosa s obitelji nakon što se outao pred njima, njihova života i obiteljske dinamike u posve novoj sredini.

Originalni soundtrack: