Kultura

FILM BRAĆE DARDENNE U KINU VALLI

RECENZIJA FILMA TORI I LOKITA: ‘Ne žele nas’

Sudbina djece imigranata koja pokušavaju preživjeti u Belgiji, kao i uvijek kod slavnih belgijskih filmaša, prikazuje beskrupuloznost društvenog aparata nad pripadnicima društva smanjenih socijalnih prava, slabijima, siromašnijima, manje moćnima i pritom dežurnim krivcima za sve rupe tog istog aparata * Izvrsno postignutu bliskost među djecom - snažnu emotivnu vezu među likovima, braća Dardenne izgrađuju preciznim dramskih pripovijedanjem, što je važna značajka odnosa karaktera u njihovim narativima * Kamera iz ruke, ovdje često s leđa ili bočno, krupniji kadrovi i kadrovi blizu i polublizu, prepoznatljv su element slike braće Dardenne. Upravo je i ovdje slika vođena dramskim obrtima i odličnom glumačkom izvedbom


 
4 min
Iva Sirotić

Sudbina djece imigranata koja pokušavaju preživjeti u Belgiji, kao i uvijek kod slavnih belgijskih filmaša, prikazuje beskrupuloznost društvenog aparata nad pripadnicima društva smanjenih socijalnih prava, slabijima, siromašnijima, manje moćnima i pritom dežurnim krivcima za sve rupe tog istog aparata * Izvrsno postignutu bliskost među djecom - snažnu emotivnu vezu među likovima, braća Dardenne izgrađuju preciznim dramskih pripovijedanjem, što je važna značajka odnosa karaktera u njihovim narativima * Kamera iz ruke, ovdje često s leđa ili bočno, krupniji kadrovi i kadrovi blizu i polublizu, prepoznatljv su element slike braće Dardenne. Upravo je i ovdje slika vođena dramskim obrtima i odličnom glumačkom izvedbom

Posljednji film belgijskog filmskog dvojca - braće Jean-Pierre i Luc Dardenne - dvostrukih dobitnika Zlatne Palme (Rosetta, 1999., L’Enfant, 2005.) bavi se jednom od njihovih uobičajenih i vrlo aktualnih socijalnih tema - djecom imigrantima koja pokušavaju preživjeti u Belgiji, dobiti dokumente i zaraditi nešto novaca kako bi uz sve to mogli dio poslati svojima.

Dramski zaplet je situacija socijalnog realizma

 

Tori (Pablo Schils) perceptivni je i aktivni dječak koji mnogo crta, pjeva i zna popravljati razne predmete. Veza između njega i Lokite (Joely Mbundu), djevojke koja u trenucima prevelikog pritiska doživljava napade panike, emotivno je čvrsta i bliska. Oni se zajedno pretvaraju da su brat i sestra, vrijeme provode usklađujući svoje priče iz djetinjstva, jer kao braća je mnogo lakše da oboje dobiju papire pomoću kojih mogu ostati u Belgiji. Lokita se brine o njemu, a zajedno im je i lakše prebroditi životne prilike u kojima se nalaze.

Tori i Lokita

 

Kako to i biva, ilegalni stanovnici koji pokušavaju dobiti dokumente, svoj boravak u toj zemlji osiguravaju ilegalnim poslovima, dok pritom duguju svima. Novac svojim roditeljima u Beninu ali i krijumčaru koji ih je doveo sa talijanskog otoka u Belgiju; vrijeme, pažnju pristojnost i poštivanje pravila odgajateljicama u ustanovama koje se brinu o njima; odgovornosti i izvršenje poslova kriminalcima za koje rade.

Upravo kuhar Betim (Alban Ukaj), za kojeg njih dvoje gradom raspačavaju drogu, uskoro pomaže Lokiti kako bi dobila ilegalne papire za ostanak. Ona postaje njegova poljoprivrednica-zatvorenica u skladišnom pogonu plastenika za uzgoj marihuane, udaljena od svijeta i Torija, bez mobitela. Snalažljivi Tori, koji ne može bez nje, nađe način da je posjeti, pri čemu se priča počinje razvijati opasnim smjerom te završava tragedijom.

