RECENZIJA FILMA "KIT" Zanimljiva i psihološki duboko slojevita priča

‘Ja sam bezbožan. Morao sam napraviti svog Boga, a moj Bog je snimanje narativnog filma.’ (redatelj Darren Aronofsky)

Likovi Darrena Aronofskog snažnih su opsesija koje ih tjeraju k samouništenju, a dramski zapleti se koncentrično vrte oko te opsesije, obrađujući štetne učinke. U svojim često nadrealnim, melodramatičnim psihološkim fikcijama on ne suspreže od uznemirujućih scena, raznih oblika nasilja, kao ni oštećenja tijela, smatrajući da se ovi elementi kao i seksualnost u filmu, moraju koristiti s razlogom te da u njima nema ničeg glamuroznog.

To su među ostalim i glavni motivi osmog igranog filma Darrena Aronofskog, ‘Kit’, temeljenog na istoimenoj kazališnoj drami Samuela D. Huntera, scenarista filma. Tipičan ‘aronofskovski’ montažni prijelaz u bjelinu, pri kraju uratka, superteškog Kita podigne u nebeske visine.

Nadareni njujorški redatelj, scenarist i producent studirao je socijalnu antropologiju i film na Harvardu, a nekad je bio i crtač grafita. Ellen Burstyn je za njegov drugi igrani film, ‘Rekvijem za snove’ iz 2000. godine, nominirana za Oscara za ulogu ovisnice o amfetaminima koji su se prodavali u SAD-u kao tablete za mršavljenje.

Sportska psihološka drama ‘Hrvač’ iz 2008., nagrađena je s preko 20 nagrada diljem svijeta. Njegov ‘Crni labud’ iz 2011. također je polučio ogroman uspjeh, a Natalie Portman je za ulogu njujorške balerine osvojila zasad svog jedinog Oscara.

Uz brojne režijske uzore poput Polanskog, Terrya Gilliama, Shinya Tsukamotoa, Spikea Leea, Jarmuscha, Kurosawu i Fellinija, izjavio je da je potpuno promijenio svoj režijski stil, od ‘Hrvača’ nadalje, nakon što je vidio film braće Dardenne.

Odgojen je u židovskoj obitelji profesora i profesorice, u Brooklynu. Tvrdi da je njegovo židovstvo bilo posve kulturalno, bez duhovnog uzdizanja u sinagogi, te da je uživao slaveći blagdane i tako upoznajući nasljeđe svoje obitelji i kroz što su sve njegovi prošli.

Devijantno pretili Charlie

Premijerno prikazan na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri, film ‘Kit’ dobio je šestominutni pljesak koji je rasplakao Brendana Frasera, glavnog glumca koji glumi povučenog profesora nadnaravne debljine, homoseksualca Charlieja.

Radnja se odvija u njegovom stanu u jednoličnoj, motelu sličnoj stambenoj kući u Idahou. On izlazi samo u kolicima ili s hodalicom, svaki dan po dostavu dvije pizze odjednom. Charliejeva ogromnost i odvratnost glavne su estetske značajke filma, najvažniji specijalni efekt, kao i izvor svih događaja koje pratimo, osim onih koji su ga i doveli do takve veličine.

Umotan u tijelo od prostetičkih pomagala, Fraser kao debeljak Charlie osvaja tankoćutnošću i inteligencijom. No, opsesivnost i krajnje odbijanje života kroz to nezgrapno fizičko tijelo nadnaravnih dimenzija (Fraser je i prirodno prilično visok, oko 190 cm) prikazuju beskrajnu tugu i bespomoćnost, u želji da pomogne svojoj kćeri i studentima koje podučava o pisanju eseja. Svojim toplim glasom i tužnim očima prenosi delikatnost u kontradikciji s tjelesnom grubošću.

Tko bi želio da budem dio njihova života? Charlie

No, gotovo sve u vezi s Charliejem, posebno hropac njegovog disanja, način na koji žvače i prežderava se, kako se kreće i znoji te hvataljkom poseže za stvarima po stanu, naglašava njegovu abjekciju, do mjere voajerizma, čovjeka u smrtnom grijehu, koji nezaustavno umire od kajanja, ne želeći to promijeniti. Odmjerena duljina pojedinih scena poput prežderavanja s povraćanjem, kao i seanse sa studentima pred kojima se ne pojavljuje, preljepivši kameru na laptopu, opisuju grč bijega od samog sebe i sram zbog tolike mase.

S temama poput posvete života spoznaji Boga, kao i razlozima protiv toga, zatim bivanjem dobrim i odgovornim roditeljima, kao i prihvaćanjem svoje djece takvima kakvi jesu, uz nježnu skrb dragih osoba koje brinu o umirućem profesoru pisanja, i pokušaje uspostavljanja boljeg odnosa s kćerkom, mukotrpno prolazi zadnji tjedan Charlijevog sesilnog, nepokretnog života okovanog u par stotina kila hladetinaste tvorbe.

Precizan pogodak filmaša iznimnih ideja i autentičnih rješenja

Iznimno jaku glumačku ekipu, uz Frasera, ovdje čine i njegova njegovateljica Liz (izvrsna Hong Chau), Charlijeva buntovna, izravna i otresita kćer, tinejdžerica Ellie (Sadie Sink), posrnuli hodočasnik Thomas (Ty Simpkins) i neponovljiva Samantha Morton, kao Charlijeva naturalistična i ekspresivna bivša supruga Mary, Ellieina majka.

Pokreti kamere kojima je snimatelj Matthew Libatique, dugogodišnji suradnik Aronofskog, prikazao Charlijeve trome kretnje, moćno pripovijedaju. Ovo je prvi redateljev film snimljen digitalnom tehnikom. U 4:3 je formatu slike, kojim je još više naglašena ogromna Charlijeva figura, koja tako zauzima puno više mjesta u kadru. Čest je filmski plan blizu, kojim upoznajemo njegovu sitnu mimiku lica punog očaja, tjeskobe i želje da od vlastite tuge poštedi okolinu svojim nestankom.

Montažer filma Andrew Weisblum, također je dugogodišnji redateljev suradnik. Ritam filma je vrlo zanimljiv, te je vrlo dinamičan tok za psihološki zahtjevan uradak, snimljen gotovo u istoj prostoriji. Izvrsnu originalnu glazbu, još jednu komponentu po kojima su poznati filmovi Darrena Aronofskog, napisao je Rob Simonsen.

Ova zanimljiva i psihološki duboko slojevita priča postupno je proizašla iz jednako snažnih i bolno ljudskih karaktera, a ne obrnuto, u herojskoj varijanti gdje je karakter uštiman kako bi se predočila narativna senzacija.

Upravo su se ove isusovačke varijante iskoristile kao teme polemika u izvrsnim dijalozima među likovima, od kojih je svatko u svom psihološkom vrtlogu. Vrlo precizan pogodak filmaša iznimnih ideja i autentičnih rješenja, te velikog poznavatelja ljudske psihe i ponora ljudske duše, koje iznimno vjerno prenosi u sliku.

Film je nagrađen na mnogim Festivalima počevši od Venecije, nedavno je dobio i nekoliko BAFTA nominacija. Očekuje se i da će biti nominiran u par kategorija za Oscara. U pulskom kinu Valli igra do srijede, 25. siječnja.

Ocjena filma 5 / 5