 

Glumački naturalizam i prirodnost izvedbe

Glumačka izvedba djece je izvanredna, scenski pokreti, govor, pjevanje, mimika lica su izvrsno pripremljeni, ističe se redateljski poman i precizan rad s glumcima. U svojim radovima belgijski filmski dvojac često koristi naturščike, neprofesionalne ili poluprofesionalne glumce, upravo time naglašavajući prizemljenje tema kojima se bave, sirovost situacije i prirodne ljudske reakcije likova, uslijed događaja kojima su izloženi.

Kamera iz ruke, ovdje često s leđa ili bočno, krupniji kadrovi i kadrovi blizu i polublizu, prepoznatljv su element slike braće Dardenne. Upravo je i ovdje slika vođena dramskim obrtima i odličnom glumačkom izvedbom. Izvrsno su snimljene duge scene među kojima prednjači emotivno intenzivna kadar scena u skladištu plastenika. Primjetljiva je nešto manje ‘drhteća’ slika nego u prijašnjim radovima koji su znali biti mnogo napetiji.

 

Izvrsno postignutu emotivnu bliskost djece - snažnu emotivnu vezu među likovima, braća Dardenne izgrađuju preciznim dramskih pripovijedanjem, što je važna značajka odnosa karaktera u njihovim narativima. Ta je emotivna veza često i pokretač dramske radnje, uvijek lišena patetike, preglumljenosti, stilizacije ili izvedbenog eskapizma svake vrste, poput recimo čak i najsuptilinijeg humora u govoru ili situaciji.

Odlično razložena nemogućnost djece da išta promijene u sistemu, za kojeg su se nadali da će im donijeti nešto bolje od onog od čega su pobjegli, te prikaz zatvorenog kruga sudbine doslovnog robovanja pripadnicima zajednice ‘svojih’, koji ih smatraju osobnim sredstvom zarade u svijetu koji pruža sličan pritisak kao i onaj iz kojeg su ih dovukli ovamo.

Izvrsno prikazana alarmantnost drugorazrednog života djece imigranata

Ovaj uradak, iako kao i uvijek kod slavnih belgijskih filmaša, nemilosrdan prema svakom karakteru i njegovoj sudbini, nema onu pamtljivu strahotnu sirovost koja je specifikum Jean Pierreovog i Lucovog rada, te je i izvrstan stilski element kojim oni već pedesetak godina prikazuju beskrupuloznost društvenog aparata nad pripadnicima društva smanjenih socijalnih prava, slabijima, siromašnijima, manje moćnima i pritom dežurnim krivcima za sve rupe tog istog aparata.

Upravo je bijes braće Dardenne kao i ogorčenost svim tim situacijama, nešto što ih pogoni sve ove godine ali i progovara kroz njihove angažirane dramske zaplete koji ističu srozavanje čovjeka, u ovom slučaju djece, na tek puko preživljavanje u sadašnjem trenutku, hitnoću sadašnjosti egzistencijalizma njihovog djetinjstva i adolescencije, uz izostanak neophodne bezbrižnosti, sanjarenja i nepostojanje proživljavanja i iskustva svih onih psihološki, emotivno i mentalno nužnih elemenata za to razdoblje odrastanja.

Još jedna u nizu drama socijalnog realizma važnih glasnika europskog igranog filma i dugogodišnjih boraca za ljudska prava, jednakost svih živih bića, u filmovima koji su generalno nižih produkcijskih razmjera, i čiji se dramski zapleti temelje na socijalnom realizmu današnjice zadirući sve do najsitnije pore postanka svake socijalne situacije, kao i razmjerima posljedica ne rješavanja i zapuštanja iste, na prošlogodišnjem je Festivalu u Cannesu osvojila posebnu nagradu, povodom 75te godišnjice Festivala. Naslovna rečenica je Torijeva izjava nakon što Lokita nije dobila potrebne papire za ostanak u Belgiji.

 

Film ‘Tori i Lokita’ na programu je Kina Valli do 26. travnja.


Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.